Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 1,26-38
Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«
Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!«
Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.« I anđeo otiđe od nje.
Spomendan Marije, Kraljice neba i zemlje, uveo je na završetku Marijanske godine 1954. papa Pio XII. Naime, isti je Papa proglasio godine 1950., na svetkovinu Svih svetih dogmom, da je Marija uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu, da je ondje proslavljena uz svoga Sina. Potom je u spomen na 100. obljetnicu proglašenja vjerskom istinom da je Marija bez grijeha začeta – dakle Bezgrješna – proglasio Marijansku godinu i na završetku te godine okrunio u Rimu drevnu Marijinu sliku – ikonu zvanu Salus populi Romani – Spasiteljica rimskoga puka te uveo spomenuti blagdan koji se u početku slavio posljednji dan mjeseca svibnja. Za vrijeme reforme kalendara za pape Pavla VI. slavlje je pomaknuto na osmi dan po svetkovini Velike Gospe – kao kruna svih Marijinih svetkovina.
Uz Sina koji je kralj treba da bude i Majka – Kraljica, to bijaše misao i to je nakana slavljenja Marije kao kraljice. Austrijski pisac židovskoga podrijetla Franz Werfel na divan je način opjevao Marijina ukazanja u Lurdu u svome romanu “Bernardičina pjesan”. Učinio je to iz zahvalnosti Mariji što je izvukao kao Židova, za nacističkoga progona Židova, živu glavu i uspio preko Pirineja stići u Portugal i odatle otploviti u Ameriku. Proboravio je u Lurdu jednu godinu i napisao je o Bernardici, lurdskoj vidjelici, znakovite riječi:
“Vrijeme je najoštrija, najjetkija kiselina na svijetu. U vremenu opstati može samo najčistije i najteže, žeženo zlato. Svaku drugu laganiju kovinu vrijeme izjeda, rastače, i na kraju posve rastoči. Većina onoga što ljude u jednome danu uzbuđuje, već je sljedećega dana poput sna. Pa i sami spomen na najslavnije i najcrnje dane u pojedinim narodima blijedi za kukurijekanja, za oglašavanja neke nove senzacije.”
Međutim, postoji jedna kruna, od najčistijeg i žežena, najtežeg zlata, koja idućega jutra nije nikakav san, postoji jedna takva kruna pred nama koja zlatnim, nepomućenim sjajem sjaji. Kruna je to od dvanaest zvijezda. Kruna je to koja kruni glavu jedne Žene koja u kraljevskom dostojanstvu te kraljevskom silom pobjeđuje silu Zloga. Čitanje iz Knjige Otkrivenja skreće naš pogled na tu kraljevsku ženu, na Majku – Bogomajku, majku našega Spasitelja Isusa Krista.
Marija kao kraljica! – To ne zvuči posebice primjereno našim demokratski odgojenim ušima. Nemamo danas toliko kraljica, tu i tamo je koja u Europi, najpoznatija je ona nedavno preminula u Engleskoj, koja je znamen njihova kraljevstva i njihova svjetskog gospodarenja i Commonwealtha. Zastario je taj naslov, osim što se biraju kojekakve ‘misice’, ‘kraljice ljepote’, kraljice plaže, kraljice noći, koje nemaju ništa pokazati osim tijela.
Kad se govori o Mariji kao Kraljici, tada se time želi izraziti jedna od njezinih bitnih značajki. Naime, sve je kod Marije utemeljeno u njezinu bogomajčinsvu, u njezinu majčinskom odnosu prema Kristu, Kralju i Gospodaru svega stvorenja. Zbog svoga bogomajčinstva ona je pošteđena od istočnoga grijeha, bila je slobodna od bilo kakva grijeha. Ona je najistaknutiji ud Kristova tijela – Crkve, ona je ljudsko biće koje je dosegnulo svoju puninu u nebu. Ondje je dušom i tijelom, u nebeskoj slavi, ona je uzor, slika otkupljena čovjeka, ona je od svih prva, najsavršenija – ona je jednostavno ona koja u svemu prednjači – a to znači – kraljica!
Mariju smijemo zvati kraljicom jer ima posebnu ulogu u djelu našega spasenja i otkupljenja. Među onima koji sudjeluju u djelu ljudskoga spasavanja Marija je na prvom mjestu. Ona je – kao nitko drugi – cijeloga života poslušno i na kraju pod križem sudjelovala u poslanju i žrtvi svoga Sina te tako postala najzaslužnijom ženom za sve čovječanstvo.
U njezinu uznesenju, uzvišenju, od ponizne sluškinje koja je dušom i tijelom u nebeskoj slavi – gdje kraljuje zajedno sa Sinom Isusom Kristom – dovršava se put od križa do krune, preko trnja do ruža, per aspera ad astra. Kao Nova Eva ona predstavlja novo, otkupljeno čovječanstvo. Gospodin pogleda na poniznost svoje sluškinje. Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji! Velika mi djela učini Svesilni, Sveto je ime njegovo!
Slavimo Blaženu Djevicu Mariju na nebu okrunjenu – dvadeseto otajstvo Gospine krunice – Ružarija, završnu dionicu nevjerojatne povijesti Boga s čovjekom, s osobom koja je i u nebu ostala čovjekom, koja je dušom i tijelom u nebeskoj slavi. Slavili smo to prije tjedan dana, a danas slavimo krunu Marijina života: Ženu iz Knjige Otkrivenja, odjevenu suncem, mjesec pod nogama, a oko glave kruna od dvanaest zvijezda.
Toliko puta u svome danu utječemo se Mariji riječima: “Zdravo, Kraljice!” – Salve Regina! – Majko milosrđa! Zahvalimo Gospodinu za tu i takvu kraljicu i gospodaricu naših života i stavimo se pod njezinu zaštitu!
