Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 10,1-12
Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik svoje plaće. Ne prelazite iz kuće u kuću.«
»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje.’ A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.«
Jučer smo proslavili blagdan Obraćenja svetoga apostola Pavla. Danas slavimo dvojicu njegovih najbližih suradnika: Timoteja i Tita. Njima su upravljene tri poslanice što ih je tradicija pripisivala Pavlu. Od njih, dvije su upravljene Timoteju, a jedna Titu.
Timotej je grčko ime, a znači “koji časti Boga” ili “Bogobojazni”. Dok ga Luka u Djelima apostolskim spominje šest puta, Pavao se u svojim poslanicama na njega osvrće čak sedamnaest puta (a spomenut je i u Poslanici Hebrejima). Iz toga se može zaključiti da je u Pavlovim očima on imao veliki ugled, premda Luka nije držao potrebnim ispripovijedati sve što se na njega odnosi. Pavao mu je namijenio važna poslanja te je u njemu prepoznao gotovo svoj alter ego, kao što se to vidi iz velike pohvale koju mu daje u Poslanici Filipljanima: “Nikoga doista nemam tako srodne duše (isopsihon) tko bi se kao on svojski za vas pobrinuo” (2,20).
Timotej se rodio u Listri (oko 200 km sjeverozapadno od Tarza) od majke Židovke i oca poganina (usp. Dj 16,1). Budući da mu je majka sklopila miješani brak te ga nije dala obrezati, može se pretpostaviti da je Timotej odrastao u obitelji koja nije strogo obdržavala zakon, premda je o njemu rečeno da je poznavao Pisma još od djetinjstva (usp. 2 Tim 3,15). Poznato nam je i ime njegove majke Eunike, kao i bake Loide (usp. 2 Tim 1,5).
Prolazeći kroz Listru na početku svoga drugoga misijskog putovanja, Pavao je izabrao Timoteja kao svoga suputnika, jer je “uživao dobar glas među braćom u Listri i Ikoniju” (Dj 16,2), no dao ga je obrezati “zbog Židova koji bijahu u onim mjestima” (Dj 16,3). Zajedno s Pavlom i Silom, Timotej je prošao Malom Azijom sve do Troje, odakle je prešao u Makedoniju. Osim toga, znamo i da je u Filipima, gdje su Pavao i Sila bili optuženi kao remetitelji javnog reda i bili zatvoreni jer su se usprotivili zlouporabi jedne djevojke kao gatateljke od strane beskrupuloznih pojedinaca, Timotej bio pošteđen (usp. Dj 16,16-40). Kad je potom Pavao bio prisiljen nastaviti prema Ateni, Timotej ga je sustigao u tome gradu, odakle je poslan mladoj Crkvi u Solunu, da bi od nje donio novosti i utvrdio je u vjeri (usp. 1 Sol 3,1-2). Ponovno se nalazi s Pavlom u Korintu, donoseći mu dobre vijesti o Solunjanima, te surađuje s njime u evangelizaciji toga grada (usp. 2 Kor 1,19).
Timoteja potom nalazimo u Efezu za Pavlova trećega misijskog putovanja. Odande je Pavao vjerojatno napisao poslanice Filemonu i Filipljanima, a u objema se Timotej spominje kao suodašiljatelj (usp. Flm 1; Fil 1,1). Iz Efeza ga Pavao, zajedno s nekim Erastom, šalje u Makedoniju (usp. Dj 19,22), a potom i u Korint kamo je imao odnijeti poslanicu u kojoj apostol preporučuje Korinćanima da ga lijepo prime (usp. 1 Kor 4,17; 16,10-11). Timoteja nalazimo i kao supošiljatelja Druge poslanice Korinćanima, a kad Pavao iz Korinta piše Poslanicu Rimljanima, u njoj, zajedno s ostalima, pridodaje i Timotejeve pozdrave (usp. Rim 16,21).
Iz Korinta je Timotej otišao za Troju na azijskoj obali Egejskoga mora, gdje dočekuje Pavla na putu prema Jeruzalemu na završetku njegova trećeg misijskog putovanja (usp. Dj 20,4). Od toga trenutka stari nam izvori ne donose ništa o Timotejevu životopisu, osim kratkog spomena u Poslanici Hebrejima, gdje čitamo: “Znajte: naš je brat Timotej oslobođen. Ako uskoro stigne, s njime ću vas pohoditi” (13,23). Zaključno, možemo reći da se Timotej ističe kao lik velikog pastira. Prema kasnijoj Crkvenoj povijesti Euzebija Cezarejskog, Timotej je bio prvi biskup Efeza (usp. 3,4). Nekolicina njegovih relikvija nalazi se od 1239. u Italiji, u katedrali Termolija u Molizeu, kamo su prenijete iz Carigrada.
S obzirom na lik Tita, čije je ime latinskoga porijekla, znamo da je po rođenju bio Grk, to jest poganin (usp. Gal 2,3). Pavao ga je sa sobom poveo u Jeruzalem na takozvani Apostolski sabor, na kojem je svečano prihvaćena mogućnost propovijedanja evanđelja poganima bez uvjetovanja propisima Mojsijeva zakona. U poslanici koja je upravljena Titu, apostol mu odaje hvalu te ga opisuje kao “pravoga sina po zajedničkoj vjeri” (Tit 1,4).
Nakon Timotejeva odlaska za Korint, Pavao je onamo poslao Tita, kako bi tu nepoučljivu zajednicu priveo poslušnosti. Tit je ponovno pomirio korintsku Crkvu s apostolom, koji je Korinćanima ovako pisao: “Bog, tješitelj poniznih, utješi nas dolaskom Titovim. Ne samo dolaskom njegovim, nego i utjehom kojom se utješi zbog vas: obavijesti nas o vašoj čežnji, vašem jadikovanju, vašoj žarkoj ljubavi prema meni tako da se još većma obradovah… A povrh te naše utjehe još se mnogo više obradovasmo zbog radosti Titove jer svi vi okrijepiste duh njegov” (2 Kor 7,6-6.13).
Pavao je Tita, kojega naziva svojim “drugom i suradnikom” (2 Kor 8,23), još jednom poslao u Korint, kako bi ondje organizirao i priveo dovršetku skupljanje priloga za jeruzalemske kršćane (usp. 2 Kor 8,6). Ostali tekstovi iz pastoralnih poslanica spominju Tita kao biskupa Krete (usp. Tit 1,5), odakle sustiže Pavla, po njegovu pozivu, u Nikopolu u Epiru (usp. 3,12). Potom je otišao i u Dalmaciju (usp. 2 Tim 4,10).
Nisu nam poznati drugi podaci o kasnijim Titovim putovanjima kao ni o njegovoj smrti. Na kraju, pogledamo li zajedno oba ova lika, Timoteja i Tita, postajemo svjesni nekoliko vrlo značajnih podataka. Najvažniji je taj da se Pavao, u obavljanju svoga poslanja, okružio suradnicima. On ostaje u pravom smislu apostol, utemeljitelj i pastir mnogih Crkava. Ipak, postaje jasno da nije sve činio sam, nego se oslanjao na povjerljive osobe koje su dijelile njegove teškoće i njegove odgovornosti. Druga primjedba odnosi se na raspoloživost ovih suradnika. Izvori koji govore o Timoteju i Titu ističu njihovu spremnost da prihvate različite zadaće, koje su podrazumijevale nastupanje u Pavlovo ime, počesto i u ne tako lakim situacijama.
Jednom riječju, oni nam daju poučak o velikodušnom služenju Evanđelju, sa sviješću da to podrazumijeva i služenje samoj Crkvi. Donosimo na koncu i preporuku što je apostol Pavao upućuje Titu u poslanici naslovljenoj na njega: “Hoću da to uporno tvrdiš te da oni koji su povjerovali Bogu uznastoje prednjačiti dobrim djelima. To je dobro i korisno ljudima” (Tit 3,8). Svojim konkretnim djelovanjem moramo i možemo otkriti istinu ovih riječi, te upravo i mi budemo bogati dobrim djelima, čime otvaramo vrata svijeta Kristu, našem Spasitelju.
Apostoli i njihovi učenici bijahu pioniri, krčitelji puta u budućnost. Oni su postavljali tračnice. Ne da bi ostali u sjećanju potonjih naraštaja, nego da bi cijelim svojim bićem podsjećali na Onoga za koga su se žrtvovali, tisuće i tisuće kilometara prepješačili, koji su hodili nerijetko veoma opasnim putovima i predjelima. Htjeli su donijeti i u najzabitnije kutke ondašnjega Rimskog carstva poruku spasenja u Isusu Kristu. Htjeli su donijeti u tamu poganstva svjetlo Evanđelja, svjetlo Isusa Krista. Isus je Pavla na putu u Damask prosvijetlio, i sve potonje bijaše samo s jednom nakanom: Donijeti svjetlo Isusa Krista poganima.
I Timotej i Tit postavljali su tračnice i ostavljali tragove Evanđelja jer su i sami iskusili da je Isus nosivi temelj njihova života. Ni apostoli pak nisu pošteđeni nevolja i patnja, umora i iscrpljenosti, nisu pošteđeni od križeva i obeshrabrenosti, nesigurnosti i mučeničke smrti. I Pavao govori o suzama u svojim pismima. I sam se nalazi u tamnici, tješi svoga sudruga u Evanđelju i njegovim patnjama. Ne obećaje mu blistavu karijeru na ovoj zemlji, nego ga podsjeća iz tamnice na ono što je od njega primio polaganjem ruku: Primio je Duha Božjega, Duh snage, ljubavi, trijeznosti, neustrašivosti. Treba iz toga živjeti, unatoč nevoljama u svijetu. Živimo u dolini suza, koja je povezana s nebom i vječnošću, po Isusu Kristu.
SPOMEN APOSTOLSKIH UČENIKA TIMOTEJA I TITA
ODAŠILJANJE SEDAMDESET I DVOJICE – ŽETVA MIRA
U prethodnom smo odsječku čuli iz Isusovih usta da je preduvjet za navještaj kraljevstva Božjega neodgodivost nasljedovanja samoga Gospodina. Luka opetovano oslovljava Isusa atributom, naslovom “Gospodin” – on je Kyrios, što je naziv, pridjevak pridodan Isusovu imenu u ranoj Crkvi, nakon uskrsnuća.
Rimski su, naime, carevi nazivali sebe Kyrios-Gospodin i Gospodar, dok je jedino Isus Krist pravi Gospodar i Gospodin. Tom riječju i imenom završavaju u Djela apostolska. Svi drugi nazovigospodari danas jesu, sutra ih već više nama, idu u zaborav, jedino ovaj jedini ostaje na svjetskoj pozornici – Isus Krist – jedini Gospodin.
Sad se Isus nalazi na odlučnom putu prema Jeruzalemu i htio bi svojom porukom zahvatiti preko sedamdeset i dvojice učenika cijeli Izrael. Broj je znakovit. Onodobno je vladalo uvjerenje kako na svijetu ima toliko naroda, zatim i kod Mojsija imamo sedamdeset starješina, potom je to i broj Izraelovih sinova i potomaka koji su sišli u Egipat. Ne znamo za imena glasnika Radosne vijesti.
Gospodin ih šalje po dvojicu kako bi njihovo svjedočanstvo bilo vjerodostojno pred slušateljstvom. I rana je Crkva slala po dvojicu učenika, apostola u misije. Jedan vodi riječ, drugi služi kao svjedok i potkrjepljuje svojom nazočnošću i molitvom izgovorenu riječ. Riječ iz usta dvojice svjedoka jest vjerodostojna.
Učenici su Gospodinovi veleposlanici
Isus ih šalje osobno, njihovo nije samo prenijeti poruku, nego biti svjedoci, veleposlanici i predstavnici svoga odašiljatelja. Odaslanici i veleposlanici i pravno, pred javnošću i vlastima, ali i u svojoj osobi vrše službu reprezentacije svoga odašiljatelja.
Apostoli su opunomoćeni te su dužni zastupati stvar i interese svoga odašiljatelja, i njihovo odašiljanje vrijedi samo za vrijeme odsutnosti odašiljatelja, a trne se i prestaje u trenutku njihova povratka svomu Učitelju, odašiljatelju. Isus ih šalje s posve preciznim naputcima kako se ponašati na putu, kako se odnositi prema onima kojima pristupaju i naviještaju poruku. Tko vas sluša, mene sluša… To ističe i podvlači trajnu vezanost apostola uz svoga Učitelja i nalogodavca te ističe autoritet samoga odašiljatelja.
Isus govori o žetvi. Žetva je jednom riječju prevelika, a u Ivanovu Evanđelju Isus poziva svoje učenike da podignu oči i obazru se te promotre polja kako je žetva velika, kako se polja bjelasaju, kako su zlatnožuta za žetvu. Treba moliti za suradnike u velikoj Božjoj žetvi u svijetu. Oni su u svijetu gotovo nemoćni, poput janjadi među vukovima.
Uzmemo li i pogledamo onako letimice svjetski grbovnik (heraldiku), vidjet ćemo kako nitko nema janje u svome grbu (osim Isusa Krista!), dok ćemo orla, jastreba, medvjeda i lava, ta moćna stvorenja, pronaći redovito u grbovniku velikih obitelji, vladara, zbog njihove nadmoći i snage nad ostalim pticama i životinjama.
Gospodin svojima ulijeva pouzdanje i hrabrost; ne trebaju se bojati. Pa kad čitamo i Pavlove spise, vidjet ćemo na kakve je sve križeve, nevolje i tjeskobe nailazio u svojim misijskim pothvatima. Odasvuda i na svakom koraku samo nevolje i progoni, tzv. apostolske peristaze. Ali je uvijek doživljavao Božju pomoć, bio je trajni svjedok iskustva milosti i pomoći samoga Gospodina.
Veleposlanik ne govori svoje – nego svog odašiljatelja
Isus daje i konkretne naputke spram ponašanja na apostolskome propovijedanju. Šalje svoje učenike bez ikakvih sredstava, bez hrane i pića, samo s jednim velikim pouzdanjem u Boga. Oni su u svojoj osobi dokaz blizine Božjega kraljevstva, i s pouzdanjem u Gospodina njima ne će ništa nedostajati.
Nikada im ne će nedostajati onaj životni, egzistencijalni minimum. Oni trebaju poći na put siromašniji od prosjaka, bez igdje išta, bez štapa i torbe, bez obuće i sandala, pogotovo bez novca za pojasom. Njihov život i ponašanje trebaju biti poziv na obraćenje, životni poziv da čovjek ne stavlja svoju sigurnost u imanje i bogatstvo, u materijalne vrijednosti.
Na negativne naputke, što ne bi na putovanju smjeli činiti, slijede pozitivne smjernice, kako se ponašati. Treba sve biti usmjereno prema gostoprimstvu, a upravo gostoprimstvo bijaše jedan od temeljnih razloga za brzo širenje Radosne vijesti u ondašnjem helenističkom svijetu. Sve stoji u znaku mira, navještaj Radosne vijesti jest žetva mira koja ne trpi nikakve odgode niti odugovlačenja. Stvar je žurna, upravo kao kod vozila hitne pomoći.
Isus kao da želi reći, u pitanju je sudbina i spas svijeta. Nema nepotrebna zadržavanja, pričanja, čavrljanja, nikakvi “show-talks” koje danas susrećemo u svim medijima, gdje je sve beznačajno, neobvezatno, gdje se sve trivijalizira. Mir je naviješten već za Isusova rođenja onim “Božjim miljenicima” (usp. Lk 2,14), sad je došlo vrijeme da se ta poruka mira i konkretno uzbilji. Isusovi učenici nisu anđeli suda ni jahači apokalipse, oni su donositelji mira i mirotvorci.
Navještaj i prihvat mira
Isusovim se zahtjevima može udovoljiti samo odlučnim pristupom, otvorenim i nepodijeljenim srcem, predanjem do kraja, i povjerenjem cijeloga svog bića. Onaj tko se upusti u životnu pustolovinu s Isusom i tko postane Isusovim učenikom, ne će ubuduće govoriti svoje riječi niti će iznositi svoj nauk, već ono što je naučio u ophođenju s Isusom Kristom. Učenikova vanjština mora biti sukladna s porukom. Moraju biti u svemu vjerodostojni i izbjegavati bilo kakav privid, kao da im je stalo do njih samih, a ne do poruke koju imaju navijestiti svijetu. U svemu na Gospodina oslonjeni i upućeni.
Žetva o kojoj je riječ sazrijeva nakon Isusova galilejskog djelovanja. Sjeme je barem negdje palo na plodno i korisno tlo te donosi plod, u otvorenu, plemenitu i dobru srcu. Sad se upućuje riječ svakomu pojedincu, i ta će riječ pokazati, koliko je tko surađivao i koliko je izrastao u čovjeka milosti, u osobu mira.
Učenici naviještaju mir. Oni su u bitnome poslanici, opunomoćenici, u misiji mira. Ne govore svoje, nego tuđe. Nisu gospodari, nego sluge. Bog je glavni čimbenik, Isus je odašiljatelj. Gdje se mir nastani, kuća postaje kućom mira. Ljudi u njoj mogu živjeti, neometani ni od koga, učenici svojim dolaskom pretvaraju sve u novo. Liječe bolesnike, čine ljudima dobro, zadovoljni su onim što im se ponudi. Oni u pojedincima, slušateljima oslobađaju zapretane sile, stvaraju ozračje razumijevanja, žanju spontanu zahvalnost i srdačnost od onih kod kojih su navratili.
Ponuda učenika jest u ovome smislu i temeljna i sveobuhvatna. Ona mijenja temeljito sve u onome tko poslanika i poruku prihvati u svoju kuću. A ako se dogodi da ih netko odbaci, da ne prihvati Radosnu poruku, onda treba i prašinu otresti.
Nemoguće se ponašati prema ovome završnom, konačnom, eshatološkom, indiferentno, neutralno, bez ikakva zanimanja. Isusova poruka i njegovi glasnici glasnici su definitivne razlučbe i krize koja nastupa u čovječanstvu, vjesnici konačne razdiobe između novoga i staroga. Poslušati Isusove vjesnike znači slijediti samog Isusa. Ne poslušati znači odbiti hranu koja je nužna za život i budućnost. Hranu koja je zapravo istinski lijek za svijet.
