Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 4,26-34
Govoraše Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste — sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«
I govoraše im: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«
Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.
Isus nastavlja govoriti u slikama, zorno. Istinu koju ima uputiti i izreći ljudima izgovara slikovito kako bi je ljudi mogli zapamtiti, daleko lakše nego apstraktna umovanja. Govori načinom da ga svatko može shvatiti i razumjeti. Pa ipak je nailazio na nerazumijevanje. Ni današnji čovjek – pogotovo ne gradska djeca – nemaju pojma što to znači sijati, što znači čekati da plod uzraste, ne znaju što je to tijesto i kvasac u tijestu. Nemaju slike pastira, ovaca, nepojmljiva im je ona simbioza između ovaca i pastira. Sve im je to strano. I gorušično zrno. Današnji čovjek kupuje redovito gotove proizvode, ili od pekara, ili zapakirano, ili pak na dugme dobiva gotovu hranu iz automata (fast food).
Isus pak želi svoje slušatelje povesti onkraj slika, on u slikama izražava narav tajne kraljevstva Božjega. Sve što god govori, što izgovara, smjera prema kraljevstvu Božjem. Ono će doći kao što nakon sijanja i rasta dolazi do žetve. Kraljevstvo ima nutarnju snagu poput zrna gorušice ili pak jednoga hrasta. Treba samo strpljivosti. Naizgled malo, ali ima u sebi silnu energiju, ima snagu rasta i izrastanja. Bog dolazi na svoje, njegovo djelo se ostvaruje, svim protivnim silama unatoč.
Sve što ratar treba učiniti jest pripremiti tlo, izbrazdati i onda snažnim zaveslajima ruke sijati, i žetva ne će izostati. On nema nikakva utjecaja na konačni ishod. Sve zavisi od toga kako se riječ naviješta, s kojim Duhom i oduševljenjem nastupaju Isusovi glasnici u svijetu. Sije se kraljevstvo Božje, i sve ostalo nije u čovjekovoj domeni.
Bog djeluje tiho u povijesti
Bog je na djelu, nepobitno. To proizlazi iz Isusovih riječi o sjemenu koje samo po sebi raste, automatski (u izvorniku stoji grčki izričaj „automate“). Ne treba prevratnički mesijanizam o kome su sanjali Židovi u Isusovo vrijeme, ne treba im ratnički Mesija koji će povesti narod u boj protiv Rimljana. Ne treba pošto-poto prizivati kraj ili katastrofu. Treba strpljivosti, treba se učiti od ratara koji mirno iščekuje plod svojega rada. Isus ne propovijeda niti mu treba bilo kakva revolucija, prevratnički, zelotski ustanak, ne trebaju mu revolucionarni pothvati koji bi htjeli naprečac izmijeniti tijek svijeta ili stvari.
Bog je uvijek Bog iznenađenja. Ne silnih prevratničkih pothvata, nego tiha, uporna i svrhovita, strpljiva djelovanja. U svemu postoji Bogom dana svrhovitost i zakonitost. U svemirskim prostranstvima kao i u najsitnijem zrncu gorušice. Nemoguće je nasilu, silom iznuditi rast, imati istodobno sjetvu, rast, cvjetanje, sazrijevanje i žetvu. Potrebno je mnogo sunca i kiše, zraka i ostalih uvjeta nužnih za normalan rast. Lako se prepozna plod umjetno odgojen, u plasteniku, hranjen nenaravnim pripravcima i koncentratima od onog koji je rastao u normalnim uvjetima, u prirodi.
Isusova pedagogija
Isusova pedagogija: osluškivanje, proćućivanje žica čovjekova srca i uporno praćenje rasta pojedinca te krajnja strpljivost. Nenasilno, bez prijetnji, bez moraliziranja ili “spasonosnih savjeta”. Koliko toga pokvarimo time što posvuda guramo svoje prste ili nos te želimo biti bolji i pametniji od samoga Tvorca? Poglavito u odgoju onih najmanjih. U grčkom izvorniku ono sjeme posijano raste “automatski” (rekli smo gore, u grčkom izvorniku riječ glasi doslovno: “automate”), samo od sebe. Na nama je jedino stvoriti uvjete. “Sijanje u suzama”, u neizvjesnosti glede ishoda.
Kad sijač preda žito, sjeme zemlji, ne brine se više oko njega, jer je zemlja kadra sama od sebe, snagom svoje naravi, probuditi klicu, hraniti je i tjerati do punoga uzrasta, bez čovjekove pomoći. Isus je time pokazao svojim učenicima zašto on svoje dane proživljava u miru i spokoju, bez žurbe i hektike, straha ili panike, makar ima pred sobom krajnje uzvišene ciljeve. Za njega je cijeli svijet radno polje koje treba pridobiti za Boga. Promatra grijeh kao svog protivnika, gleda u vječni život koji želi ljudima donijeti, osvijetliti. Kraljevstvo Božje djeluje vlastitom snagom jer je u njemu sam Bog prisutan, Božji život, stvaranje, vodstvo, gospodstvo. Sve ima svoje vrijeme. Isusu se ne žuri, ne nagli se.
Neopozivost Božjega djela u Isusu Kristu
S kraljevstvom je Božjim kao sa sjemenom posijanim u zemlju. Okolnosti mogu biti protivne, sve se može urotiti protiv dolaska nečega što je Bog zacrtao, može se to činiti utopijom, pa i učenici mogu i znaju biti nesposobni, neprikladni i nedostojni, ali je jedno izvjesno: Bog je započeo svoje djelo, jednom i neopozivo u Isusu Kristu. Na nama je samo jedno, otvoriti oči i uši, slušati ono što Isus govori te se prikloniti njegovim riječima i osobi.
Isus govori u slikama, u usporedbama. Da im je govorio otvoreno, tko je sijač, tko je njiva, tko su protivnici, tko je tvrdo a tko mekano tlo za riječ, da im je spočitnuo njihovu bezbožnost, tvrdoću srca, ne bi ga zacijelo slušali. Jer oni su se smatrali dovoljno korektnima, pobožnima i svetima. Vjerojatno bi izazvao protivljenje, prijepore, svađu, nevoljkost, vjerojatno bi ih od sebe rastjerao. A ovako, u slikovitu, zagonetnu govoru, prepustio ih je njihovim zaključcima i mislima. Time je spriječio provalu nevjere i otpada, izbijanje mržnje i prijezira kod naroda spram sebe i svoga poslanja.
Isusova sigurnost u vlastito djelo
Ni Isus se nije puno brinuo glede uspjeha svog poslanja. Zapravo u Bibliji i ne postoji riječ uspjeh, u njoj uspjeh nije konačni cilj kao kod nas ljudi. Biblija zna za riječ blagoslov. Sve zavisi od blagoslova Božjega, a ne ljudskoga nastojanja ili uspjeha. Ljudski govoreći Isus je išao iz poraza u poraz, od samoga početka svoga djelovanja suočio se s velikom oporbom i protivljenjem, bio je odbačen i neshvaćen, i od svojih najbližih i najmilijih. Križ je bio znak konačnoga – ljudski govoreći – brodoloma, stečaja i poraza njegove misije, da bi upravo u porazu na križu porazio sile smrti, prisile i gušenja. Njegov navještaj nije slutio niti je smjerao prema bilo kakvu sretnu svršetku. Sve je govorilo protiv. I povijesne okolnosti, ali i ljudsko gradivo s kojim je Isus započeo svoje djelo. Zapitajmo se: Tko su sve apostoli, odreda? Ali ono što je naizgled izgledalo poput neozbiljive utopije, nedohoda, očitovalo se u povijesti kao nezaobilazna zbilja.
Budući da sa svoje strane možemo malo ili ništa učiniti, treba osluškivati rast klice. Najprije u svome srcu. Bog se sam brine za rast. Treba osloboditi vlastito srce da bude prijamljivo tlo za riječ o kraljevstvu. Treba samo vjerovati u mogućnost rasta malenoga u vlastitom biću. I biti nepovjerljiv prema svemu što se izdiže, strši, nadima. Tek tako čovjek na kraju spoznaje da je sve dar i milost. Da je po sebi egzistencijalno nemoćan. I da na kraju vrijedi ona slika koju Isus rabi kad želi uprizoriti narav svoje poruke: Biti kao dijete. Prihvatiti riječ i kraljevstvo kao malo dijete. I promatrati sve djetinjim očima: strpljivo, uporno, skromno, prijazno, prijateljski, imajući dovoljno vremena. I život će biti sreća i trajno sazrijevanje za konačni Dan.
