Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 11, 25-30
Reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«
Isusov mesijanski zov upućen malenima, opterećenima, svim hendikepiranima. Ovdje kao da sažimlje blaženstva iz uvodnoga Govora na gori. Prisjetimo se: Ondje Isus naziva blaženima siromahe, potlačene, gladne i žedne pravednosti, progonjene, mirotvorce, milosrdne. Jednom riječju sve one koji su – ljudski govoreći – bez prava glasa, negdje na dnu društva. Isus poznaje Oca. Dolazi iz Oca i k njemu se vraća. On je donositelj objave.
Ali ne samo donositelj. U njemu se utjelovljuju božanska mudrost i konačnost svega onoga što Bog želi reći svijetu. Isus se izjednačuje s tim božanskim mirom koji donosi. U njemu se može pronaći konačni i posvemašnji mir i spokoj. Nakon svih muka i napora konačno smirenje daje čovjeku ne zemaljski san ili počinak, već nasljedovanje Isusa koji je blag, krotak i ponizna srca jer sam spada među one koji su cijeli život bili opterećeni, mučili se u posvemašnjoj otvorenosti Ocu.
Svojim riječima i zahtjevima Isus je zahvatio u bit povijesti čovječanstva i svijeta, izmijenio temelje, podario svijetu novi smjer. “Nitko ne dolazi Ocu osim po meni”, “Nitko ne pozna Oca osim Sin”. Tko ne ulazi na vrata koja sam ja, “taj je lopov i razbojnik”, reći će Isus u Ivanovu evanđelju (Iv 10). Od tumača i navjestitelja volje Božje Isus postaje utjelovljenje Boga među nama. I mimo njega nema puta naprijed u osmišljenu budućnost.
“Boga nikada nitko nije vidio”, reći će evanđelist Ivan (1,18). Bog je tajna za sve osim za Isusa. Sin utjelovljen u Isusu za sve je tajna osim za Oca. O Bogu nije potrebno više filozofski mudrovati ili umovati, domišljati ga tko bi i kakav bi on bio, govoriti o njemu u magli ljudskih pojmova, jer je Isus konačni objavitelj i donositelj spoznaje o Bogu. Otac se prelijeva u Sina kroz ljubav, isto čini Sin spram Oca. Budući da je Bog njegov Otac, na djelu je uzajamnost spoznaje.
U filozofiji se govori o “Deus a se” ili “per se”. Takva Boga nema. Imamo samo Oca koji nam se u Sinu daje, a Sin i Otac nastavljaju djelovati u Duhu Svetome. O Sinu znamo samo snagom Oca u Duhu, jednako o Ocu. Sin nas snagom Duha uvodi u tajnu Boga. Slušati njega i slijediti ga kraljevski je put, a ne put mučenja i vlastitog iscrpljivanja. Zato i govor o jarmu. Jaram nije mučilo, već on omogućuje onome tko ga nosi da svoj korisni ulog i posao obavlja lakše i svrsishodnije.
Isus je onaj obećani “šabat”, onaj istinski subotnji počinak poslije svih zemaljskih muka i napora. Sve slike koje su potonja stoljeća stvarala o Isusu ljudski su pokušaji da ga se definira, donekle uokviri. Je li on zaručnik duše, socijalni reformator, za neke “superstar” (čak i rock-opera takva naziva), prijatelj malenih, prezrenih, patnik, Otkupitelj, Spasitelj, Gospodin, sve su to samo uzlovi u dugom nizu atributa koje mu pridjevamo i kušamo ga odrediti ljudskim pojmovljem. On pak cijelim svojim bićem kida uhodane kategorije i sve ljudske sheme. On je jednostavno On, i ne trpi pored sebe druge veličine!
Za Židove subota bijaše dan počinka i odmora. Isus je onaj pravi subotnji počinak. On je onaj koji u svojoj osobi stvara novi Izrael, svojim Govorom na gori, blaženstvima i svim onim životnim pravilima koja ostavlja potonjim naraštajima. Sin nas snagom Duha uvodi u tajnu Boga. Slušati njega i slijediti ga kraljevski je put, a ne put mučenja i vlastitog iscrpljivanja. Zato i govor o jarmu. Jaram nije mučilo, ono čega se čovjek straši, kao zaprežna živina, već on omogućuje onome tko ga nosi da svoj korisni ulog i posao obavlja lakše i osmišljenije. Isus je onaj obećani “šabat”, onaj istinski subotnji počinak poslije svih zemaljskih muka i napora, konačno mjesto odmora.
Sve slike koje su potonja stoljeća stvarala o Isusu ljudski su pokušaji da ga se definira (usp. znamenitu monografiju J. Pelikana, Jesus Through the Centuries, Yale 1985: Isus kroz stoljeća. Njegova pojavnost i djelotvornost kroz dvije tisuće godina kulturne povijesti svijeta).
Definicija po svome etimološkom značenju znači već stanovito omeđivanje, de-finiranje, postavljanje granica i iskolčavanje, podijevanje ‘kolaca’. Jednom je on zaručnik duše, socijalni reformator, za neke druge je on “superstar” (čak i rock-opera takva naziva), prijatelj malenih, prezrenih, patnik, Otkupitelj, Spasitelj, Gospodin, sve su to samo karike u dugom nizu atributa koje mu pridijevamo i kušamo ga odrediti ljudskim pojmovljem. On pak cijelim svojim bićem kida i nadmašuje sve uhodane kategorije i sve ljudske sheme. Isusa je nemoguće zbiti u ljudske pojmove, de-finirati, o-međiti, u-glaviti.
Po čemu je jaram ugodan i breme lagano? Po čemu su zahtjevi Govora na gori lagani? Odgovor je jasan: jer se on sam stavlja sa svakim čovjekom u jaram, jer on nije kao njegovi protivnici koji ljudima prte i tovare terete, a sami ni da prstom maknu. On se sam podmeće, on nosi i svoj i moj/tvoj križ te nam tako pomaže nositi da se pod njim ne slomimo. Ni s jednom drugom riječju ne gestikulira on cijelom svojom egzistencijom (Kierkegaard) kao s ovom.
Upravo je taj filozof i veliki kršćanin otkrio ‘glazbu iza tih riječi’, ‘životni žar iza te glazbe’. Filozof uspoređuje ovaj mesijanski poziv s onim masovnim otpadom nakon govora o Kruhu života u Kafarnaumu (Iv 6,60-66). Na jednoj strani Isus se razdaje, poziva sve u svoje društvo, s druge strane, ljudi odbijaju i pomoć i pomoćnika, okreću mu leđa. To ga je moralo strahovito (za)boljeti u dnu duše.
“Isus otvara svoje ruke i poziva sve – oh, kad bi svi koji su opterećeni i umorni došli k njemu. Sve bi ih obujmio svojim rukama, privinuo na svoje srce i svakome bi rekao: ostani sada kod mene, jer ostati kod mene znači biti u miru, imati mir. Pomoćnik je istinska i prava pomoć” (Kierkegaard). To je ono što je izrekao sv. Bonaventura kad je napisao: “Isusova tjelesna rana smjera na njegovu duhovnu ranu… Gledajmo kroz vidljivu ranu nevidljivu ranu ljubavi”. Isus spasava svijet otvarajući svoje srce i biće ljudima.
Nikada Isus ne čini čudesa kako bi očitovao svoju moć i silu, kako bi dokazao da je božanski poslanik, nego da pomogne čovjeku. Čudesima želi očitovati kako se Bog ovjerovljuje kao Bog malenih i neznatnih, potrebitih i bijednih. Isus u tijelu i krvi, u svome životu postaje živom prispodobom samoga Boga, pozivajući sve nas: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas odmoriti… Naći ćete pokoj dušama svojim… Dakle, dođite svi! Svi ovamo k meni, bez razlike! I vi pobožni i bezbožni, vi zadovoljni i nezadovoljni, dođite k meni svi koji ste se u životu nasukali, svi vi bijednici i siromasi, dođite besposleni i nezaposleni, vi pijanci i odrpanci, grješnici i ovisnici. Dođite svi vi koji ste Boga izgubili ili zaboravili, dođite svi koji ne možete vjerovati – dođite i postanite moji učenici – i pronaći ćete mir dušama svojim, pronaći ćete spokoj koji ste izgubili u životu i svijetu, jer ste išli krivim putovima, jer ste zalutali na krive staze.
Put do spoznaje Boga i do Boga vodi preko siromaštva, neznatnosti, neukosti, biti poput djeteta, preko otvorenosti, a ne ljudske učenosti. Smiriti se pred Gospodinom i promatrati svoj život kao Božji dar. Ako ima igdje potvrdu ona Pascalova, kako treba otvoriti oči srca, ili da srce ima sebi vlastite i znane razloge ili onu Saint-Exuperyja, kako se samo srcem dobro vidi, onda to vrijedi u odnosu na Isusa u ovom današnjem evanđeoskom odsječku. Tako se ostvaruje ono o čemu zbori Pavao: “Živim, ali ne viša ja: u meni živi Krist, i ja svim svojim bićem živim, egzistiram u njemu” (usp.Gal 2,20).
Ne smijemo smetnuti s uma: Isus se očituje na svadbi u Kani Galilejskoj kao donositelj radosti, za razgovora s Nikodemom kao donositelj svjetla u tami svijeta, za razgovora sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu kao donositelj žive vode i objavitelj Boga, u govoru o kruhu kao kruh života, u povratku očinjega vida slijepcu kao svjetlo svijeta, u uskrsnuću Lazarevu kao uskrsnuće i život čovjeka.
Grozan je morao biti osjećaj u Isusovu biću da ljudi nisu htjeli prihvatiti ni njega kao osobu ni njegovu poruku. Kolika je samo bol morala probadati njegovo srce i biće? Onda ali i danas!
