23.2 C
Međugorje
13.06.2121.

Biblijska poruka 29.5. 2021. (Ljetne kvatre – kvatrena subota) i tumačenje fra Tomislava Pervana: Iziđe Božanski sijač…

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 13,1-9

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: “Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!”


 

Treći veliki Isusov govor u Matejevu Evanđelju bavi se Isusovim prispodobama, slikama, kojima pojašnjava narav Božjega kraljevstva; u Mateja su to tajne Nebeskoga, Božjega kraljevstva. One se otkrivaju onima koji imaju uši, koji imaju otvoreno srce za Isusovu riječ i osobu. Svatko, i obrazovani i priprosti, i učeni i neuki, i akademik te i onaj s ulice, može ih i razumjeti i ne razumjeti. Zavisno od otvorenosti i zavisno od toga, pronalazim li u njima ono što se mene osobno tiče, moga života i ponašanja. U svakoj Isusovoj usporedbi treba pronaći sebe osobno, smjestiti sebe u Isusove riječi i nakanu, jer ih je Isus izgovorio za ljude, tebe i mene.

U čemu je neobičnost i iznenađenje ove prispodobe o sijaču? Ponajprije, unatoč tolikom zrnju koje je propalo, koje nije donijelo ploda, opisuje se golema žetva. Stostruko umnažanje moguće je ako iz jednoga zrna niknu dva klasa. Isus to pripovijeda i poziva sve koji stvarno imaju uši, da ih otvore i počuju njegove riječi. Sada, u njegovu propovijedanju sazrijeva plod.

Dok je sve ono što za sijanja propada izrečeno u aoristu, dakle, definitivno prošlom vremenu, dotle ovo što se odnosi na rast izriče se u imperfektu. Proces se nastavlja. Imperfekt je durativno, trajno stanje. Isus kao da želi skrenuti pozornost sa slike na svoje djelovanje. I ono je obilježeno hodom iz neuspjeha u neuspjeh. Njegovu osobu mnogi odbijaju, njegovu poruku također, nema ništa od onoga što on naviješta, sve sluti fijasku. Kraljevstvo je Božje tko zna gdje. Još uvijek predaleko. Ali, svemu unatoč, sjeme raste, izrasta, sazrijeva, donosi obilat rod.

Ne znamo povijesno surječje te Isusove prispodobe o sijaču. Možda su učenici bili odveć pesimistični i zloguki spram (ne)uspjeha Isusove misije u Izraelu. Vjerojatno su neki bili i potišteni i deprimirani zbog negativne bilance u narodu. Možda su se preračunali, jer su im brojni u međuvremenu okrenuli leđa, nisu bili spremni pronositi poruku dalje. Možda je cijelo Isusovo djelo unaprijed osuđeno na neminovnu propast.

Ali neovisno o konkretnoj situaciji zbog koje je izrečena, poruka ima svevremensku i nadvremensku i poruku i vrijednost. Upravo je ova poruka o sijaču velika povelja, magna charta, protiv bilo kakva očaja, malodušja, rezignacije ili umora, bacanja koplja u trnje. Unatoč jatima vrabaca i ptica koji će pojesti mnoštvo zrna, unatoč kamenitu tlu koje je nemoguće do kraja kultivirati i očistiti od kamenja, unatoč korovu i čelopeku, jaku suncu koje prži sve, ipak se ratar ne da smesti. Njemu je važan konačni cilj, nakon zimskoga mirovanja i proljetnoga rasta: Žetva. Ima sjemena koje će donijeti plod – neko čak i stostruk. Treba odvratiti pogled od negativnoga k pozitivnome, vjerovati i nadati se, imati nepokolebljiv optimizam.

Isus govori o neustrašivu i samopouzdanu rataru. Ima pred sobom Isus sijača koji sije i upravo mu ta slika objašnjava vlastito poslanje. Pogled učenika više je zaokupljen neuspjesima, na sve strane suočava se s odbijanjem, neprijateljstvima, gorčinom, spletkama, postavljaju mu stupice, zamke, žele ga uhvatiti u riječi, onemogućiti da njegova riječ prodre u srce. Pa i otpad nije daleko. I čovjek se pita: Nisu li to sve predznaci i pretkazivanja katastrofalnog svršetka njegova djela i poslanja?

Ne, veli Isus. Pogledajte samo ratara. I on bi mogao baciti koplje u trnje spram tolikih prepreka, i on bi se mogao okaniti posla, jer mnogo toga sjemena baca on uzalud, ode uludo. Toliko ima opasnosti za sjeme, toliko nepovoljnih uvjeta za rast. Nitko mu ne jamči žetvu. Ali, on je ipak u svome naumu neustrašiv. Ne da se smesti. I njemu je zajamčena obilna žetva. Kao da Isus želi reći: „O vi, malovjerni, zašto se ne učite od sijača! Zašto ne dopustite da u vama proklija i izraste velika stabljika vjere, pouzdanja, neustrašivosti? Zašto vas strah blokira i sputava u vašim pokušajima?“

Isus prisiljava svakoga od nas da jednom napokon postavi problem i pitanje odnosa životnih investicija, uloga i rezultata, plodova tih investicija. Koji je odnos uložena truda i požnjevena uspjeha, izdatka i primitka? Isplati li se uopće raditi i živjeti? Za mnoge je život beskoristan, a konačna životna računica i ishod je totalni neuspjeh, fijasko i manjak, negativni saldo. U Isusovim prispodobama upravo je to uvijek uočljivo, kako se on cijelim svojim bićem prenaša u krvotok ovog svijeta. On ćuti njegove otkucaje, poznaje bol i žalost, ali i radost i nadu, obeshrabrenost ali i pravi savjet.

Bez poznavanja tih negativnih strana nemoguće je zaviriti u dubine srca i duše onoga koji treba pomoć. Opasno je prepustiti se melankoliji, rezignaciji, depresiji, malodušnosti, ponavlja Isus stalno. Promatraj svijet Božjim očima! U svakome čovjeku, Isus to dobro zna, ima toliko sasušena, uništena, razorena, kamenita, trnovita, zatrovana, ukradena, zla, ugušena, nasilno nametnuta odgojem, svakodnevnim nalijevanjem i protokom istih misli, utjecaja okoline, nametnutih ideja. Isus želi ohrabriti: Zadnja je uvijek Božja!

U svakome ima korova, sebeljublja, samoisticanja, nečasnih motiva. Ali sve natkriljuje jedna misao i ponuda: Jesam li voljan biti prostorom, njivom, na kojoj Bog zasijava svoju riječ? Jesam li voljan prepustiti Bogu da čini u mome životu ono što on hoće i što je zacrtao, što je uplanio sa svakim čovjekom? To je nutarnja poruka Isusove usporedbe o sijaču.

Isusova je riječ istina. On govori riječi koje oslobađaju, koje čovjeka čupaju iz njegove rezignacije, klonulosti. Isus je ikona Boga, on je objava ljubavi i istine, te se zato ne boji umrijeti, uzimajući na sebe siromaštvo nemoćnih i prezrenih. U Isusu je istina njegove riječi zasjala u punini na križu. Božja poniznost su dveri kroz koje dolazi istina u ovaj svijet.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne