Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 14,22-36
Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.
Lađa se već mnogo stadija bila otišla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici, ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«
Pošto preploviše, dođu na kraj, u Genezaret. I ljudi ga onoga kraja prepoznaju pa razglase po svoj onoj okolici. I donošahu mu sve bolesnike te ga moljahu da se samo dotaknu skuta njegove haljine. I koji bi se dotakli, ozdravili bi.
Nakon što je umnožio kruhove i nahranio kruhom tisuće u pustinji evanđelisti Matej, Marko i Ivan izvješćuju kako se Isus povukao sam u goru, da moli. Molitva je ona bitna protežnica njegova života, on živi iz razgovora s Ocem, iz dvogovora s Nebom. Tu se odvija intimna priča između Oca i Sina – u molitvi, u Duhu Svetome. Potom svi izvješćuju kako je Isus u pramazorje hodio po vodi, dok su se učenici mučili s valovljem i protivnim vjetrom. Ali onda u nastavku i sretnu ishodu oluje na moru svi izvjestitelji stavljaju svoje posebne naglaske.
U Marka učenici su zaprepašteni, pitaju se u čudu, tko je ovaj, da čak morem hodi. Kod Mateja imamo Isusa kako hodi i učenike smiruje govoreći im kako je on to glavom. Jedino u Mateja Petar na Isusovu riječ hodi po vodi. Petar počinje dvojiti, sumnjati u trenutku kad je odvratio pogled od Isusa i prepao se vjetra i valovlja. Počeo tonuti u dubine, u provaliju mora, gubiti tlo ali i život pod sobom. Isus ga hvata za ruku i spasava od potonuća.
Minule je večeri Petar doživio čudo umnažanja kruhova i zato vjeruje da će ga valovlje u Isusovoj blizini nositi. I nosilo je dok je bio pogleda netremice usmjerena prema Gospodinu, dok su bili jedan na drugoga usmjereni i povezani pogledom. Voda nosi dok ima vjeru koja je kadra i brda premještati. Ali traje to samo kratko, sve dok Petar nije u srcu posumnjao i prepao se valovlja. Počinje tonuti i vikati u pomoć.
Koja je poruka za nas iz Isusovih riječi, Petrova postupka, Isusova prijekora? Sve u životu zavisi od usmjerenosti pogleda, misli i srca prema Gospodinu. Sve zavisi od sinergije s Gospodinom. Od njega dolazi snaga, on stvara onaj most koji pomaže prijeći na drugu obalu. Treba prevladati sumnju. Svi smo na putu prema drugoj obali, prema pjesnikovoj riječi: “Valja nama preko rijeke!” na drugu obalu, prijeko. Valja nam se zaputiti u drugom smjeru, pravome, valja nama kročiti, stupati prema vječnosti. I netko nam dolazi ususret. Treba nadići sumnju i nepovjerenje.
“Malovjerni, zašto si posumnjao?” Zašto dvojiš? Uzmemo li grčki izvornik, grčka riječ za sumnju, dvojbu, znači doslovce: Podvojenost u sebi, raz-dvajanje, u-dvojenost. Čovjek nije cjelovit i jedinstven, on je raz-dvojen, u-dvojen, po-cijepan. Nije čitav, nije cio, nije integralan, nije čist, nego pocijepan, podvojen. Gospodin je rekao Abrahamu: “Hodi preda mnom cjelovit (tj. kao integralna osoba), budi čitav. Budi neporočan, takav hodi pred mojim licem!” (usp. Post 17,1).
Sumnja i strah je naš condition humaine, to spada na našu ljudsku narav, datost. Sumnje i strahovi obuzimlju učenike i nakon Isusova uskrsnuća. Ne vjeruju da je on to glavom. Pa čak i prije samoga rastanka prema Matejevu Evanđelju na brdu u Galileji, odakle ih šalje u cijeli svijet, veli se kako su neki posumnjali. Posumnjali su treba li se Gospodinu pokloniti.
Stoga ova zgoda iz evanđelja stavlja i pred nas osobno upitnike glede naše vjere i povjerenja. Možemo li shvatiti svoj hod za Isusom kao hod po vodi, nad bezdanom, nošen jedino njegovom riječi, kojom obećaje i jamči sigurnost da je moguće odvažiti se i smjelo poći u njegovu smjeru? Pa ako treba i u nemoguću situaciju? Jesu li naša vjera i nada sigurno sidro naše duše, sigurno uže na visećem mostu nad bezdanom, komad čvrsta tla nad živim pijeskom?
“Ništa nije teško samo ako smo mi lagani”, reče netko. “Anđeli su sposobni za let jer se ne prave važnima. To bijaše uvijek kršćansko ćutilo… Lako je biti težak, teško je biti lagan. Sotona je pao zbog svoje prevelike težine”, rekao je jednom obraćenik Chesterton. Dok je Petar za trenutak bio do kraja usmjeren na Gospodina, bio je lagan kao pero te je mogao hodati po vodi i valovima. Lagan, ne lakomislen, dakle, do kraja opušten, miran, prozračan, nošen iznutra i izvana Gospodinovom riječi i pogledom. Dobri Papa Ivan veli: “Sve je lagano kad se odvojimo od sebe”, kad svoje težište i težinu prebacimo na Gospodina.
Gotovo se, dakle, stalno ponavlja pitanje naših životnih težišta, uporišta, sigurnosti, životnih osiguranja. Tko nam podaruje sigurnost u životu? Što nam podaruje konačni mir u valovlju života? Često se na kraju otkriva da se u životu najviše strašimo onoga u što redovito polažemo najviše svoja nadanja. Stoga se potrebno otrgnuti tome, izići iz vlastite ljušture, puževe kućice i nesigurne životne barke te čuti glas koji veli: “Ne boj se, ja sam. Budi odvažan.”
Refren je to cijelog Starog zavjeta, a s time nastupa i Isus. Uzima za sebe Jahvine predikate i svojstva. U njemu žive i ostvaruju se sva naša nadanja i želje, sve naše utopije i životni nedohodi, te sve naše životne skrbi i briganja oko samoodržanja, života, budućnosti, padaju pred njim u vodu i te prestaju biti zaprjeka na putu. Treba imati samo jedno nepokolebljivo u svijesti i srcu: Nemoguće je ispasti iz Božje ruke, makar se rušila mora, na nas sručila i sama brda, kraljevstva, makar se nama dogodila i najgora apokalipsa. Konačno i najveće čudo našeg života jest u susretu koji može nositi i svemu dati nutarnji sadržaj i smisao. Takav se može dogoditi samo pred Isusom i s Isusom. Psalmist je stalno ponavljao: S nama je Gospodin nad vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev.
Današnji nam odsječak govori i o tome u čemu je zapravo čovjekova sigurnost. Što nas to nosi u životu? U što polažemo svoje nadanje? Koja to nas osiguravajuća društva, koje nas to zdravstveno osiguranje može spasiti od navale bolesti, pandemije, epidemije, prirodne katastrofe?
Pa vidimo i čitamo svakodnevno o orkanskim olujama usred ljeta po cijeloj Europi. Što tu mogu osiguranja, mirovinsko, životno, ove ili one ‘kase’ ili životne osiguravajuće police? Ništa od toga ne nosi niti daje uporište. Dakle, gdje je uporište, u što se uzdamo? Papa ne prestaje ponavljati: Bog je ljubav. Jedino ljubav, i zato Isus uči svoje nasljedovanju i ljubavi.
Život nam može nositi samo egzistencijalni susret sa samim Gospodinom. To je ono čudo koje se događa u istini i ljubavi. Tada svijet prestaje biti ona strašna neman i zjapeći bezdan koji nas guta.
