20.8 C
Međugorje
12.08.2222.

Biblijska poruka 3. 8. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Sine Davidov, Isuse, smiluj se

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 15, 21-28

Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu nato njegovi učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.


 

Tko pozorno i pomno čita evanđelja, zamijetit će kako se u njima jedva govori o Bogu kao subjektu radnje. Jedva da Bog zahvaća neposredno u ljudsko djelovanje ili povijest ili pak u čovjekovu sudbinu. Namjesto Boga pred nama je trajno Isus Krist. On djeluje, on govori, on nastupa i pati namjesto samoga Boga. On Boga zrcali u životu.

Tako su stari oci mogli zaključiti da se u Isusu objavio sami Bog, da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. Mogli bismo reći: U Isusu Kristu Bog se spustio s neba na zemlju, on se do kraja okrenuo čovjeku.

U Isusu možemo dodirnuti Boga, pred njim se mogu obratiti Bogu kao Ocu. Pred njim mogu pitati i odgovarati kao pred samim Bogom. Na istoj razini. To je jedinstvenost, jedincatost i neponovljivost našega Boga.

Tvrda je i opora riječ iz Isusovih usta ovoj ženi Kananejki (u Markovu Evanđelju ona je Sirofeničanka): Kruh je za djecu, ne za pse. Pogotovo što ona usrdno moli za svoju bolesnu kćerkicu. Govor je to ondašnjega Židova jednomu poganinu. I što je uopće davalo toj ženi snage da i dalje uporno moli, što je to što je Isusa pokrenulo da joj molbu ispuni?

Odgovor dolazi iz samih Isusovih usta: “Tvoja vjera, ženo, jest velika!” Isus se daje nadmudriti od ove žene. Sva Isusova dokazivanja i upornost lome se o tvrdoglavost ove poganke. Isus vrjednuje i nagrađuje njezinu upornost i tvrdokornost kao znak čvrste vjere. Vjera je uvijek (po)vezana s upornošću. Vjera je trajna borba i nadvladavanje vlastitih, dvoumica, sumnja i nutarnjih podvojenosti.

Prethodno je Isus imao žestoke okršaje s farizejima i pismoznancima. Čini se kao da on doslovce i svjesno odlazi iz Izraela i zapućuje se u poganski kraj prema Tiru i Sidonu. Isus iz Nazareta gotovo da više i ne vjeruje u uspjeh svoje misije u vlastitom narodu: toliko je zaprjeka, spletki, urota i stupica na svakom koraku. Izgubio je nadu da bi ga prihvatili. Govori on još o ‘izgubljenim ovcama doma Izraelova’, ali je i tu stanje gotovo beznadno.

U vlastitom narodu nepriznat, a vidimo kako se na prvom koraku, kad je prekoračio granice Izraela, u poganstvu žena otvara u vjeri milosti ozdravljenja. Ona viče: “Sine Davidov, Isuse, smiluj se!” Tako je vikao i onaj slijepac u Jerihonu, Bartimej. Taj vapaj, taj bolni krik već je u biti vjeroispovijed, vjera u Isusa! Kao da time želi reći: “Ti možeš ozdraviti moju kćerkicu, koju muči nečista sila! Trebam tebe, Sine Davidov!”

Nema teže patnje i boli od one kao kad čovjek gleda, promatra dragu i ljubljenu osobu u mukama, a ne može joj pomoći. Bolest i patnja, ali istodobno i odgovornost. Njezina je patnja apsolutna, njezina pitanja sežu do Boga. I vapaji također. U njoj se utjelovljuje patnja svih samohranih majka, njihove strepnje i boli, njihovi strahovi i neizvjesnost spram vlastita djeteta i njegove sudbine. I ne prestaje stalno vikati. Učenici je žele odvratiti od Učitelja, ali ona ne posustaje.

Pa nju ne smućuje ni slika s ‘psima’, ‘psićima’. Štoviše, to joj daje povoda da još snažnije moli. Ona će učiniti sve za svoju kćerkicu– propješačit će i stotine milja, prevaliti brda i doline, učinit će što se god od nje zatraži, za svoje dijete. Ništa joj nije teško, ništa previše, za kćerkicu.

I ova je žena na ovome mjestu odvjetnik svih onih koji su pritisnuti bijedom i nevoljom dragih osoba, povjerenih, i gdje je gotovo nemoguće pomoći ljudskim sredstvima. Ova Kananejka iz poganske sredine utjelovljuje u sebi brigu i skrb za tuđi život koji propada i nestaje, a sam više ne vidi izlaza, osim u Bogu. Ona je onaj ‘Lazar pred vratima’ iz Isusove usporedbe koji se želi nasititi mrvicama sa stola, ali mu ih nitko nije davao.

Isus – gotovo stjeran u škripac od te žene – popušta i veli: “Neka bude kako želiš, kako ti hoćeš! Budi po tvojoj molbi, volji i vapaju!” Prethodno je učenike učio da mole da se vrši Očeva volja, a sada na ovome mjestu izvrće Isus naglavačke tu molbu. I sam Bog u čovjekovu očaju pristaje na ono što ova očajnica moli. Kao da je i sam Bog sluša i izvršava njezinu volju. Ova je žena doslovce gladna i žedna Isusa, pomoći, i stoga ne prestaje i ne sustaje.

Dok imamo pred očima tu bijednu Sirofeničanku, na pamet nam padaju tolike majke i supruge, tolike žene ucviljene zbog patnje svojih najbližih, zbog ovisnosti, alkohola, droge, propa(lo)sti u životu, propalih brakova, brakova pred rastavom, zbog krajnje životne izgubljenosti. Njihova je patnja nemjeriva, napose kad majka vidi kako joj se dijete urušava, upropaštava, tone u bezdan.

Ova Sirofeničanka ovdje je znamen svih majki i kao uzor svih majki koje ne znaju kako dalje u životu sa svojom djecom, kako ih odgojiti, kako ih izvesti na životni put, unatoč svim nastojanjima i mukama. Uporna molitva probija sama nebesa, otvara nebeske dveri.

Iscjeljenje kćerkice ove bijednice samo je dokaz blizine našega Boga. Bog je blizu, on nije neki apsolutni gospodar negdje u dalekim, nepristupačnim nebesima. Ovaj se Bog brine za svako svoje stvorenje. Nije on onkraj nebeskih galaksija, nego je on i pored moje bolesničke postelje, gdje se borim za zrak, razumije on naše sitne potrebe, zna za naše križeve, uslišava molitve malene djece.

Zašto? Zato što je Isus postao nama blizi Bog, zato što tomu Bogu nitko nije nevažan. I velika je ovo lekcija iz usta ove žene, ali isto tako i iz Isusovih usta: Ne vrijedi govoriti te stalno ponavljati, ‘budi volja tvoja’, nego Isus doslovce veli: “Neka ti bude kako si htjela, željela, molila!”

Ako u Očenašu molimo da se vrši Božja volja, ovdje vidimo da se vrši volja i ove patnice žene. Upravo kao kod Ane, majke Samuelove, za koju je mislio svećenik da se opila vinom, kako čitamo u Prvoj Samuelovoj.

Nevolja uči snažno moliti, nevolja je kadra čak i Božju svemoć slomiti. Zato i ovdje vrijedi Isusov usklik: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!”

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne