Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 19,1-10
Uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!«
Čitajući zgodu sa Zakejem jedno nam mora pasti u oči: Spontanost, neposrednost, uočavanje pravog trenutka, životna reakcija, posljednja šansa. Isus se posvema posvećuje tomu nesretnom čovjeku, čim je kroz lišće one divlje smokve ugledao Zakejeve oči kako se zrcale od radoznalosti, gladi za srećom. Daje se pozvati za stol u njegovu kuću. Zakejeva je reakcija poput Isusove: Ne ispušta šansu. Isusov mu pogled omogućuje životni obrat. Isusov pogled i riječ praštanja daju mu konačni mir duše u vlastitoj kući. Može mirno pojesti svoj ručak, pogostiti iznenadnog gosta, a ubuduće i prijatelja. Biti za istim stolom s onim koji prašta grijehe, skida terete i prtljage prošlosti s leđa, daje mu mogućnost da konačno odahne od svih onih teških pogleda, prijekora, riječi, ogovaranja, mržnje, zlobe, koja se na njega sručivala godinama u žabokrečini Jerihona.
Zakejeva reakcija nije samohvala (naime, ono: “Gospodine, polovicu svog imanja…”), nego samozaborav. Priznanje čovjeka koji je iznenađen, svladan, koji od čuda i darovane sreće može izgovoriti tek poneku riječ. Jedva uspijeva prozboriti, od ushita i ljubavi. Djeluje spontano. Odlučno. Tko zna bi li tako postupio idućeg jutra da se sa svojim ukućanima posavjetovao, da je odvagivao sve razloge za i protiv. Ali u ovom trenutku on čini nemoguće. Čini što je moguće samo(m) Isusu. Prisjetimo se onoga bogatog mladića koji je tražio put u život nakon što je slušao Isusove riječi. Isus ga je, veli se, zavolio. Na Isusovu riječ da se odrekne svega i to razda siromasima, odlazi tužan i smrknut, jer bijaše bogat. Nije se mogao odreći bogatstva, makar je živio po vjerskom kodeksu savršeno korektno, a ovaj Zakej, u očima pravovjernika bezbožnik, odriče se polovice svog imutka, a četverostruko vraća prevarenima. ‘Lakše je devi kroz ušice igle…’, dometnuo je ondje Isus. A ovdje vidimo kako ‘devi’ (bezbožnom, izdajničkomu, bogatom Zakeju) ipak uspijeva kroz iglene uši, jer je i on dijete Abrahamovo, nakon duga lutanja pronašao mir…
I ovdje čujemo jeku one Isusove, upućene raskajanoj grješnici i farizejskoj sviti: “Komu se mnogo prašta, silno zna ljubiti, a kome se malo prašta, gotovo je nesposoban za ljubav” (Lk 7,47). To je onaj stav koji je tako lijepo orisao Hesse u svome “Stepskom vuku” kad govori o ‘građaninu’, ‘građanskom društvu’. On veli: “Građanin pokušava živjeti u prijatno usklađenoj sredini između ta dva puta (naime puta svetca i razvratnika). On se nikad neće predati niti podati ni zanosu ni odricanju, nikad neće postati mučenik, nikad neće pristati da bude uništen – naprotiv, njegov ideal nije da se preda, već da održava vlastito ja, svoj ego, njegova nastojanja nisu usmjerena ni prema svetosti ni prema njenoj opreci; sve što je bezuvjetno, njemu je nepodnošljivo. Želi služiti Bogu, ali i životnim slastima, želi posjedovati krjeposti, ali i da mu je dobro i ugodno na ovoj zemlji. Ukratko, on se pokušava nastaniti u sredini između krajnosti”. To je onaj bogati mladić, to je prosjek suvremenih kršćana, naših revnih vjernika, koji nedjeljom znaju obući vjernički stav, a kroz tjedan se ponašaju poput najokorjelih bezbožnika…
Stoga je, na primjeru Zakeja, važno dati se i moći oduševiti, zapaliti. Ukloniti sve primjedbe i prigovore, podignuti jedra kad je pravi vjetar, kad se nudi životni kairos. Sav se Zakejev život slijeva u ovaj trenutni kairos, ovdje i sada. Moći se osloboditi lanaca prošlosti, odvezati svoju barku, otisnuti se. Isus je kidao okove kojima bijahu ljudi okovani. Bez razlike jesu li to okovi tjelesnih, duhovnih ili duševnih bolesti. Bitne razlike nema između fizičke i duhovne gube.
Fizički su gubavci imali svoje rezervate, karantene u kojima bi obitavali, a Zakej bijaše duhovni gubavac u svom narodu. Poput današnjih ovisnika o drogi, narkoticima, alkoholu. Jednako bijaše i on ovisan o svome poslu kao drogeraš o svojoj ‘travi’. I ono što ga sad tjera u Isusov vidokrug jest slutnja posljednje životne šanse prije posvemašnjega životnog brodoloma. Treba samo biti u velikim hodočasničkim mjestima, kao npr. u Međugorju, i iskusiti kroz ispovijedi upravo takva stanja. Isus prihvaća bez pridržaja, radikalno taj pogled. I drži lekciju onima koji mrmljaju.
Važnija je Bogu jedna duša, jedna izgubljena ovca, nego sav svijet. Izazov je to masi koja se sliježe iza Isusa. Ali ujedno i potvrda istinitosti cjelokupna Isusova stava od njegova nastupa u nazaretskoj sinagogi… Ovdje svi mrmljaju, a ondje su ga pograbili, izbacili iz grada i htjeli sunovratiti u ponor, niz obronak. Dotičući gubu gubavaca Isus se svjesno činio obredno nečistim. Navraćajući u kuću prezrenika navlači na sebe prijezir ‘pravednika’, čistih, neokaljanih, nedodirljivih. Ali, na veliko čuđenje svih, donosi potrebitima toliko žuđeno spasenje, zdravlje, vraća ih u normalnu životnu kolotečinu.
Zakej se nije drznuo postaviti Isusu pitanje. Želi samo vidjeti toga čudnovata rabija koji u svom društvu ima čak i carinika Levija. Malen stasom, a kako je ‘špalir’ oko Isusa bio gust, poput dječaka se uzverao na smokvu da kroz lišće ‘kibicira’ tog rabija. I što je uslijedilo: Neočekivani pogled koji ga je jednom zauvijek prikovao za tog čovjeka. Isus želi imati Zakeja za sebe, svratiti u njegovu kuću, zaviriti u njegovo srce.
U susretu s Isusovim pogledom Zakej je poražen, doživio je bankrot svog bogatstva, svega u što se pouzdavao. Spoznao je da je grješnik, da je u odlučnim životnim trenutcima uskraćivao sebe i sve svoje Bogu. Htio je biti sam svoj bog, a išao je danomice u svoju nesreću. Stoga se u njemu rodila glad i žeđ za spasenjem i zdravljem.
Kako na to odgovara Bog? Veli nam to knjiga Mudrosti koja svjedoči o Božjoj ljubavi prema svemu što je stvorio. A Isusov je život tekst i kontekst, tkanje u kome se odvija i pred nama odčitava Božja ljubav i smilovanje, u kome možemo shvatiti i razumjeti Boga. Odgovor će pronaći svi, i Isusovi pristaše i protivnici, a nad svima stoji veliko Isusovo upozorenje: “Sretni oni koji se o mene ne spotaknu” (Lk 7,23).
I ISUS GA POGLEDA: ZAKEJ
Gledanje je bitna i središnja čovjekova djelatnost. Gledanjem, promatranjem stupa čovjek u vezu sa svijetom, priopćava se partneru, povjerava se drugoj osobi, prihvaća svijet oko sebe u sebe. I kakvim očima čovjek drugoga promatra, poprima drugi, partner pored mene vrijednost ili nevrijednost u mojim očima: on postaje vrijedan ili nevrijedan, dragocjen ili vrijedan prezira. Najizrazitije je to prikazano u izvješću o stvaranju. Himan stvaranju. Šestoga dana, nakon što je Bog stvorio svemir i čovjeka te ga postavio u vrt edenski, raj zemaljski, govori se za Boga: “I Bog vidje sve što je stvorio, i gle, sve bijaše veoma dobro” (Post 1,31). Djelo stvaranja dobiva po tome što ga Bog gleda, vidi (dvokratno: vidje, i gle) utisnut znak kakvoće: “Bijaše veoma dobro”.
Za Bibliju je pogled stvarateljski čin. On podaruje vrijednost. Ali pogled istodobno prožima, prodire, pogled sudi i kažnjava, ili je dobrostiv, milosrdan, blag. Posebitost Mojsijeva izbora i odlikovanja brani Bog sam s riječima: “S njime zborim iz usta u usta, licem u lice. On smije vidjeti Gospodnji lik” (Br 12,8).
Marija je naskroz molila svoj Magnificat u tradiciji Starog zavjeta. “Jer pogleda na neznatnost svoje sluškinje” (Lk 1). A Izrael je iskusio svoga Boga kao onoga koji na svoje gleda, pogleda, koji je vidio bijedu svojega naroda u Egiptu, on ga gleda i prati kad prolazi Crveno more, sa Sinaja ga promatra za zauzimanja Obećane zemlje. On ga promatra u svim povijesnim plimama i osekama, tjeskobama, nevoljama u koje zapada. Bog nije ispustio svoj narod iz svojih očiju, iz svojega zrenika, on vidi njegovu bijedu, ropstvo, potrebe i na kraju mu šalje svojega Sina, da bi uzvisio neznatne, obogatio sve siromahe.
Isus je promatrao svijet i ljude Božjim očima. Evanđelja nam pripovijedaju kako on traži ljude Božjim, božanskim pogledom.
Susret s carinikom Zakejem (Lk 19,1-10) zoran je primjer. Dobro ga znamo ali ga u ovom trenutku promatrajmo pod vidikom dijaloga, dvogovora očima. Zakej je htio vidjeti Isusa, ali mu je masa zapriječila pogled. “Uspe se na drvo da bi vidio Isusa. Isus ga pogleda i reče mu: Danas moram proboraviti u tvojoj kući… Zakej se okrenu prema Gospodinu i reče: Gospodine, polovicu svojega imanja dajem siromasima. Danas je došlo spasenje ovoj kući jer je Sin čovječji došao potražiti i spasiti izgubljeno”.
Sve je započelo Zakejevom željom vidjeti Isusa. Samo onaj tko želi vidjeti, otvaraju mu se oči, i taj spoznaje tko je bližnji, drugi i što se u drugome odvija. Ali mnoge stvari zaprječuju pogled. Kao i kod Zakeja, i kod nas to mogu biti ljudi iz naše najbliže okolice.
Vidjeti, iskusiti viđenjem, gledanje podaruje prednost pred običnom informacijom, daje pristup u društvo povlaštenih, posvećenih, iniciranih, i gledanje, odnosno viđenje čovjeka kvalificira u vjerodostojna svjedoka. Masa u Jerihonu priječi Zakeja da vidi Isusa. Isključuje ga iz svoje zajednice. U njezinim očima Zakej je javni grješnik i zato nema pristupa ni udjela u Izraelovoj nadi. Oni se prave sucem nad njime, njihov sugrađanin je već osuđen i otpisan. I budući da ga ne žele ni vidjeti, ne žele ga doživjeti kao brata, ni kao sugrađanina, sva njegova uloga kao carinika, i sav njegov ugled kod njegovih poslodavaca u tome trenutku nema nikakve stvarne uloge ni značenja. On je jednom riječju zauvijek otpisan, i svatko ga s prijezirom gleda.
Zakej nadilazi sve predrasude, priznaje svoju malenost i neznatnost. Izdiže se iz svoje običajnosti i bezočnosti u visinu: penje se na drvo. Na stablo. To stablo postaje za njega stablo života. Isus mu ide ususret. Suočava se s njegovom čežnjom. Gleda Zakeja, vidi ga gore na drvetu, okreće mu svoje lice. U punini. Zre u njegove oči, i duboko dolje, u njegovo srce. Isus spoznaje pravoga čovjeka u Zakeju. Duboko skrivenog.
Sve njegovo prividno vanjsko bogatstvo nije moglo sakriti nutarnje siromaštvo. Njegov gospodarski položaj nije mu mogao pribaviti prijatelje. To je štaviše samo produbilo jaz, povećalo zidove koji ga dijele od drugih. Isključio se iz zajednice svojega naroda, i to mu nije donijelo nikakav spas, a istodobno i pripadnost zajednici Abrahamovih sinova također nije imalo nikakva vanjskog učinka na njegov život i položaj u društvu. Nije ga učinilo djetetom Abrahamovim . A pogotovo njegova kuća, njegovo bogatstvo sa svim namještajem nije pozivalo u goste, nije pokazivalo nikakvu gostoljubivost, zapravo nije nikoga pozivalo.
Isusov je pogled počinuo na tome, iznutra rastrganom čovjeku. Biću bez sebe. Isusov pogled liječi. I učinak je, posvemašnje obraćenje i obrat u čovjekovu srcu. Odsada u Zakejevu životu nema više glavnu riječ imati, posjedovati, stjecati, bogatiti se, nego naknada nanesene štete. To je njegova nutarnja odlučnost pred Isusom. On se ogriješio o pravednost, i sad želi ispraviti tu nanesenu nepravdu. Isusova gostoljubivost oslobodila je Zakeja od izolacije i podarila mu iskustvo ljubavi i zajedništva s drugim ljudima i konačno, s Bogom. Zakej je započeo svoj novi život na gozbi s najbližim prijateljima. S njima je slavio novu podarenu sigurnost da obećanje spasenja vrije3di i za njega osobno, a time je obećan udio i u eshatološkoj gozbi u nebeskoj slavi.
Povijest Boga sa svojim narodom uči nas da kraljevstvo Božje započinje među nama tako da ne stvaramo nikakvu sliku o čovjeku s kojim živimo, već da svakog čovjeka promatramo kroz pogled i očište koje Bog o njemu ima. I promatrati čovjeka kakav u biti jest. To od učenika iziskuje da svoje oči, svoj pogled pročiste od svih natruha i zamagljenja, iskrivljivanja i predrasuda, da se oslobode od svih trunja i balvana.
Tko promatra čovjeka otvoreno, poput Isusa, taj će započeti ljubiti ga i prihvatiti, spoznat će čovjekovo nutarnje ustrojstvo i životno siromaštvo, njegovu ogoljelost i potrebitost. Okrenut će se i obratiti svomu bratu i njegovu će nevolju učiniti svojom vlastitom. A pomoć ima bezbroj lica: uključivanje u zajedništvo, spoznaju vlastite situacije, pokretanje svih raspoloživih snaga i na kraju otvorenost prema Bogu i prema ljudima, prema svima. A prvi korak jest uvijek promatrati čovjeka onako kako ga sam Bog gleda, promatra i vidi.
VAŽNOST GLEDANJA I POGLEDA U SVETOME PISMU
KAKO SE NAUČITI GLEDATI BOŽJIM OČIMA?
Sve što je primarno, prvo u životu bilo kojega čovjeka, a isto tako i u povijesti spasenja ima svoje duboko značenje: ono istodobno smjera i prema zadnjemu, posljednjemu: Božji ljubavni odnos prema svakome čovjeku, svakomu živom biću. U svakom gledanju i pogledu Bog je prvi i posljednji, Živi (usp. Otk 1,17).
Čovjekov život započinje u majčinu krilu, u posvemašnjoj skrovitosti. Tako i svršava, u posvemašnjoj skrovitosti, u krilu zemlje. U Novom zavjetu imamo trokratno spominjanje imena “krilo” pod vidikom vječne skrovitosti čovjeka, bića u Bogu. “Abrahamovo krilo” je u prispodobi o siromahu Lazaru znamen vječne sreće i blaženstva. Učenik koga Isus ponajviše ljubi počiva u “Isusovu krilu”, a Božja vječna Riječ, sam utjelovljeni Bog, koji donosi objavu o Ocu, počiva u “Očevu krilu”.
Čovjekova faza egzistiranja u majčinu krilu nastavlja se u njegovu životu u fazi u kojoj on doživljava svakodnevno sve više slobodu u kojoj se vježba, što je istodobno i bolno ali i usrećujuće: on ulazi na uska vrata u život, upravo kao što veli i sam Isus, da su uska vrata koja vode u život. Dijete sve više i više izrasta u vlastito htijenje, spoznavanje, djelovanje te time izrasta u osobu. Prvo njegovo buđenje događa se u vremenu dojenja, kad majka svoje čedo ljubavnim pogledom miluje, usrećuje, daje mu ime, tepa mu njegovim imenom: Nježno imenovanje imenom koje samo majka daje, koje samo majka zna, upravo kao što veli Biblija, dobit će ime koje samo to dijete može dobiti i s kojim može srasti. Majka kao pralik Boga koji imenuje novim imenom svakoga pojedinca koji dolazi na ovaj svijet u trenutku susreta i sreće u vječnosti.
Dijete odgovara na majčin pogled i tepanje poput cvijeta, poput pupoljka koji se otvara i odgovara na majčinu ljubav. Spoznaje onako kako je spoznato, ljubi jer je ljubljeno, otvara se jer mu se otvaraju oči i srce bića pored njega. Na njegovu licu nazire se prvi smiješak, započinje proljeće povjerenja, prapovjerenja. Pouzdana iskustva i uzvrat ljubavi čine da dijete vjeruje životu, da mu se raduje, da se raduje slobodi i odgovornosti koja mu se postepeno nudi u njegovu izrastanju u čovjeka. Tko je izrastao u povjerenju i na povjerenju, taj će kasnije moći druge odgajati, uvoditi u povjerenje koje je sami Bog. I taj će i sami život prihvatiti kao povjerenje, i s povjerenjem druge susretati.
Prisjetimo se blagoslova koji izriče Bog preko Arona nad Izraelcima. Krije se tu nešto od početaka svakog pojedinog čovjeka: Svatko je iskusio nad sobom lice koje mu se radovalo i veselilo, koje je bilo sretno kad se nada nj nadvijalo:
Gospodin te blagoslovio i sačuvao.
Okrenuo ti svoje lice, smilovao ti se.
Zasjao svojim licem nad tobom i podario ti svoj spas (Br 6,24).
Čovjek sve više i više postaje čovjekom, izrasta u čovjeka, osobu, ličnost, kad se suočava s darom povjerenja, prapovjerenja s kojim se suočio u svojoj kolijevci, i kad to onda produžuje na one oko sebe, braću svoju i sestre. Prema Božjoj stvarateljskoj volji svatko od nas pomaže drugome u povjerenju da izraste i sazrije u zajedničkom odnosu prema Ocu nebeskome.
Čovjek koji odrasta i izrasta u čovjeka doživljava u pravilu još jednom odlučno taj početni pogled u gledanju i biti ugledan, zapažen, viđen. Mladić i djevojka, budući muž i žena, pogledima započinju svoju ljubav, prepoznaju se, zavole se, “ljubav na prvi pogled”. Promatraju svijet posve novim očima, očima ljubavnika i zaljubljenih.
Dijete, promatrajući oca i majku, doživljava tajnu svojega djetinjstva, tajnu biti dijete. Promatrajući, gledajući, čovjek u novoj životnoj fazi i gledanju postaje drugomu partner, doživljava tajnu partnerstva kao najavu i kao praiskustvo onoga Saveza koji Bog sa svojim narodom ustanovljuje. Savez u kojemu Bog u Isusu Kristu postaje našim partnerom jednom zauvijek.
Marija sažima svu milost koju je iskusila s Božje strane, u ime cjelokupnog čovječanstva, u riječi: Pogledao je na neznatnu svoju sluškinju! Bog je vidio, pogledao, smilovao se.
Učenici započinju svoj hod s Isusom time što su pogledani, što ih je on vidio, kod mreža, barki, lađica, na obali i sl. Nije to samo vanjski pogled koji se urezao u njih, nego pogled iznutra, srcem.
Kako promatramo svoju braću i sestre? Vidimo li ih uopće? Gledamo li ih onakvima kakvima bismo ih htjeli imati, vidjeti, kakve bi ih sam Bog htio imati, imamo li srca i sućuti za njih? Prisjetimo se one zgode s milosrdnim Samaritancem: I svećenik i levit su “vidjeli” bijednika koji je dopao u šake razbojnicima, i “prošli” pored njega, zaobišli ga u velikom luku, ostavivši ranjenika u jarku da krvari.
O tome što će od čovjeka u životu biti, bitno zavisi kako je gledan, kako ga drugi promatraju, kakvim ga očima gleda njegovo najbliže društvo. Moj pogled podiže ili ubija, unosi svjetlo ili tamu. Kakvim očima gledamo, to je ono što želi Isus naglasiti kad govori o svjetlu iz naših očiju.
