6.1 C
Međugorje
18.01.2222.

Biblijska poruka 30. 11. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Sv. Andrija apostol

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 4,18-22

Prolazeći uz Galilejsko more, Isus ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim.


 

Kako započinje djelo Isusovo u svijetu? Kako započinje Isusova povijest s učenicima? Učenici prazne svoje lađe, napuštaju uhodane tokove svoga života, da bi krenuli za Isusom. Brod će se ponovno napuniti kad na Isusovu riječ bace mreže. Ali u ovom trenutku je najvažnija spoznaja da se na neko vrijeme treba svega lišiti, sve ostaviti, da bi čovjek išao, slobodan, nevezan, nezavisan od bilo koga ili čega, za Gospodinom Isusom. Slobodan od onoga što mislimo da je naše i od onoga što nam je tobože nužno potrebno.

Isus upućuje svoj jedinstveni poziv, oslovljava čovjeka izravno. U njegovu glasu sam ih Bog oslovljava, i zato zaboravljaju smjesta sve što su bili, što jesu, te kušaju definirati sebe i svoj budući život u svjetlu te nove istine i spoznaje.

Čovjek se ne definira prema svome svagdanjem zvanju, obrtu, pozivu, funkciji koju obavlja, makar smo mi ljudi skloni ljude imenovati prema njihovu obrtu ili zvanju, te tako od kovača imamo Kovače(viće), od ribara Ribare(viće), od mlinara Mlinare(viće), od majstora Majstoroviće ili od meštra Meštroviće itd. Ili ona dvojica Zebedejevića, Jakov i Ivan. Njih se (pre)poznaje samo po ocu Zebedeju.

Čovjek je više od svog oca, svojih roditelja. Svatko je neponovljiv original, makar mi velimo da kruška pada ispod kruške. Jasno, svako nosi neponovljive crte svojih predaka, ali svatko je u Božjim očima nepodijeljen, in-dividuum. Poslije će Isus reći da nikoga ne zovemo svojim ocem (ili majkom), jer je jedan Otac, onaj nebeski (Mt 23,9).

Svi ste braća i sestre, djeca istog Oca. I čovjek je daleko više od onoga što čini, što jede ili pije, konzumira, daleko više od mjesečnih primitaka i izdataka, bankovnog računa, štedne knjižice. Sve su to pokušaji da se osigura egzistencija, strah od nesigurnosti.

I kako je ružno slušati svakodnevno o ‘troškovima života’. Kao da je život plativ ljudskim cijenama ili novcem, i kao da je život samo jelo i odijelo ili puko preživljavanje. Isus poziva prve učenike u slobodu, širinu, prostranstvo. Njegov zov ne trpi odgode. Potrebno je ostaviti sve i poći u novi život i na novi posao. Treba ‘loviti ljude’. Uporno, tiho, samoprijegorno, ne osvrćući se na vrijeme, poput ribara koji znaju čekati. Bez buke i reklame, utrnuti sve motore, zračiti samo svjetlo. Tako se lovi riba, tako treba pristupati i ljudima. Postoji samo jedan put do ljudskog srca, a to je, otkriće Boga u čovjeku, Boga koji je na kraju definicija svakog od nas. Bog je jedina sigurnost i jamstvo života.

Tako počinje otkupljenje svijeta i ljudi. Pojedinci – Petar i Andrija, Ivan i Jakov – potom Dvanaestorica – postaju Božji uznici, zarobljenici Božje riječi, samog Boga. Za čovjeka ne postoji veći stupanj slobode. Isus pokreće ljude, pojedince, koji se odzivlju i slijede ga. Posluh Isusovu zovu nije novo zarobljavanje, već oslobađanje. Jer spasenje znači sloboda, dinamika, stvarateljsko djelo. Nikad spas nije ‘spasi dušu svoju’, već je to spas za sve. Tko misli da je spasenje životno osiguranje koje jamči mjesto u nebu, nije shvatio ni Boga ni Isusa. U toj je riječi sažet sav božanski san s čovjekom.

Isus je došao staviti u naše ruke taj san. Sanja on taj san na obalama svog jezera. Svakodnevni posao, ljudi, lađe, mreže, ribe. Sve se stapa u silnu viziju, veliki san, u razlog vlastitog dolaska na ovaj svijet. Ribari ljudi. Smiješno je ograničiti taj poziv samo na svećenike. Dovoljno je osjećati se čovjekom da bi se čovjek ćutio odgovornim za ozbiljenje tog sna u svijetu, založiti sve vlastite sile da bi čovjek iskusio slobodu, pomirenje, jedinstvo. Evanđelje je poziv na opću mobilizaciju. Ono je izazov boriti se na svim bojištima gdje treba izboriti slobodu, bratstvo, pomirenje. To nas ne smije pustiti na miru.

To nas mora u našoj savjesti uzdrmati. Jer pogled koji je prije dvije tisuće godina počinuo na onim ribarima počiva i danas na našim suvremenicima. Isus razapinje svoje mreže. Nikad nije kasno za ljubav. Nikad nije kasno razapinjati mreže ljubavi nad ljudima, mreže Božje ljubavi. Trenutak nas zove. Poruka je aktualna, odluka mora pasti doskora, odnosno  smjesta, na licu mjesta. Krajnje je vrijeme. Novi svijet ne stvara se deklaracijama, ne znam o kojim sve pravima i dužnostima, već aktivnim zalaganjem i zauzećem za spas tog svijeta. Sve drugo ostaje puka fraza ili para-fraza koja postupno prerasta u ideologiju što ubija vjeru i život. Svatko je pozvan i uporabiv.

Boga je nemoguće otkriti ili pronaći mimo čovjeka. Zato Isus stvara ribare ljudi. Traženje Boga mora ići preko čovjeka i Boga ćemo pronaći samo na tome smjeru. Nemoguće je pronaći prave životne odgovore unutar ovoga svijeta. Strah, smrt, patnja, životni problemi: Čovjek se s njima svakodnevno susreće i nemoguće je na njih odgovoriti unutar granica ovozemnosti.

Zato nam Isus svojim rođenjem, životom, patnjom, križem, drvetom, smrću i uskrsnućem odnosi strah pred životom, pokazuje put otkupljenja i uzima ljude u svoju školu da bi ih naučio kako je Bogu najveća dragocjenost i najslabija točka ovaj stvoreni čovjek, koji bez Boga ne može, a od Boga neprestano bježi. Uloviti ga, spasiti ga, to je zadaća apostola i misionara.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne