Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 2,36-46
Bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila u njemu.
Odsječak koji čusmo predstavlja završetak Isusova prikazanja u Hramu, a potom se u dva retka samo sažeto govori o skrovitom Isusovu životu i odrastanju u ozračju Josipa i Marije u nazaretskom domu. Šimunovo svjedočanstvo potvrđuje i jedna pobožna žena Ana, kći Penuelova iz roda Ašerova.
Znakovito je sve oko tih imena. Ana znači ‘milostiva’, (Jo-hana), a znamo kako se praotac Jakov-Izrael borio s Bogom licem u lice. I na kraju je uzviknuo kako je Boga vidio licem u lice te na životu ostao. I prozva to mjesto Penuel, što znači: Božje lice. Ašer je jedan od sinova Jakovljevih, i kad se rodio, njegova majka uzviknu: “Blago meni! Žene će me zvati blaženom!” – i nadjenu mu ime Ašer (Post 30,13). A Šimun bi se dalo prevesti s „Onaj koji sluša“, ili „Gospodin me je uslišio, čuo glas moj!“
Upravo je te riječi izgovorila i Marija u svome Magnificatu! Ta Ana je provela samo sedam godina u braku, a cijeli ostali vijek proboravila je u Hramu, gdje je u molitvama i postovima, danonoćno služila Gospodinu i iščekivala također utjehu Božju, dolazak Mesije. Zavičaj joj bijaše Hram, a molitva zvanje. Osoba koja je postala i prerasla u samu molitvu. I njoj je Duh objavio kako se ispunilo obećanje, radost za cijeli svijet. Rodio se kralj Izraelov, i govorila je svima koji se nisu zadovoljavali svakodnevnim, koji su čeznuli za višim, iščekivali bolja vremena, dolazak Mesije.
Živjela je u Hramu i to bijaše njezino životno poslanje i ispunjenje. Njezina sreća. To bijaše njezino životno bogoslužje. Poslije će reći Pavao u Poslanici Rimljanima kako trebamo prinijeti svoja tjelesa za žrtvu živu, svetu, Bogu ugodnu, kao svoje duhovno bogoslužje (Rim 12) To je činila ova starica, proročica, posljednja u nizu starozavjetnih proročica.
Obraća se svima u Hramu, govori o Djetetu, postaje prvim navjestiteljem među ženama. Gospodin je pohodio, otkupio, utješio svoj narod. Susreo je u Hramu kao novorođenče udovicu koja Gospodinu služi cijelim bićem, a na kraju svoga djelovanja opet imamo udovicu koja ubacuje posljednji novčić u hramsku blagajnu, ubacuje sve što ima, sve svoje žiće.
Svjedočanstvom ovih dvoje starijih osoba – Šimuna i Ane – židovski Hram postaje mjestom objave samoga Boga svomu narodu u Isusovoj osobi. Isus je ispunjenje svih očekivanja i nadanja spasenja. Za Josipa se i Mariju veli da su se – pošto su obavili sve što propisuje Zakon – vratili natrag u Nazaret, kao i svi pravovjerni Židovi. Isus je ondje odrastao i jačao, a Bog ga je ispunjao Duhom mudrosti, trajno ispunjen Božjom milošću. Na njemu je počivala Božja milost. Za Ivana se veli da se jačao u Duhu i kako je ruka Gospodnja bila s njime, ili na njemu (1,80).
Isus je nositelj Božje mudrosti, on sazrijeva i urasta u svoje poslanje koje će imati u svijetu. On raste ne u svome božanstvu koje je u njemu nazočno, nego u ljudskom znanju i mudrosti, životnom iskustvu. Kao istinski i pravi čovjek on je morao u svome mišljenju i svome iskustvenom svijetu rasti i sazrijevati kao i svi ljudi. Evanđelist Luka već ovdje naglašava ono što će sam Isus reći u svome nastupnom govoru u Nazaretu kako je na njemu sila Božja, Duh Gospodnji (Lk 4,22). Ono što je u Isusu iznutra sazrijevalo bijaše ljudskom oku skriveno. To je tajna Isusova života, misterij njegove skrovitosti u Nazaretu, u svakodnevnom poslu i obrtu.
On jest i ostaje Bog s nama – Emanuel. Dotle je on bio Bog iznad nas, Bog naspram nas. Sad je on Bog u nama i s nama. U našoj naravi, našoj slabosti, sa svojom ljubavlju i dobrotom. S nama u našoj bijedi, ali sa svojim smilovanjem. Ne moramo se propinjati put nebesa kako bismo bili s Bogom. On je sam sišao u našu bijedu kako bi bio trajno s nama. Malen kao i mi, slab kao i mi, gol kao i mi, siromah kao i mi – u svemu nama jednak osim u grijehu. Na sebe uzima ono što pripada nama, a daje nam ono što je njegovo.
Poruka svih ovih božićnih dana o Isusovu rođenju i djetinjstvu želi nam posredovati spoznaju kako je u Isusu ispunjenje svega što su ljudi oduvijek iščekivali. To bi nas trebalo ispunjati nadom i radošću. Nismo sami u svojoj nemjerivoj osamljenosti, u svome traženju nutarnjeg i vanjskog jedinstva, solidarnosti i pomirenja s drugima. On je s nama i među nama, Emanuel.
Sve govori o značenju ovoga Djeteta što je došlo na svijet i preokrenulo tijekove svijeta u drugome smjeru. Ostavimo po strani bilo kakav sentimentalizam jer u svemu što imamo oko Božića – prvoga Isusova Božića, odnosno rođenja Sina Božjega – nema nigdje ni trunka sentimentalnosti. Sve sama opora realnost.
Na početku imamo kod Isusa jasle i pelene – uprljane, a na kraju imamo krvavo tijelo raspeto na križu, a potom u platno umotano. To je stvarnost, zbilja Boga među nama. Bog koji je uvijek novi i mladi Bog dolazi k nama u Isusu Kristu. On nije jučerašnji ili prošli, nije on mit, nego svjetlost koja je zasjala u svijetu, Sunce koje je nad nama izišlo.
