26.3 C
Međugorje
28.05.2222.

Biblijska poruka 30. 4. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Ne bojte se – To sam ja, glavom

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Iv 6,16-21

Kad nasta večer, siđoše Isusovi učenici k moru, uđoše u lađicu i krenuše na onu stranu mora, u Kafarnaum. Već se i smrklo, a Isusa još nikako k njima. More se uzburkalo od silnog vjetra što je zapuhao. Pošto su dakle isplovili oko dvadeset i pet do trideset stadija, ugledaju Isusa gdje ide po moru i približava se lađici. Prestraše se, a on će njima: »Ja sam! Ne bojte se!« Htjedoše ga uzeti u lađicu, kadli se lađica odmah nađe na obali kamo su se zaputili.


 

U šestom poglavlju svoga Evanđelja Ivan je utkao i preradio zgode koje ćemo pronaći i u sinoptičkim evanđeljima. Naime, umnažanje kruha, Isusov hod po vodi, traženja znakova sa strane Židova, Petrovo priznanje Isusova mesijanstva, te izričaj kako Isus ‘ima riječi života vječnoga’, pa stoga mi nemamo komu otići, izgovara Petar uime svih ostalih. Dakle, ostati trajno uz Isusa.

Ivan evanđelist ovo umnažanje kruha naziva izričito riječju ‘znak’ i samo čudo, sami znak povezuje s potonjim velikim euharistijskim govorom što ga je Isus održao u Kafarnaumu. Govor o kruhu, kruhu života najavljuje se već samim spomenom Pashe, židovskoga blagdana. Pasha je spomen na izlazak iz Egipta; umnažanje kruha spomen je na hod kroz pustinju i hranjenje manom, ali je isto tako i spomen na onu Isusovu završnu pashu na kojoj je on ponudio sebe kao kruh života, pravo Janje, zatim na njegovu Muku.

Nakon što je nahranio mnoštvo u pustinji, kao nekoć Mojsije, povlači se Isus na brdo. U molitvu, u dvogovor s Ocem. Sav uronjen u molitvu, nošen molitvom, molitvenim zanosom, ili pak u ekstazi, zapućuje se niz brdo prema jezeru. Kao da je eteričan, bestežinski, Isus hodi po vodi. Na jezeru je oluja, protivni vjetrovi, ali njemu ništa ne smeta, njega se ne dotiče, on je gospodar tvarnoga svijeta.

Čudo s umnažanjem kruhova dogodilo se popodne, za danjega svjetla, ali kao da još uvijek nije svanulo u dušama i srcima ni mnoštva, a ni apostola. Ništa im nije postalo jasnije. Noću učenici voze prijeko, s istočne strane jezera, sa strane Golana prema Kafarnaumu, moraju se mučiti sami u lađici. U samu zoru i njima ‘sviće’; Isus im pristupa i odgoni svaku dvojbu: “Ja sam! Ne bojte se!”

Tako je Bog oslovljavao pojedince u Starom zavjetu, odgonio strah, objavljivao svoju volju. Ovdje je Isus sami utjelovljeni, uprisutnjeni Bog, a Isus je i mjesto spoznaje Boga u svijetu. Ne treba ići drugamo, tražiti drugdje spoznaju, kod ljudskih učitelja. Isus je očitovanje i treba samo njega prihvatiti i čovjek će biti na sigurnu. Na čvrstu tlu, na obali. Imat će tlo pod nogama, ne će biti stalno nošen nemirnim valovima.

Ako je On tu, nema mjesta strahu. Blizina njegove osobe odgoni svaki strah i bojazan. U njegovu ozračju sve se smiruje. Silna je to riječ koju smije izgovoriti samo Bog u Starom zavjetu. Prema rabinskoj predaji ne smije to nitko izreći od ljudi. Sva ljudska osobnost dade se spoznati samo u sjaju toga svjetla. Samo on je istinski subjekt, nositelj svega. Tu Božju povlasticu rabi Isus govoreći: “Ja sam! Ne bojte se!”

Stoga u zreniku, žarištu naše vjere nije suha teorija, ljudski govor, nego novi život koji nam je Isus donio, a on je sam taj život. Kršćanstvo nije skup ideja, teorija, opori sustav, stvar znanosti ili pak razuma, apstrakcija. Ne, kršćanstvo je uvijek osoba od krvi i mesa, život, stvarno, konkretno biće, koje je imalo svoju zbiljsku sudbinu, koje je živjelo, ljubilo, koje je imalo srce što ljubi. Kršćanstvo je Isus Krist u osobi.

Kršćanstvo je sami Isus u svojoj pojavi, njegovo djelo, njegova osoba, njegov život, njegova riječ. Kršćanstvo je susret s Isusom koji nam dolazi po vodi u pramazorje i odgoni naše strahove i dvojbe, ružne snove i snomorice.

Bitno je uočiti jedno u Ivanovu Evanđelju. Tu nema odvojenosti na život prije i poslije smrti, prije ili poslije Isusova uskrsnuća. Nema dvojine, dvojstva, nema razdiobe na nebesko i zemaljsko, kao da bi ovaj život ovdje na zemlji bio priprava za ono što slijedi nakon smrti. Nema dihotomije, podvojenosti između pojavnoga, ovozemnoga i onozemnoga, zagrobnoga, zbiljnoga i za-zbiljnoga.

Ovostranost i onostranost nisu međusobno odvojeni, razgraničeni, naprotiv: Istinski život ovdje na zemlji odvija se samo snagom vjere, snagom božanskoga elementa u nama, snagom vječnosti. Vječnost je stupila u Isusovoj osobi u naše okolnosti, vrijeme i živote. Tko nije otkrio tu pozadinu, taj božanski zaslon, taj ne živi istinski, on egzistira u smrti, ostaje u smrti, makar živio ne znam kakvim životom.

Ono što u sinoptika imamo kao susljednost, nastavak, u Ivanovu je Evanđelju isprepleteno u sadašnjosti i tvori jedno veliko jedinstvo. Stoga imamo stalno dvojstvo, dvojinu: svjetlo i tama, život i smrt, dan i noć, čvrsto tlo i bezdan mora. Sve su to slike i opisi kojima se služi četvrto evanđelje, egzistencijalna mjesta, u kojima živimo zavisno od našega izbora ili pak Božjega dara. Sve je plod i dar milosti.

Naime, može se istodobno biti i do kraja sit i uhranjen, ali i rob, može se živjeti u tuđim rukama, ali biti siguran, bez briga. To nije sloboda, i upravo u tome i jest opasnost privikavanja na postojeće stanje u kome čovjek isključuje bilo kakvu drugu mogućnost života ili pak rizika – odvažiti se na novi život. Život u neslobodi je životarenje, tavorenje.

Mojsije je upravo to naučio svoj narod: Treba se osmjeliti, izići iz kuće robovanja, makar je u Egiptu bilo svega u obilju. Treba iskoračiti u odvažnost slobode. Radije u neizvjesno, u pustinju, u ničiju zemlju, nenastanjenu, nego tavoriti dane u neslobodi, robovanju, ovisnosti o drugima, gdje nam drugi kradu život. Pasha – to je odlučni iskorak i odvažnost za slobodu, osobnu kao i vlastitog naroda.

Domogavši se slobode doskora se dogodilo da Izraelci nisu znali što bi sa sobom ni sa stečenom slobodom. Na obali mora, ispred sebe vide Crveno more, iza sebe goniče, faraonovu vojsku. Premrli od straha. Pritisnuti prošlošću, ne žele u nju, odsječeni su od budućnosti: Pred njima silne vode. Ne bijaše povratka natrag, a nije se moglo ni naprijed. U toj neprilici čini Mojsije čudo. Uzima svoje uza se, uzima u ruku štap, pruža ga nad vode, i poziva svoj narod da zakorači. I svi su doživjeli kako se more razdvojilo, kako su po suhu prešli na drugu obalu, a vode se zatvoriše nad faraonom i njegovom vojnom silom.

To je predložak za ovu zgodu iz Ivanova Evanđelja. Ni apostoli nisu mogli naprijed, tek kad je Isus kročio u lađu, našli su se na drugoj obali. Nakon onoga čuda Mojsije u pustinji nije znao što bi s narodom. Glad i žeđ. Ali se Gospodin brine za svoje. On daje svojima dovoljno za život i budućnost, iz dana u dan. Ništa nije sigurno, ništa nije zajamčeno, ali narod ipak kroči, ide prema Obećanoj zemlji.

I ovdje Isus čini znak. Kao da se ponovno ispisuje i dopisuje povijest. Samo što ovdje ispisuje povijest Isus svojim životom i znakovima koje čini. Snagom svoje osobe ponovno oživljuje povijest pod njegovim rukama. On je ispunjenje cjelokupne povijesti, prema njemu smjera sve.

Isus sam dijeli kruh. Ne moli on Gospodina kao Mojsije, nego se pod njegovim rukama događa čudo. Sve ide kroz njegovo srce, preko njegovih ruku, kroz njegovu osobu, njegovo biće.

„Isus ulazi u lađu: Nije li On onaj koji je oslobodio dno mora, razdvajajući vode nadesno i nalijevo, kako bi izraelski puk mogao po suhu proći kroz more, kao kroz dolinu? (Izl 14,29). Nije li On onaj koji je očvrsnuo morske valove pod Petrovim nogama tako da mu je voda pod nogama postala čvrstim, sigurnim putem (Mt 14,29)?

Isus se uspinje u lađu. Krist se penje, da bi morem ovoga svijeta do kraja vremena prokrstario, stupa u lađu svoje Crkve, da bi one koji u njega vjeruju vodio u mirnoj plovidbi do nebeske domovine, da bi učinio građanima svojega kraljevstva one kojima je kao čovjek postao jednak.

KRIST ZACIJELO NE TREBA NIKAKVU LAĐU, ALI JE LAĐI POTREBAN KRIST. BEZ TOGA NEBESKOGA KORMILARA LAĐA CRKVE KOJU TJERAJU VALOVI OVOGA SVIJETA ZASIGURNO NE BI STIGLA U VJEČNU LUKU SPASENJA“ (Sv. Petar Krizolog).

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne