Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 1, 39-56
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«
Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.
Marija, netom postavši Bogonositeljicom, otvara vrata svoga doma i zapućuje se u judejsko gorje. Sreća se ne da zatomiti, ona se mora dijeliti s drugom sretnom majkom, nerotkinjom. Gdje Duh zahvaća, on otvara širom vrata, svjetlo sja u tmini, sunce se rađa, izlazi nakon noći.
Evanđelist Luka, vođen Duhom, smješta Mariju na početak Evanđelja ali i Djela apostolskih. I u Djelima otvara Duh vrata mjesta gdje bijahu okupljeni, milost se širi, nezaustavljivo. Marija je s Duhom srodna, sunaravna, konaturalna, anđeo je oslovljava s ‘Milosna’ (Keharitomene), Marija postaje objavom trojstvenog Boga, zaručnicom i posudom Duha, nositeljicom Sina.
Marija se zapućuje Elizabeti kao vidljivu znaku što ga joj je sam Bog po anđelu-vjesniku dao: Bogu nije ništa nemoguće! I iz usahla panja moguće je da izbije izdanak, tako isto i iz usahla krila jedne starice može se roditi dijete. Kao da joj želi reći: “Ako ti se čini nevjerojatnim postati majkom bez muža, onda kreni, zaputi se Elizabeti, pa se uvjeri u jedno drugo božansko čudo!”
Prije bilo koje izmijenjene riječi, nakon uobičajenog ‘šaloma’, Marija ostaje zaprepaštena i iznenađena čudom koje doživljava. Elizabeta na samu riječ i pozdrav prepoznaje duhovsku zbilju u Mariji, čudo bogomaterinstva.
Korijen prave mariologije (tj. nauka i štovanja Marije) nalazimo u Elizabetinu postupku. Duh se samo po Duhu i u Duhu prepoznaje. Nebesko nebeskim, zemaljsko zemaljskim. Marijin glas zahvaća, zapaljuje iznutra Elizabetu, sam glas posreduje novu zbilju. Osoba je u glasu. Duh je u glasu. Jedan je poznati filozof znao reći: “Progovori, prozbori, da te vidim.” Očima se vidi vanjština, ali je tek u melodioznosti, tonu, izričaju sadržana osoba, srce. Ono što čovjek u sebi nosi. Ton stvara glazbu i ugodu. „Der Ton macht die Musik“, rekli bi Nijemci.
To što Marija čini u Elizabetinoj kući samo je anticipacija onoga što će njezin Sin kasnije reći svojim učenicima, da, kad u koju kuću uniđu, najprije joj zažele ‘mir’ (usp. Lk 10,5 sl). Nije to krilatica, nego način prenošenja zublje Duha, s čovjeka na čovjeka.
Tko je osobno ispunjen Duhom, on ga i na druge prenaša. Glas je neodvojiv od osobe. Ivan u ‘tami’ majčine utrobe, u zatvoru, pod majčinim srcem, čuje glas Marijin, odnosno Mesijin preko Marije, i klikće od radosti. Učinit će to u Ivanovu Evanđelju i poslije: “Ali zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša mu glas, od srca se raduje zaručnikovu glasu” — Iv 3,29.
Vrijeme je da naučimo čitati Bibliju višeslojno, a ne samo jednodimenzionalno, u jednoj protegi,. Nakon što je čula Marijin glas, u kontrapunktu završava Elizabeta i scenu sa svojim mužem u hramu, i prizor s Gabrijelom u Nazaretu.
Dolazi vrijeme da Marija otvori svoja usta, i tek u tome trenutku izriče ona, nakon što je dobila potvrdu od starice da ono s anđelom nije tlapnja nego zbilja. Prisjetimo se anđeoskih ukazanja u Starome zavjetu, poglavito u Knjizi sudaca, gdje su ljudi u nedoumici glede nebeskih ‘glasnika’, a Marija živi u rijeci, u matici svoga naroda! Izriče i pjeva Marija zanosno svoj ‘Magnificat’. Dotle nema ni riječi iz njezinih usta.
Vjerujem da svi suvremeni vidioci i ‘vidioci’ moraju imati Mariju za uzor: posvemašnja šutnja dok starica, Crkva, iskusna, koja u sebi nosi vrijeme i iskustvo, odnosno tisućljetno pouzdano iskustvo, prozbori, otvori svoja usta i rekne svoj pravorijek, jer je ona Duhom nadahnuta.
Hvalisanje s viđenjima i ukazanjima, odnosno ‘ukazanjima’, može škoditi i osobama i samoj stvari, ako je uistinu vjerodostojna! Marija je, naime, osjećala nutarnju potrebu da nekome priopći svoju tajnu. Ali to joj nije ni trebalo, jer je tajna pohranjena u njoj smjesta ‘otkrivena’! Gotovo je suvišno zboriti o tome. Marija sebe ne reklamira kao neki kojima su potrebni svi mediji da bi iznijeli svoje misli.
Ljudi prepoznaju gdje je Duh i Istina. Po glasu. Prisjetimo se i dječje bajke o Crvenkapici, vuku i baki, te bakinu glasu, a zapravo glasu vuka, koji je progutao baku! Ma koliko netko nastojao svoj glas izvještačeno dotjerati u prenošenju Poruke, neće dospjeti do srca i ušiju svog slušatelja, ako ga ne nosi život i nutarnje svjedočanstvo.
Duh se utjelovljuje u glasu. Zato će Pavao poslije govoriti kako on posvuda širi ugodan miris Kristov, – usp. 2 Kor 3 – riječju i djelom, cijelim svojim ponašanjem. Otvorimo li evanđelja i osluhnemo li njihov glas, vidjet ćemo koliko je i za Isusa i one oko njega bitan upravo njegov glas.
Osoba se po glasu prepoznaje. Glas odlučuje tko govori! Zavodnik ili vođa. Marijin glas, a potonje i glas Crkve, glas su Duha Božjeg. Možda je taj glas na trenutke suhoparan i težak, ali on na kraju usrećuje. Marija usrećuje Elizabetinu kuću svojim pohodom, porukom. Glas je ‘code’ za osobu. Stoga se Poruka mora naviještati glasnim glasom: proglašavati i oglašavati! To je izvorni način širenja Radosne vijesti i glasa.
Zato i za nas slaviti blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije znači: ugađati svoje uho i srce za Tajnu Boga u Mariji i njezinu daru svijetu, u Isusu. Osluškivati, i biti pozoran na Marijin glas, ne ušima, već srcem.
Marijin glas nikad nije umuknuo u srcu Crkve. U tolikim ukazanjima. Molimo da prepoznamo glas i Duha što poručuje preko Marije Crkvi. Tu u srcu mora odjeknuti Marijin pozdrav, kao u Elizabeti, i naš odgovor zbog doživljene sreće preko Marije. Izvorna vrlina koja mora resiti vjernika sve nas jest čekanje. Očekivanje. Mi ne znamo što će doći, što će nas snaći, ali znamo Tko dolazi i koga nam Marija nosi: Isusa – Spasitelja. Zahvalimo joj iz srca i cijeloga bića!
Elizabeta je samo uzviknula: „Odakle meni ta milost da mi dolazi Majka Gospodina mojega?“ (Lk 1,43). To možemo stalno i mi ovdje u Međugorju ponavljati: Odakle nama ova milost da nam je došla Majka Gospodina našega? Čime smo zaslužili tu milost? Milost je nezasluženi Božji dar. Budimo zahvalni.
Marija je širila oko sebe ugodan miris Duha Svetoga. Što mi širimo oko sebe? Miris Duha ili zadah grijeha? Ne dao Bog da širimo oko sebe zadah smrti i grijeha! Budimo kao Marija Duhonosci-Pneumatofori. Molimo da nas Duh zahvati, prožme, nosi kako bismo bili svjedoci Božje prisutnosti u svome životu.
