8.8 C
Međugorje
17.04.2121.

Biblijska poruka 6. 4. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Tko to još danas za Isusom plače?

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Iv 20, 11-18   

Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo — jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.

Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«

Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«


 

Skrenimo pozornost na činjenicu iz današnjega evanđeoskoga ulomka. Četiri se puta veli za Mariju Magdalenu kako je plakala, bijaše uplakana. Plakaše. Zašto plačeš? – Da, reći ćemo, suze su i plač ženska stvar i posao. One lako (pro)plaču. Učenici, odnosno muškarci, ne plaču. Prisjetimo se ipak i zapamtimo kako je i Petar u noći izdaje gorko zaplakao. Isus je duboko dirnut Lazarovom smrću nad njegovim grobom duboko se potresao u duši i gorko zaplakao.

Ali ovdje nema učenika jer su ga svi ostavili, pobjegli se i sakrili, u strahu od Židova. Oni su na sigurnome, zbog straha i vlastite sigurnosti. Međutim, istina je da tko ne zna plakati, ne zna se istinski ni radovati, sebi ni drugima, ne zna uživati u sreći.

Ženo, zašto plačeš? – pitaju anđeli Mariju Magadlenu. Suze imaju svoj razlog. Marija je izgubila Isusa, ljubav svoga srca i svoje duše. S njime je izgubila i svoj život. Sad u grobu nema ni Gospodinova tijela, grob je prazan. Tko li ga je uzeo? On joj je bio upravo sve. I da čovjek zbog toga ne plače? Njoj su sve nade pokopane. Stoga suze. One naviru redovito iz čovjekove podsvijesti, iz dubina.

Suze su nešto kao podzemni vodotoci duše i srca. – Uzeše Gospodina. On mi je bio sve! Uzeše mi moju nadu, moje očekivanje, moju sreću. Pokopaše mi sve moje, sad ga i uzeše. – Upravo kao i danas nad grobovima tolikih naših mladih. Kolike majke plaču zbog tragične sudbine svoje djece – zbog prometnih nezgoda, droge, alkohola, kocke, ovisnosti, neuredna života? Pa mnogi idu i u svjesno samoubojstvo zbog ništavila s kojim su suočeni.

Ovdje je riječ o Isusu. On je razlog suza. Jeste li ikada plakali zato što ste izgubili Isusa u životu? Jeste li plakali zbog Isusa? I bi li vas uopće pogodilo kad biste ga zauvijek izgubili? Što biste izgubili kad biste Isusa izgubili u životu? Što vam on znači? Biste li bili potreseni u dubini duše? Bi li vam puklo srce kad biste izgubili Isusa? Biste li prolili ijednu suzu?

Danas Isusa tjeraju, niječu, progone, njega hule, ismijavaju, toliki ga psuju. Dira li te psovanje Isusova imena? Ili si možda među onima koji ga psuju? Ne dao Bog! Što bi bilo od nas kad ne bi bilo Isusa? Danas razdiru haljine, deru se i plaču, samoranjavaju navijači na stadionima zbog izgubljene utakmice.  A kršćani? Tko to još plače što se na Isusa huli, izruguje, psuje, javno i privatno? Što ga se ismijava na pozornici, u filmovima, na ulicama?

Marija traži Isusa. Traži Isusovo smrtno, mrtvo tijelo u grobu. “Uzeše Gospodina moga i ne znam kamo ga položiše”, ističe ona naglašeno. Marija traži mrtvog Isusa, prošloga, traži ga u prošlosti među mrtvacima. Tu ga međutim nema. Ona je do kraja okrenuta prema prošlosti, bivšemu, okrenuta leđima prema budućnosti i zato nije kadra prepoznati samoga Gospodina. Isus se daje pronaći. Nitko ga ne će pronaći ako se sam Isus ne ponudi. On daje znakove svoje prisutnosti.

Od Isusa misli da je to vrtlar. Tek na izričito glasno oslovljavanje “Marijo!” prepoznaje Marija Učiteljev glas. Riječ koja dolazi iz srca i prodire u srce. To je sve. Nema nikakve pouke, nikakva pobližega tumačenja, nikakva komentara uskrsnuća. Na tu riječ njoj se otvaraju oči i uši. Našla je onoga koga je tražila. Tako se događa Uskrs u čovjekovu životu.

Isto se zbiva i s učenicima na putu u Emaus, isto i onoga jutra, u zoru kad su bili na Tiberijadskom jezeru, u pramazorje. Isus ih oslovljava. A Ljubljeni učenik je samo uzviknuo: „Gospodin je!“. Nije lako prepoznati Isusa kad se objavljuje kao Uskrsli kao što to bijaše dok je bio s njima kao jedan od njih, s kim su mogli razgovarati, koga su mogli doticati. Treba strpljivosti, treba vremena da bi čovjek spoznao i prepoznao Isusa. Ne zavisi to samo od očiju, jer Uskrsli nije tvarna, fizička datost, nego treba prijeći na nutarnje gledanje, gledanje srcem, cijelim bićem.

Isus treba samo jedno reći, prozboriti: “Marijo!” – i to je dovoljno. Marijo, zovem te svojim glasom i tvojim imenom. Moja si. U tom trenutku njoj se otvaraju oči. Našla je onoga koga je tražilo njezino srce i duša. Ujedno je i pronađena. Našao ju je Isus. Tako se zbiva uskrs u čovjekovoj duši. Isus uskrsava u srcu. Nakon toga može samo jedno zaustiti: “Učitelju – Rabbuni!” Prozbori pa da te vidim, Gospodine!

Na taj se način rađa uskrsna vjera, naime, u susretu s Uskrslim, u govoru i odgovoru ljubavi. Isus zna za nas, uplakane i tužne, pozna nas po imenu i izgledu. Poziva nas našim imenom s onu stranu granice smrti. On briše sve naše suze i boli, upravo kao što veli Knjiga Otkrivenja. To nam može uliti snagu za budućnost. – Marija bi htjela u ovom trenutku imati Isusa samo za sebe. Isus veli – ne! „Noli me tangere!“ – Ne zadržavaj me!

Ona od svoje sreće ne zna što bi uradila, a Isus joj samo veli da ide i javi braći njegovoj da je Gospodin uskrsnsuo. Ona je apostola apostolorum. Prvoposlana poslanima! Navjestiteljica nečuvene radosti i blagoslova. Ne spada u krug apostola, ali je prva donijela apostolima poruku o uskrslom Gospodinu.

Čuli smo – Marija prepoznaje Isusa po glasu. Izgled vara, ali je glas neprevarljiv. Njegov je glas neponovljiv. Uvijek. Čujem li njegov glas? I što mi on znači? Sve su to životna pitanja nas danas i ovdje! – I nas – tebe i mene – zove Isus našim imenom. Tim imenom bit ćemo biti oslovljeni i u vječnosti. Budimo dostojni svoga kršćanskog imena koje tvori naš identitet pred svijetom. Tad će se pretvoriti naše suze žalosnice u radost uskrsnoga jutra.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne

Ne daj se obeshrabriti

Nedavno sam čitao knjigu Bojno polju uma od Joyce Meyer. Jedan od naslova u spomenutoj knjizi upravo je ovaj koji sam stavio u naslov...

Dan ružičastih majica

Kada je Chuck McNeill iz Kanade, za prvi dan nastave devetoga razreda odjenuo ružičastu majicu, sigurno nije znao da će pokrenuti inicijativu za borbu...

Hoće li s Porfirijem i papa Franjo u Srbiju?

Izbor donedavnog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija Perića za 46. po redu patrijarha Srpske pravoslavne crkve svojevrsno je iznenađenje jer se očekivalo da će umjesto bivšeg...

Tesar iz Galileje – šutljivi svetac

Danas se moli deveta srijeda pobožnosti svetom Josipu. Kad razmišljam o njemu, kroz glavu mi se ispod njegova lika kao podnaslovi listaju svi uzvišeni nazivi...

Jesu li ti mreže prazne?

Naslov ove kolumne je ''posuđen'', ''kopiran'', ukraden... od jednog izdanja sve popularnije rubrike 'Pozitivna minuta' našega kolumnista fra Josipa Vlašića na njegovom Facebooku, Instagramu,...