4.4 C
Međugorje
18.10.2121.

Biblijska poruka 7. 10. 2021. (Spomen Gospe od Krunice) i tumačenje fra Tomislava Pervana: Krunica – životni pratitelj

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Lk 11,5-13

Reče Isus svojim učenicima: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. Došao mi prijatelj s puta te nemam što staviti preda nj.’ A onaj mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem …’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.«

»I ja vam kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca otvorit će se.«

»A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu.«


 

Od samih početaka ukazanja krunica se redovito moli u međugorskoj crkvi. Od god. 1985. moli se cijelo ružarije, radosna, žalosna i slavna otajstva Gospine krunice, na samu Marijinu preporuku. Zašto je krunica toliko proširena, zašto je mole gotovo svi katolički vjernici? Odani je vjernici mole već stoljećima. Nebrojeni su primili i pronašli u njoj svoju utjehu. Kao što ritam disanja omogućuje čovjeku da živi, tako i ritam ponavljanja pojedinih molitvenih izričaja, poput Očenaša, Zdravomarije i Slavaocu, pomažu da čovjek boravi u Božjoj blizini, da stanuje u ‘dvorima Gospodnjim’, da vjerniku snagom te molitve raste duhovna i duševna snaga ‘iz časa u čas’, kako veli psalmist. Čovjek snagom krunice prima milost i mir, za sebe, svoje drage, za mir, za cijeli svijet.

Za svoga životnoga putovanja čovjek treba od malih nogu dobre pratitelje, životne suputnike. Davno je, još u Starom zavjetu, kazano: “Jao samcu, koga, kad padne, nema tko podignuti” (usp. Prop  4,10). Čovjek treba životnih uporišta i oslonaca, čvrstih hvatišta na koja se može oprijeti i osloniti. Čovjek treba i siguran put, u bezbroju ponuđenih putova, koji vodi zasigurno k cilju.

Jedan od najtužnijih izričaja u cijelom Novom zavjetu jest odgovor onoga bolesnika što je ležao 38 godina pored ribnjaka Betezde te na Isusov upit zašto je tu toliko dugo vremena, odgovorio Gospodinu: “Nemam nikoga tko bi me spustio” (Iv 5,7). Čovjek nema nikoga, nema rodbine, nema prijatelja, nema svoga bližnjega koji bi mu bio u presudnom času od pomoći. Je li moguće tako živjeti, krajnje sam, prepušten sam sebi, što uzetost čini još strašnijom? Samoća, usamljenost čovjeka još više paralizira.

Krunica je jedan od sigurnih čovjekovih pratitelja kroz život. Nema sloja ljudi koji se nije hvatao krunice kao pomoći i uporišta. I oni najprezreniji, u tamnicama i koncentracijskim logorima, osuđenici na smrt, pa i najgenijalniji umnici. O jednome uzniku u koncentracijskome logoru pripovijeda se da je od gladi skončao svoj život. Poslali mu doma supruzi ono što je ostalo iza njega u logoru. Kad je žena pretresla džepove, pronašla je od tkanine vrpcu s mnogo čvorova, uzlova, načinjenih od komadića tkanine. Iza deset malih čvorova slijedio bi dvostruki čvor, i to se ponavljalo pet puta. Bijaše to krunica, jedini pratitelj u uzničkim danima toga mučenika i svjedoka vjere, bijaše to jedini suputnik, koji je iz pakla logora uveo u vječnost svoga molitelja.

U Vatikanskome muzeju može se vidjeti krunica što ju je neki ratni zarobljenik oblikovao za vrijeme svoga boravka u logoru od najvrjednijega gradiva što ga je u logoru imao, naime, od mrvica kruha. Znamo za svetopisamsku riječi, da čovjek ne živi samo od kruha. Živi od Božje riječi. A  ta krunica oblikovana od mrvica bijaše pratitelj onoga koji je otkidao od svojih usta u tome trenutku najdragocjenije, od kruha, te napravio krunicu koja ga je čuvala od zdvajanja i očaja te pomagala u teškim zarobljeničkim danima. Čudesna je molitva krunice, čudesna u svojoj jednostavnosti, dubini, ali i spasonosnosti i učinkovitosti.

Riječ ‘krunica’ umanjenica je od riječi ‘kruna’. Krunica je mala kruna. Latinski ‘rosarium’ – hrvatski ‘ružarij’, ‘ružarije’ jest ‘vijenac ruža’ što ga stavljamo oko Marijine glave. Vijenac kojim krunimo nju, stavljajući pred nju i moleći pedeset Zdravomarija, puštajući da nam preko prstiju klizi pedeset ‘bisera’, ‘zrna’ u nizu, na čijemu početku, ali i kraju, imamo križ. Križ kao životnu knjigu nije moguće nikada do kraja iščitati. Križajući se i držeći križ među prstima molimo Vjerovanje.  Na križ se nadovezuju tri zrnca, molitva za vjeru, nadu i ljubav, tj. sav naš životni nauk i životna praksa. Molimo za tri božanske kreposti sjećajući se Pavlovih riječi o vjeri, nadi i ljubavi, pri čemu je ljubav najveća i ona zauvijek ostaje. Sve druge zapovijedi ovise o ljubavi: Ljubiti Gospodina Boga cijelim svojim bićem, a bližnjega kao sebe samoga.

Uz molitvu krunice vezana su mnoga obećanja i blagoslovi. Marija u svim svojim ukazanjima u proteklih stoljeće i pol preporučuje upravo molitvu krunice. Isto je i s Međugorjem od samih početaka. Sveti Papa uveo je otajstva svjetla pa odsada imamo dvadeset otajstava. Papa veli da su dvadeset otajstava krunice dvadeset prozora i motrišta kroz koje promatra život i svijet u svjetlu samoga Gospodina Isusa. Kroz Isusovo svjetlo prelama i motri sve što čovjeka snalazi u životu.

Majka Tereza  bijaše veliki pobornik te molitve. Uvijek je imala krunicu uza se i znala je reći: “Tajna je moga života posve jednostavna: Ja jednostavno molim!”  Molitva je krunice nastala u srednjem vijeku, ne vuče izravno korijen od Gospodina Isusa, ali ju je zacijelo sam Gospodin po svome Duhu oblikovao u srcima i ustima svojih vjernika, u Crkvi moliteljici. Milijuni su i milijuni molili tu molitvu, obraćali se Gospodinu, i on je bio s moliteljima, među njima, nazočan, upravo kao što je i obećao te je učinio krunicu moćnim sredstvom svoje milosti i svojih blagoslova.

Zrnca su krunice nešto poput tragova njegovih stopa. ‘Izišao sam od Oca i došao u svijet. Ostavljam svijet i ponovno se vraćam k Ocu’, riječi su samoga Gospodina (Iv 16,28). Znamo za Gospodinov put, odnosno putove. Dolazi izravno s Neba, hodi ovom Zemljom, uzduž i poprijeko, uspinje se na Tabor, silazi do Mrtvoga mora, uzlazi u Jeruzalem, prelazi potok Kedron, uspinje se na Kalvariju, silazi u grob, da bi uskrsnuo i uzišao na Nebo te odaslao Duha Svetoga.

Nižući biserje krunice među svojim prstima slijedimo Gospodina na njegovu putu, ustopice i netremice, iz desetka u desetak, od navještenja do konačne proslave te se zajedno s Marijom zapućujemo u nebeske visine. Njegov put bijaše putokaz i Mariji, dakle, i Marijin put. Ona ga je slijedila u svemu te nama utrla put. Njegov put je, dakle, i naš put. I mi smo izišli iz Očeve namisli i volje, došli na ovaj svijet i napustit ćemo ga, idući Gospodinu ususret. S krunicom u ruci nemoguće je zalutati na životnom putu.

S krunicom u ruci, moleći otajstva, hvatamo se Gospodinove ruke i molimo ga da nas on vodi.  Držeći je u ruci trebali bismo osjetiti Isusovu ruku vodilju. Onaj tko se hvata krunice, hvata se Isusove osobe i ljubavi. Krunica u rukama patnika, bolesnika, umirućih, onih na odru posljednje je uporište i hvatište, u trenutcima kad sve druge sigurnosti padaju u vodu. Kao što je rekao sam Gospodin s križa i vjernik izgovara iste riječi: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” (Lk 23,46). Kao što je Isus dodirnuo lijes i odar onoga mladića iz Naina neka i naša molitva bude u trenutku našega umiranja: “Dodirni, Gospodine Isuse, i moj odar, moj lijes! Uskrisi, Isuse Kriste, i mene na život s tobom! Pretvori i moju smrt u život.”

Tko moli krunicu, on čita Bibliju, razmatra otajstva Isusova života, slijedi Isusa ustopice. Krunica je nanizani Novi zavjet u Marijinu društvu. Pa i onda kad slabi očinji vid, kad čovjek više ne vidi slova, kad je shrvan bolešću, može s pomoću krunice iščitavati Novi zavjet. Krunica je nešto poput brajice (Brailleova pisma za slijepe), s pomoću koje i slijepi i bolesni mogu čitati Bibliju.

Tko ima krunicu u ruci, drži s njome u ruci i cijeli Novi zavjet. I tko je uporno moli i ponavlja, doživjet će onu radost što su je imali učenici na putu u Emaus: “Nije li nam sve to vrijeme, dok nam je tumačio Pisma, gorjelo srce u grudima” (Lk 24,32). Molitelji krunice zrače toplinom, nježnošću, nutarnjom ljepotom, svjetlom, čovjek se u njihovoj blizini ugodno osjeća. Krunicom dodirujemo obrub Isusove haljine poput one žene što je bolovala od krvotoka i odmah ozdravila. “Vjera te tvoja ozdravila, sinko, kćeri, dijete moje! Ne boj se!” (usp. Lk 8,43sl).

Svako ‘zrnce’ krunice jest poput pšenična zrna što pada na plodno tlo te donosi plod, tridesetostruk, šezdesetostruk, stostruk. Donosi plod za nas i cijeli svijet. Sjetimo se Isusove riječi o zrnu koje posijano u zemlju mora umrijeti da bi donijelo rod (usp. Iv 12, 24). Svako zrno krunice jest to pšenično zrno! Svako je ono ‘zrnce’ ujedno i klica vječnoga života što ga Gospodin obećaje svojima. Ono je ujedno i nasljedovanje Gospodina, hod ustopice za njim, ruku pod ruku s njime, stazama života.

U našim danima, na putu do radnoga mjesta, kod svoje kuće, u besanim noćima, u tjeskobnim trenutcima. Krunica je poput splava ili natovarene lađe koja nas vodi prema vječnim obalama. Jer nema druge vjere na svijetu u kojoj bi Bog kao u našoj Bibliji rekao svakome pojedincu: “Imenom sam te tvojim prozvao. Ti si moj. Moja si svojina” (usp. Iz 43). Zato je Marija u Fatimi poučila vidioce moliti sljedeću molitvu koja se usko veže uz otajstva krunice: “O moj Isuse! Oprosti nam naše grijehe, sačuvaj nas od ognja paklenoga. Privedi u raj sve duše, a napose one najpotrebnije tvoga milosrđa.”  Bog želi i hoće spas sviju.

Višekratno veli sv. Luka u svome evanđelju da je Marija sve događaje pohranjivala u svome srcu i o njima razmatrala, sve prebirala. Prebirala kao što mi prebiremo zrnca krunice. Razmatrala, kon-templirala, u svome domu postajala Božji dom, Božji hram (templum=hram! – kon-templirati).

Preko molitve i u molitvi i mi postajemo nositelji Duha Svetoga, upravo kao i apostoli zajedno s Marijom u dvorani Posljednje večere. Uskrsli Krist nam se pridružuje na našim životnim putovima i daje nam da ga prepoznamo u lomljenju kruha, u molitvi.

Neka nas osposobi da preko molitve krunice budemo uvijek budni i prepoznamo njegovo lice noseći ga potom svojoj braći s uskrsnim ushitom: Doživjeli smo Gospodina, iskusili smo ga, on je živ, uskrsnuo je, i preobražava cijeli svijet! Neka učini i nas dionicima i nositeljima preobrazbe svijeta snagom naše predane molitve i molitvenoga predanja.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne