8.8 C
Međugorje
17.04.2121.

Biblijska poruka 7. 4. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: On koji zapaljuje gluha srca…

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Lk 24, 13-35   

Onog istog dana — prvog u tjednu — dvojica Isusovih učenika putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. l dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga — bijaše uskraćeno njihovim očima.

On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?«

A on će: »Što to?« Odgovoriše mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok — silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da u im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.«

A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?«

Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.

Uto se približiše selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima.

Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.

Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?«

U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!«

Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.


 

Kad čitamo ovo izvješće o Isusovu na putu s dvojicom učenika u Emaus, čini nam se da imamo na prvi pogled pokušaj da se uskrsnuće dokaže u krajnje tjelesnom obliku. Međutim, od svega toga ništa. Sve se tomu protivi i protuslovi.

Ponajprije tajanstveni suputnik izranja odnekuda. Njih dvojica to uopće ne zapažaju. Ne zamjećuju kako se njima pridružio, a isto tako netragom iščezava ispred njihovih očiju, iz njihove sredine a da ni to nisu mogli zamijetiti. Tajanstven dolazak, tajanstveniji nestanak. Nemoguće je ophoditi s njime kao za zemaljskoga života. Moguće ga je iskusiti samo u području vjere. U čitanju i tumačenju Svetoga pisma pri čemu njima dvojici gori srce, toplo je oko srca dok im tumači Pismo, a za lomljenja kruha – euharistije – otvara im oči.

Već u tomu vidimo temeljne elemente ranokršćanskoga bogoslužja. Služba i tumač riječi, lomljenje kruha. Božja riječ i euharistijsko blagovanje. Uskrsloga se može susresti u riječi i sakramentu. Riječ i tvar, verbum et elementum. Bogoslužje je način kako ga možemo i danas opipati, kako je on danas nazočan. S druge pak strane naše bogoslužje ima svoj korijen u događaju Uskrsa. Bogoslužje je mjesto gdje on među nas stupa, nama se pridružuje, gdje postaje Isus naš suputnik, gdje nam on zapaljuje i razgara srce, otvara oči.

Čitajući i promišljajući Novi zavjet, izvještaje, napose evanđeoske, nigdje ne ćemo pronaći ni trunka žalosti, žalovanja, plakanja, tugovanja. Nema iz Isusovih usta ni jedne jedine prispodobe koja bi bila vezana uz tugu i žalost. Pa i kad se Marta žali na svoju sestru Mariju, zašto je ostavi samu, Isus je prekorava i daje prigodni naputak. Marija je izabrala najbolji dio.

Ni učenici ne ostavljaju nikakav dojam da im je žao što se sve onako odigralo. Nije im žao zbog Nazareta u komu nije učinio čudesa, ne oplakuju ni Judu. Oni jednostavno stenografski zapisuju što se sve i kako se sve dogodilo. Sve su svoje snage upotrijebili za navještaj Radosne vijesti. Nema mjesta jadikovanju, lamentiranju. Duh Sveti je glavni čimbenik, on je Duh radosti.

Možda je ova zgoda na putu u Emaus nešto kao jadikovka. Okrenuti su prema prošlosti. Oni su tužni i žalosni, turobni, zbog svega onoga što se dogodilo. Sve su svoje nade polagali u Isusa. Od njega su očekivali spas i oslobođenje. „On će otkupiti Izraela“, mislili su. Osloboditi od tuđinaca, Rimljana. I sad: tako je sramotno svršio na križu. Je li to moguće? On mrtav – pokopan, oni mrtvi, pokopani u svojim nadanjima i očekivanjima. „A mi smo se nadali!“ Tko tako sramotno završi, on zacijelo nije na Božjoj strani. Može li Bog podnijeti takvu sramotu? Nemoć? Slabost? Nije to nikakva značajka Božja. Pa ipak. Upravo se u tomu očituje Božja i moć, i svemoć, i snaga. O tomu će tako divno govoriti Pavao u pismima Korinćanima!

Bog liječi ljudske rane svojim ranama, ljudski križ svojim križem, ljudsku slabost svojom slabošću. Liječi rane čovječanstva tako što ih sam prima, prihvaća, sam s njima živi. One su dio njega.

Isus se pridružuje. Oni ga ne prepoznaju. Bog uvijek dolazi čovjeku u susret. Njima oči zatvorene, kao i Mariji na grobu, a isto tako Petru i ostalima. Uskrsli se sam mora ovjeroviti da nije duh ni sablast. Oni okovani u svojoj tuzi. Pa i taj novopridošli stranac – on im se čini teškom naivčinom. Tako se barem ponaša. Zar si ti jedini stranac koji ne znaš što se dogodilo?

I ponovno ista priča, od početka, sa znacima klonulosti, rezignacije, što se sve odigralo s Isusom. Ponovno o svemu, o Isusu, njegovoj dobroti, čovječnosti, o svemu što se odigralo tih dana, razapinjanju, pokopu… Ali onda i nešto iznenađujuće. Imaju sve informacije i o praznom grobu, o ukazanjima, o Uskrslome, i o ženama na grobu. Govore da su ga žene vidjele živa. Da su i nekih od naših bili na grobu…  Međutim, žene kao žene… Uvijek nekoliko točkica i upitnik, tko će još vjerovati ženskim pričama. Pa i neki naši bili na grobu. Svejedno, oni su na putu u svoju noć. Još im nije u duši svanulo. Vjerojatno je sva ta priča izmamila na strančevu licu lagani smiješak koji oni nisu ni primijetili.  I onda taj stranac uzima riječ i stvari u svoje ruke.

Iz njihove perspektive opet se čini da ništa ne shvaća. I kad im tumači sve što se imalo dogoditi s Mesijom, tumačeći od Mojsija i Proroka, da Mesija mora trpjeti. Napokon dolaze u selo kamo su namjeravali doći. Tu u Emausu događa se čudo. Prepoznali su ga u lomljenju kruha. Vidjeli su da je suputnik bio sam Gospodin. Pale su im ljuske s očiju, i sad su morali sami sebi priznati: Nije li nam srce gorjelo, dok nam je tumačio Pisma!

Isus pretvara kruh u sebe! Pre-tvara i učenike! Pre-tvorba! Od nevjernih, slabih, ranjenih, obeshrabrenih pretvara ih u nositelje Radosne vijesti. Kateheza na putu u Emaus. Najvažniji sat vjeronauka u povijesti čovječanstva. Nemamo o tome nikakva protokola, nemamo zapisa. Ali imamo upisano u srcima. I to se onda prenosi, kad srca ognjem gore i kad su zapaljena.

Isusom. Gdje stanuješ? – Dođite i vidjet ćete! Nažalost, ni to nije zabilježeno, nemamo nikakva dnevnika ni zapisnika, ali im je otvarao sebe, svoju dušu i srce te sve što o njemu piše. On se otvara svojima, srce im gori.

Zgoda na putu u Emaus. Svima nama tako draga, tako znana. Pa i ona pjesma koju mladi rado pjevaju. Blagopokojni Papa čak je uzeo iz te zgode naslov svoje Apostolske pobudnice: “Ostani s nama, Gospodine!” Ili pak najnoviju knjigu kardinala Saraha – Ostani s nama, Gospodine, pada noć!

I kad bismo imali samo ovo jedno uskrsno Evanđelje – radosni navještaj Gospodnjega uskrsnuća – bilo bi nam dosta. Svi smo na putu – često u Emaus – mjesto daleko od nadanja i očekivanja, ‘zapadno’ – prema noći – od Jeruzalema. Na putu u tamu. Ali, Nepoznati nam se pridružuje na putu. Njegov je put i naš put, naš je put i Njegov put. On nam je životni suputnik. Nismo sami na putu. I dok je s nama – gori nam srce. On zapaljuje u nama žižak vjere i prepoznajemo ga za lomljenja kruha. On autentično tumači Pisma – on je sam smisao Pisma i svega što je Bog govorio.

„Ostani s nama, Gospodine! Spušta se noć, Gospodine!“ Nije li ta riječ i naša riječ, a ne samo one dvojice na putu prema zapadu? Oni bijahu žalosni i tužni. Nismo li i mi odreda u svome životu u tjeskobi, brizi? Ostani s nama, Gospodine. Trebaš nam, Gospodine. U opasnosti smo da nekoć kršćanski Zapad ostane bez Krista, postane nekršćanski. U opasnosti smo da ostanemo bez njega, koji je dvije tisuće godina bio smisao Europe.

Jesi li ti, Isuse, jedini stranac u ovoj zemlji, da ne znaš što se događa i što se dogodilo? Isus – stranac u našim obiteljima, našem narodu, stranac u ovoj Europi? – Da to je naša suvremena situacija, naše okružje. Je li nam ljubav dovoljno snažna da ga zaustavimo?

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne

Ne daj se obeshrabriti

Nedavno sam čitao knjigu Bojno polju uma od Joyce Meyer. Jedan od naslova u spomenutoj knjizi upravo je ovaj koji sam stavio u naslov...

Dan ružičastih majica

Kada je Chuck McNeill iz Kanade, za prvi dan nastave devetoga razreda odjenuo ružičastu majicu, sigurno nije znao da će pokrenuti inicijativu za borbu...

Hoće li s Porfirijem i papa Franjo u Srbiju?

Izbor donedavnog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija Perića za 46. po redu patrijarha Srpske pravoslavne crkve svojevrsno je iznenađenje jer se očekivalo da će umjesto bivšeg...

Tesar iz Galileje – šutljivi svetac

Danas se moli deveta srijeda pobožnosti svetom Josipu. Kad razmišljam o njemu, kroz glavu mi se ispod njegova lika kao podnaslovi listaju svi uzvišeni nazivi...

Jesu li ti mreže prazne?

Naslov ove kolumne je ''posuđen'', ''kopiran'', ukraden... od jednog izdanja sve popularnije rubrike 'Pozitivna minuta' našega kolumnista fra Josipa Vlašića na njegovom Facebooku, Instagramu,...