Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 14,25-33
S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!«
»Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi, pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.«
»Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«
Tekst je zacijelo jedan od najneugodnijih kod triju sinoptika – Mateja, Marka i Luke. Isus govori kako treba mrziti, prezirati sama sebe, svoj život, obitelj, i poimence nabraja članove uže obitelji. Potom govori o uzimanju sramote križa na sebe i na kraju o odreknuću od svega što čovjek posjeduje.
Središnji dio tvore dvije usporedbe koje nas fatalno podsjećaju na vrijeme nakon sloma komunističkoga režima na ovim prostorima. Na čemu su gradili svoj sustav svi protubožni, a time u konačnici i protučovječni režimi? Jasno, ako se gradi na ljudskim kost(ur)ima i suzama, na jadu i plaču, tragedijama nemoćnih, takvo društvo, takav poredak ne može nikako uspjeti niti biti blagoslovljen. Zacijelo mu nije zajamčena budućnost. Na njemu leži prokletstvo i društvo, odnosno poredak se nužno urušava.
Kad Isus ovdje govori o ‘mržnji’, ne misli on na afektivnu ili emocionalnu zloću, zlobnu mržnju, nego je ovdje mržnja na sebe oprjeka samosvidljivosti, samozaljubljenosti, uzdizanju samoga sebe, odmak – nutarnji i vanjski – od svega što nas okružuje. Isus veli kako ništa na ovom svijetu ne smijemo divinizirati niti apsolutizirati, ni oca, ni majku, ni vlastitu suprugu, ni potomstvo. Čovjek se mora u sebi odvojiti od svega i svakoga.
Nije mjesto govoriti ovdje ni o Edipovu kompleksu iz psihoanalize, ali se to toliko puta ozbiljuje upravo u brakovima. Majka se ne nikako može odvojiti od sina i prepustiti sina snahi, a isto tako ni otac od kćeri. Nikako da prekinu tu nevidljivu „pupčanu vrpcu“ koja ih trajno veže uz djecu, pogotovo ako je samo jedno ili dvoje djece u braku.
U Isusovim riječima nema elementa zloće koju mi redovito povezujemo s riječju ‘mržnja’, nego je u svemu poziv na slobodu, nenavezanost na bilo što ili koga, osim na njega i u konačnici na Boga.
Isus je na putu u Jeruzalem. On kroči, stupa naprijed, svi ga ostali slijede. Dokle, pitamo se? Hoće li s njime do Golgote? Isus veli tko sve ne može biti njegov učenik. On se jasno razgraničuje. Ne želi on uza se mnoštva koja mu plješću, a ništa osobno ne čine. Ne pomažu veze ni poznanstva, u Isusovim očima ne pomaže ni biologija. Postavlja veoma oštre i zahtjevne uvjete nasljedovanja.
Spremnost da se čovjek odrekne i najbližih rodbinskih veza, odreknuće od obitelji, prijatelja, svih časti i vlasti ovoga svijeta, odreknuće od svega imanja i bogatstva. Tko se odluči za nasljedovanje Isusa Krista, mora znati na što se osmjeljuje.
Mora, naime, dobro ispitati i procijeniti svoje psihofizičke snage, mogućnosti s kojima raspolaže. Hoće li izdržati? Isus rabi sliku građevine i vojnoga pohoda. Čovjek uvijek prije dobro razmisli ima li dovoljno sredstava za dovršenje gradnje, ima li dovoljno vojnika za vojni sraz, za bojno polje. Ako je neprijatelj nadmoćniji, tražit će uvjete mira.
Ni na jednom drugom mjestu u Evanđelju nemamo ovakvih ozbiljnih riječi iz Isusovih usta spram nasljedovanja te uvjeta nasljedovanja. Isus oslovljava one koji mu dolaze i jasno im veli što od njih očekuje: Beskompromisno i radikalno vezivanje uz njegovu osobu i djelo, i to do te mjere da više nema uzmaka, nikakva prostora za bilo kakve naravne veze, pa ni u prvom rodbinskom koljenu. Tvrd je to i opor govor.
Isus i ono što on donosi radikalni su lom sa svim dosadašnjim, dokida on sve postojeće i važeće poretke u životu. On nije samo kraj i ispunjenje židovskoga Zakona nego je on i veliki upitnik koji treba staviti ispred svih čovjekovih zemaljskih veza i odnosa. Ovako govori samo netko tko je svjestan što ga čeka te tko je svjestan žurnosti sadašnjega trenutka u kome ovo izgovara.
Tko želi slijediti Isusa, mora dijeliti sve Isusovo, tj. biti zadnji, biti popljuvan i ismijan od svih. Isus je krajnje skeptičan prema svemu što nam je dragocjeno i vrijedno, i ugled, i čast, i bogatstvo, i znanje, i ljepota, pa i rodoslovlje. Čovjek se pita, nije li to nečovječno. Ne, jer Isus smjera na moć, vlast, zloporabu, instrumentalizaciju vlasti i novca u nepravedne svrhe. Na isto je mislio i sveti Franjo kad se odrekao svega što ga je vezivalo za bivši život i očevu kuću.
Govor o križu jest izazovan i sablažnjiv. Ali posve realan, pristane li čovjek uz Isusa cijelim bićem. Znamo da su kaznom razapinjanja na križu u rimskom zakonodavstvu bili kažnjavani buntovnici, prevratnici, revolucionari, a u židovskom okružju gerilci koji su se borili protiv rimske vlasti.
Isusov govor učenicima o križu iziskuje od njih spremnost prihvatiti i mučeništvo, ne u obliku kamenovanja – što bijaše uobičajeno u židovstvu, nego na križu. Stoga treba pomno sagledati i proračunati vlastite snage, je li čovjek spreman, ima li dovoljno snage za takvo što. Isus rabi sliku čovjeka koji je započeo graditi i nije otišao dalje od temelja. Postao je ruglo svima koji su tuda prolazili i promatrali započetu gradnju te nedovršenu fasadu.
U svojim riječima Isus pretpostavlja ljubav koju čovjek ima i gaji prema njemu. Ljubav traži, iziskuje cijela čovjeka. Bog je oduvijek tražio čovjekovo srce, napose u Starom zavjetu od svećenika: Ti si moj, moja svojina! Bogu posvećen. Tko se toj ljubavi želi izručiti, neka dobro promisli u što se osobno upušta.
Onaj bogati mladić nije se mogao raz-dvojiti, rastati od svoga bogatstva i okrenuo je Isusu leđa, žalostan. A prethodno se veli kako ga je Isus zavolio. Ono što nam treba za nasljedovanje Isusa jest upravo to: Ništa nemati, ništa ne posjedovati, od svega se rastati. Kao Franjo Asiški.
To je bitno upravo kao i predračun troškova za gradnju, ili kao ratni pohod. Nema nasljedovanja dok čovjek ostaje u starome i pri starom. U odnosu na Isusa treba sa sobom postupiti radikalno.
Ne trpi Isus nikakvo fasadno, premazano, lakirano ili ‘našminkano’ kršćanstvo koje je samo naizgled, prividno lijepo, a s druge strane zjapi praznina i pustoš. Isus jasno veli kako čovjek ne smije ništa njemu pretpostaviti. Zato je upravo ova oporost Isusovih riječi uvijek jedan veliki ispit osobne savjesti, koliko nam i što nam Isus osobno znači te koju vrijednost polažemo u njega i na njega.
