Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 17, 22-27
Kad su se jednoć učenici okupili oko Isusa u Galileji, reče im Isus: »Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuli.« I ožalostiše se silno.
Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: »Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?« »Plaća«, odgovori. A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: »Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?« Kad on odgovori: »Od tuđih!«, reče mu Isus: »Sinovi su, dakle, oslobođeni. Ali da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta l naći ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se.«
Dominik Guzman rođen je 1171. u Caleruegi u Kastilji, u vrijeme kad je Španjolska na velikim mukama, u borbi za svoju slobodu, jer su u to doba Arapi, Mauri, muslimani držali više od trećine poluotoka. S pet godina njegovi ga roditelji Srećko i Ivanica od Aze povjeravaju na odgoj ujaku svećeniku. S četrnaest godina Dominik odlazi na katedralnu školu u Palenciju, gdje tijekom desetak godina proučava filozofiju i teologiju. Već u to vrijeme pokazuje svoju veliku ljubav prema siromasima.
Kad je zavladala strašna glad, Dominik prodaje svoje skupocjene knjige i pomaže ljudima u nevolji, jer kako sam kaže, nije mogao učiti iz mrtvih koža dok oko njega živi ljudi umiru od gladi. Taj su njegov primjer slijedili i drugi teolozi i profesori. Tu Dominik upoznaje Diega, priora Zbora regularnih kanonika u Osmi, te i sam postaje njihovim članom. Od toga vremena Dominik provodi noći u molitvi, bdjenju i razgovoru s Bogom. Ubrzo nakon svećeničkog ređenja postaje i poglavarem Zbora.
Malo je koji svetac iz vremena XII.- XIII. stoljeća ostavio tako malo osobnih tragova kao sveti Dominik. Nije napisao nijednu knjigu. Nitko nije zabilježio njegove propovijedi. Od nekoliko njegovih pisama, sačuvano nam je samo jedno. Istina, Jordan Saksonac, Dominikov nasljednik na čelu Reda braće propovjednika, napisao je Knjižicu o početcima Reda (Libellus), ali u njoj se više pozornosti posvećuje Dominikovu djelu negoli njegovoj osobi. Dominikovu osobnost uočavamo tek kad promatramo njegovo životno djelo, Red koji je utemeljio. Kad iz Toulousea 1217. šalje svoju braću, jedne u Pariz, druge u Španjolsku, razdvajajući još uvijek nejaku zajednicu i kad mu prigovaraju da prebrzo donosi odluke, Dominik odgovara: “Nemojte se protiviti: znam što činim.”
Prilikom putovanja u Dansku, Dominik i Dijego, koji je u međuvremenu postao biskup, polaze kroz Languedoc, gdje se osobno uvjeravaju u nagli porast krivovjerja katara i albingenza te jadno vjersko stanje u južnoj Francuskoj. Stanovništvo iz neznanja prelazi u katarske pokrete. Odsjevši u jednom gostinjcu u Toulouseu, Dominik čitavu noć pokušava obratiti gostioničara koji je katar. Toliko je uvjerljivo nastupao da je gostioničar pred zoru vratio na katoličku vjeru.
Na povratku iz Danske, Dominik i Dijego putuju preko Rima. Na molbu pape Inocenta III., odlučuju se poći propovijedati u Languedoc. Tada Dominik uočava nužnost “svetog propovijedanja”, nužnost propovijedanja živeći Evanđelje među ljudima. Nakon Dijegove smrti, Dominik sâm propovijeda tijekom nekoliko godina u Languedocu i Toulouseu. Malo po malo dolazi na zamisao osnivanja prosjačkog reda radi naviještanja Radosne vijesti.
Vrlo brzo okuplja petnaestak mladih suradnika odlučnog srca i gorljivih u molitvi, propovjednike riječju ali i svetošću života, jer to je ono što Dominik traži od njih. Dominik povjerava svoj plan i tuluškom biskupu Fulku, koji njega i njegove prve suradnike svesrdno podupire. Svjestan da se najuspješnija borba protiv katarske hereze sastoji u odgoju mladih djevojaka i zaštiti obraćenih žena, 1207. Dominik osniva ženski samostan blizu Fanjeauxa.
Godine 1215., Dominik ponovo kreće u Rim, u trenutku kad Inocent III., sazvavši IV. Lateranski koncil, poziva ljude sposobne na apostolsko propovijedanje. A to je upravo ono što Dominik nudi. God. 1216. papa Honorije III. potvrđuje osnutak Reda braće Propovjednika. Dominik, u dogovoru sa svojom subraćom, izabire Pravilo sv. Augustina. Pred Dominikom i njegovom subraćom otvara se široko polje rada.
Na Veliku Gospu 1217. Dominik šalje svoju subraću dvojicu po dvojicu u gradove, na sveučilišta i vitalna kršćanska središta. Dominik ne posustaje, kreće na put, osniva samostane posvuda. Sam će propješačiti gotovo čitavu Europu do posljednjeg daha. Čas je u Rimu, čas u Španjolskoj, zatim u Parizu, Bologni, gdje saziva i prva dva opća zbora Reda.
Takav način djelovanja govori mnogo o Dominikovoj osobi. Na to ga tjera ono što daje Redu kao znak raspoznavanja, jer je Red braće propovjednika “već od samog početka bio ustanovljen posebno za propovijedanje i spasavanje duša.” Prije svoje smrti ohrabruje braću da nastave započeto djelo: “Ne plačite! Bit ću vam korisniji poslije smrti i vaš će rad uroditi većim plodom negoli sam ja učinio u svom životu.”
Iscrpljen, Dominik umire u Bolonji 6. kolovoza 1221. u 51. godini života. Dvanaest godina kasnije, 1233., papa Grgur IX. proglašava ga svetim.
Nemjeriv je doprinos dominikanaca u povijesti Crkve na svakom polju djelovanja. Hvala Gospodinu za takve odlučne muževe kakvi bijahu Dominik, Franjo, Ignacije Lojolski itd.
