23.2 C
Međugorje
13.06.2121.

Biblijska poruka 9. 6. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Isus – ispunjenje svih očekivanja

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 5,17-19

Reče Isus svojim učenicima: »Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.«


 

Riječi Govora na gori tvore srčiku cjelokupnoga Novoga zavjeta. Matejevo Evanđelje kuša tu riječ koju je Isus izgovorio učiniti obvezatnom svojim slušateljima, ono kuša dočarati i nama veličinu i dubinu Isusove osobe i poruke. “Došao sam ne dokinuti, nego dopuniti!” Pod Isusovim rukama, na njegovu riječ stvara se sve novo, ostvaruju se viđenja i predviđanja cijeloga Staroga zavjeta. Događa se novi zaokret i zamah prema Bogu.

Viđenja svih proroka, nastojanja učitelja, trud jednoga Mojsija postaje zbiljnost. Nestaje odmaka između Boga i čovjeka, i napokon nema nikakvih ustava ili pregrada između Neba i Zemlje. Napokon postaje moguće živjeti ono što su stari pretkazivali i predviđali. Isus govori ljudskome srcu, mijenja i pretvara sve u novo.

Vjerojatno su vremenom kršćani mislili kako treba odbaciti sve staro, židovsko, kako je to prestalo vrijediti s Isusom. Pozivaju se na Isusa i u tom pozivanju odbacuju predaju i stari nauk. Postupaju samovoljno u uvjerenju kako je Isus dokinuo Mojsija i Proroke. Naskroz krivo shvaćena sloboda.

Sve što je nekoć Gospodin govorio preko Mojsija zadržava svoju vrijednost, ali Isus stavlja pred svoje učenike još veći zahtjev: “Ne bude li vaša pravednost veća od one farizeja i pismoznanaca, ne, ne ćete nikada unići u kraljevstvo Božje” – tj. ne ćete imati nikakva zajedništva sa samim Gospodinom. Zajednica jest iz židovstva, ali nadmašuje za nekoliko kopalja židovsku praksu. Isus je u svojoj osobi do kraja ispunio zahtjeve Zakona, on je donio svijetu nutarnju istinu Zakona. Nije dokidao nego je ostvarivao, nije uklanjao, nego potvrđivao.

Isusu nije stalo do sitničava obdržavanja Mojsijeva Zakona ili propisa, nego čovjekova srca. Nije bio moralizator koji se držao slova ‘kao pijan plota’, nego je htio da čovjek iznutra, iz srca, u posvemašnjoj slobodi, vrši punu pravednost, da živi punim, čovječnim životom, bez stezulja i prisilnih misli, bez vanjskih ograda. On je htio probiti začarani krug neprestanoga moraliziranja u koje ljude su tjerali farizeji i pismoznanci.

Dakle, ne kako još više ili snažnije držati ljude na ‘uzici’ propisa, ne kako ugoniti ‘law and order’, nego kako čovjeka liječiti iznutra, kako čovjeku pomoći da bude otkupljen i spašen. Ono što čovjeku manjka nisu novi propisi i zakoni, nove zapovijedi ili prijetnje kaznama, nego posvemašnje pouzdanje u Oca nebeskoga, u njegovo kraljevstvo. Čovjeka se izliječiti može samo ako ga se prihvati u svim njegovim datostima, a ne ako mu se prijeti ili mu se ugoni još veći strah od onoga u kome već sada živi.

Isusova se djelatnost sastojala od riječi i djela, nauka i znamenja, čudesa. U Govoru na gori nastupa on kao novi Mojsije i naviješta puninu spasenja. Čovjek ostaje pred ovim Isusovim i zahtjevima i riječima zaprepašten, gotovo bez riječi. Odakle njemu ta vlast, odakle mu moć? Tko mu je dao ovlast za ovakvo što? I čovjek se pita, s kojim pravom traži od nas da ga slušamo? I da ove riječi slijedimo?

“Zakon i Proroci” – to je sažetak volje Božje u Starom zavjetu. Ono što Bog traži od čovjeka da bi mu život bio osmišljen. Sve to Isus dopunja, upotpunjuje. Isus je daleko više od Mojsija, daleko više od Davida, daleko više od Salomona ili pak Jone. Naviješta Božju volju, a sam svojom riječju i činima stavlja onu nužnu točku na ‘i’, daje mjeru i mjerilo svemu.

Evanđelje je još uvijek blago zakopano na njivi koje čovjek mora otkriti, otkopati. Svijet u kome živimo, zakoni i sustavi koji nas zarobljuju donose nerijetko tamnicu i smrt. Zakoni su tu zbog ljudi, a ne ljudi zbog zakona. Isus je znao jedno: Pokriće njegovim riječima jest njegova osoba, jest u konačnici Otac nebeski.

Nije Isus izgovarao nikakve izvedene istine, nije imao iza sebe nikakvu instituciju koja bi ga štitila, pokrivala i davala zaleđe njegovim izričajima. Nije se nikada ni na koga pozivao, ni na koji, ni na čiji autoritet osim na svoga Oca nebeskoga. Imao je samo svoju osobu, svoju riječ, i svijest da kroz njegovu ljudsku osobu sami Bog progovara. Otvarao je prostore slobode, istine, podarivao ljudima osjećaj sreće.

Nije očekivao uspjeh, nije htio svoju istinu činiti ovisnom o njezinoj prijamljivosti i uspješnosti. Nije odlučujuća cijena ili premija uspješnosti za promicanje vlastitih ideala i istine. Treba jednostavno živjeti, biti jednostavan, a hoće li se ta istina probiti na svjetlo i doprijeti do ljudi, zavisi u konačnici od Boga.

Najbolji primjer i prošloga stoljeća jest nobelovac književnik Solženjicin. Kad je pisao svoj “Arhipelag Gulag”, bio je protjeran iz svoje domovine na Zapad gdje se nije mogao do kraja ukorijeniti. Sam je govorio kako je nemoguće staro stablo iščupati i prenijeti na drugo mjesto. Ostaje i previše žilja, žila i žilica koje se pokidaju kad se stablo čupa. Na Zapadu su ga slavili i svi veličali sve do trenutka kad je počeo žestoko kritizirati kapitalizam i iskorištavanje ljudi. Trebao im je kao kritičar boljševika i komunizma, a ne kapitalista i kapitalizma. I zato je riskirao biti na Zapadu mrtav, neprihvaćen, ušutkan.

Skupa je i velika je cijena istine. Mongolska poslovica kaže: “Želiš li reći istinu, moraš imati brza konja”. Inače te doskora stiže osveta… Tako je to bilo i s Isusom. On nije bježao od posljedica svojih riječi. Za njih je otišao u smrt.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne