Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 7. do 12. lipnja 2021. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao fra Ivan Bradarić, rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića u Šibeniku. Ako ste ih propustili u našem programu, sve ih možete poslušati i(li) priočitati i ovdje na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 12. lipnja 2021.
Vidim moga Gospodina – zadnje su riječi sv. Antuna
Za sv. Antuna često znamo reći kako je najpopularniji svetac.
Kako je postigao toliku popularnost? Sam daje odgovor: „Kada Duh Sveti zahvati dušu, On je ispunja svojim plamenom i daje da zahvaća i druge” .
Crkva ga je proglasila Naučiteljem zbog njegove jake čežnje i oduševljenja za širenjem Evanđelja i života po poruci Božje riječi.
Propovijeda svima o Bogu, o Božjoj dobroti i praštanju.
Kada ga u jednom mjestu ne žele slušati, ide u drugo. Kada ga ni tamo ne žele slušati odlazi propovijedati ribama.
Shvaća kako je važno propovijedati. Riječju, ali i životom.
Evo nas na uočnicu njegove blažene smrti.
Kažu kako ni jedna smrt nije lijepa. A kako i može biti ako se rastajemo od dragih nam ljudi.
Ali, Antunova smrt, kažu životopisci, bila je baš onakva kakvu bismo željeli imati. Idealna. On prelazi u smrt, kao što se ulazi u život: gledajući.
Vidim moga Gospodina – zadnje su njegove riječi.
Eto to je sv. Antun.
Svetac koji je za života gledao Gospodina. U obespravljenima, u progonjenima, u onima koji su čeznuli za istinom i pravdom. Gospodina je vidio i prepoznao u svome svećeničkom i redovničkom zvanju te je svojim jezikom i govorom nastojao Radosnu vijest svima navijestiti i protumačiti. “Blagoslivljao je i blagoslivljati učio” – kako je za njega rekao sv. Bonaventura. Vidio je Gospodina, a i drugi su u njemu vidjeli to nešto drukčije, posebno.
Svetost je i naša velika šansa, mogućnost, poziv…
Unatoč tome kakvi smo, čime se bavimo, gdje živimo, koji je socijalni status… svi smo pozvani na svet život.
Baš zato jer smo blaženi, jer smo sretni što smo u Božjoj blizini, i jer sve to izražavamo konkretnim i vidljivim činima: siromaštva, ljubavi, krotkosti, pravde, milosrđa, čistoće, mira i pomirenja.
Da u svemu vidim Gospodina za života.
Pa da i u času smrti možemo ugledati Gospodina koji nas prima.
Duhovni poticaj Živo vrelo 11. lipnja 2021.
Pazite s otrovom ovoga svijeta
Jednom je zgodom naš sveti Ante zasmetao velikašima onoga vremena zbog svoga beskompromisnog propovijedanja. Oni ga pozovu na objed da ga počaste, ali su u jelo stavili otrov da mu naude. Svetac je to Božjim darom proniknuo te je namjerno jeo s njima otrovanu hranu. Nije mu nikakvo zlo učinilo to jelo. Poslije su ga svi slavili i hvalili, a ovi su se obratili. Bog je uvijek sa onima koji ga ljube. A Sveto Pismo kaže ako uzmu što i otrovno, ne neće im nauditi (Mk 16,19).
Svejedno, vi dragi prijatelji, pazite s otrovom ovoga svijeta. Opak je i mnoge je zatrovao mržnjom, lažima, obmanom…
Ne nudi nama ovaj svijet samo zatrovanu hranu, što nažalost svakodnevno svjedočimo. Ovaj nas svijet želi zatrovati i raznim drugim sadržajima: otrovnim govorom, lažima i pomamom za brzim bogatstvom; zatrovanim odnosima, nemoralnim sadržajima koji su otrov za našu dušu.
Samo onaj tko ima Duha Božjega može se oduprijeti.
O tome i naš svetac kaže ovako: „Po zmijinu jeziku te onom Adama i Eve smrt je ušla u svijet. Zmijin je jezik ubacio otrov u Evu, Evin u Adama, a Adamov je pokušao usmjeriti se protiv Gospodina. Jezik je hladan ud, uvijek uronjen u vlažnost, te je zato buntovno zlo i pun smrtonosna otrova, od kojega nema ništa hladnijeg. Zato se Duh Sveti pojavio u obliku plamtećih jezika, kako bi jezike suprotstavio jezicima i žarki plamen smrtonosnom otrovu.“
Sveti Ante je dijelio blagoslov. Jezikom svojim slavio je Gospodina i blagoslivljao ljude. Zato ga je Bog proslavio i nakon smrti.
„O, jeziče blagoslovljeni, koji si uvijek blagoslivljao Gospodina, i druge si blagoslivljati učio. Sad je očito kakve te zasluge uzvisiše pred Bogom.“
Ovim riječima ushita i ovom molitvom zavapio je sv. Bonaventura, tada u ulozi generalnog ministra franjevačkog reda. Bilo je to 14. veljače 1263. godine. Povod je bio prva rekognicija ili pregled tijela sv. Ante nakon njegove smrti, i premještanje na novu lokaciju unutar novosagrađene velebne bazilike sv. Ante u Padovi.
Što se zapravo dogodilo i što je dalo povoda sv. Bonaventuri za ovako uzvišenim poklikom? Prilikom otvaranja lijesa s tijelom sv. Ante uočili su svečev jezik koji je i nakon 32 godine od smrti ostao netaknut. Naime, jezik je bio isti kao i u živa čovjeka. Ta je vrijedna relikvija i danas izložena na štovanje vjernicima u Kapelici relikvija te izaziva udivljenje, a od strane znanstvenika čuđenje.
Nemojmo se čuditi. Taj govorni aparat ili mehanizam svetac je rado koristio za svoga života i tako dopirao do najokorjelijih grešnika i najpobožnijih vjernika svojim uzvišenim i nježnim govorom o Spasitelju Isusu Kristu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 10. lipnja 2021.
Bliskost sv. Ante sa stvorenjima
Danas ćemo razmatrati o bliskosti sv. Ante sa stvorenjima.
Pod kraj života sv. je Ante za boravak odabrao kolibicu na drvetu oraha. Da, i danas kada dođete u mjesto Camposampiero pored Padove, pronaći ćete puno znakova koji svjedoče o tome događaju.
Zašto je to učinio?
Zato da bi bio bliže nebu, a ostane i dalje blizu čovjeku.
Poslušajmo sveca: „Stvorenje je djelo Gospodinovo, koje, dobro uočeno, potiče onoga koji ga promatra da se divi Stvoritelju. Ako ima toliko ljepote u stvorenju, kolika li je onda u Stvoritelju? Sjaj tvorca odsijeva u stvorenomu. No oni koji su robovi osjetila, ne shvaćaju ništa od svega toga.“
Za svetoga Antu, istinskog franjevca, stvorenje je knjiga koja nas upućuje na njegova autora. Ljepota prirode, biološka različitost, sklad ekosistema, bogatstvo pogleda, sve nam to govori o dobroti Stvoritelja, ali jednako tako nas i poziva da budemo zahvalni i odgovorni čuvari onoga što nam je povjereno u ambijentu u kojem živim, s bližnjim sa kojim sve to dijelim.
Sveti Ante nas uči kako se iz ljepote i potrebe očuvanja prirode lako može naučiti koliko je lijepa ljudska duša i kako se odgovorno i pažljivo trebamo vladati da je očuvamo čistom pred Bogom njezinim stvoriteljem.
Molimo i mi skupa sa papom Franjom prema enciklici „Laudato si“ ovako: Gospodine, nauči nas diviti se i kontemplirati stvorenja koja nam govore o tebi Stvoritelju. Daruj nam milost da se osjetimo povezani sa svime što postoji. „Bože ljubavi, pokaži nam naše mjesto na ovome svijetu kao oruđa tvoje ljubavi prema svim bićima na ovoj zemlji”.
I za kraj, molimo: Sveti Ante, moli za nas Gospodina. On nas je stvorio iz ničega, neka obnovi naše srce koje će čuti i osjećati potrebe ranjenog čovjeka i njegova okoliša, krik siromaha i obespravljenih. Molimo za odvažnost da Božjom pravdom i ljubavlju obnavljamo ovaj svijet.
Duhovni poticaj Živo vrelo 9. lipnja 2021.
Zašto svi žude za sv. Antom?
“O pobožni sveti Ante, ti si uvijek spreman i kadar pomoći svojim pobožnicima u svakoj nevolji, pomozi mojoj duši u njenoj sadašnjoj potrebi”
Ovim molitvenim zazivom, dragi prijatelji, otvaram današnje kratko razmatranje a za glavnu temu imam i opet sveca kojeg jako volimo, sv. Antu.
Često puta se pitamo odakle tolika raširenost, da ne kažem popularnost, sv. Ante u cijeloj Crkvi, posvuda. Možda je jedan od glavnih razloga tolike raširenosti pobožnosti ovome svecu njegova društvena usmjerenost, njegov apostolat usmjeren okrenut prema najugroženijima. Zatim, njegov odvažni nastup da zaštiti obespravljene, potlačene, progonjene, ponižavane i odbačene.
Najžešće se obarao na lihvarstvo, otimačinu i tiraniju, a toga je u njegovo vrijeme bilo jako puno. Današnjim jezikom rekli bismo: to su reketari. Iznuđivači kamata.
Usudio se despote nazvati zvijerima, bogataše koji su tlačili i cijedili sirotinju mlinskim kamenjem; lihvare đavoljim slugama, a škrce krvopijama.
Mi sv. Antu zamišljamo kao lijepo umotanu bombonjeru, a kad malo čitamo njegove propovijedi naiđemo na ovaj ton: “Na ovome svijetu – grmio je – pobjeđuju oholost i prijetvornost, nepravde i zloporabe jakih usmjerene protiv slabih i siromašnih. Taj tiranin (misli na tlačitelja Ezzelina da Romana) nema u grudima ljudsko srce; zvijer je, a ne čovjek, muči i tlači one koji, lišeni svake pomoći, nisu u stanju suprotstaviti se njegovu nasilju.”
I ustrajno nadalje propovijeda: “Gladnima pripada ovaj kruh što ga spremaš u smočnicu, nagima ova odjeća što je spremaš u ormar, bijednima ovaj novac što ga zakapaš u zemlju“. Njegove riječi pratilo je neumorno djelovanje na dobrobit svih.
“U naše vrijeme još nismo čuli tako blaga tješitelja siromašnih, kao niti tako žestoka kritičara bogatih” rekao je jedan njegov suvremenik, također franjevac.
Eto zašto svi žude za sv. Antom.
Osjećaju da ih čuje, da je spreman i danas postaviti se zaštitnički prema svakome od nas. I danas ima obespravljenih: od onih kojima su prava oduzeta u njihovoj vlastitoj sredini, na radnome mjestu, u društvu općenito.
Evo za kraj zanimljive utješne svečeve riječi: “Isus je imao dvojaku baštinu: jedna mu je dolazila s Majčine strane – umor i bol; druga, pak, od Očeve strane: odmor i radost. Budući da smo mi Njegovi baštinici, i samima nam valja tražiti tu dvojaku baštinu. Griješimo želimo li imati ovu drugu, bez ove prve” (IV Uskrsna nedjelja).
I to je način na koji nam naš Svetac želi dobro i pomaže u našim potrebama.
Duhovni poticaj Živo vrelo 8. lipnja 2021.
Sveti Ante dovodi nas k Isusu
Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća. (Mt 10, 40-42)
Ovim riječima Matejeva Evanđelja pozdravljam vas i pozivam na kratko druženje sa sv. Antom Padovanskim.
Prošlo je 800 godina da je Fernando primljen u franjevački red. Uzeo je ime Antonio, Ante, i tako ga svi mi danas poznajemo: sveti Ante. Želja mu je bila: postati mučenik. Jučer smo govorili o tome kako se izjalovila ta njegova želja. Ili, možda bi bilo bolje reći: Bog ga je okrenuo na drugi put. Bolest, pa onda brodolom, a zacijelo i koji drugi problem, načinili su potpuni zaokret u njegovu životu.
Prihvatit će ga njemu nepoznat narod – ne onaj u dalekom Maroku, nego kršćani apeninskog poluotoka, odnosno današnje Italije, i oni Južne Francuske, a možda je na tim svojim putovanjima skrenuo i u naše krajeve. Svi su oni bili taknuti i potaknuti njegovim propovijedima, a kasnije i brojnim čudesima koja su se događala po njemu. Impresionirat će ih također i njegovo znanje. Ono više življeno nego naučeno. I vjera žarka koju je nosio.
Tako će od želje za mučeništvom postati svjedok vjere među svojima, gladnima i žednima pravednosti, uplakanima i progonjenima zbog pravednosti. I eto, upravo takve je našao u svojoj Europi, među svojima.
Svetac je ovako molio: „Gospodin će (kaže prorok Izaija) na ovoj gori (Sionu) spremiti gozbu od pretiline sočne, od vina staložena“ (25, 6). To danas čini Crkva, kojoj je Krist pripremio sjajan i raskošan banket, dvostruka i obilna bogatstva: dao je pravo tijelo i pravu krv, i zapovjedio da se dade svima koji povjeruju u njega.“
Evo dragi prijatelji, sveti nas Ante dovodi k Isusu.
On je kušao tu hranu Kristove ljubavi i nudi je i nama.
Pa svaki put kada želimo čudo, shvatimo da je najveće čudo to kada nakon prijeđenoga puta i želje za nekim herojskim činima i zahvatima, shvatimo da je blago koje smo tražili doma.
U nama. U našem srcu. Tu stanuje ljubav Božja.
Ili, kao što rekoh na početku: Tko vas prima, mene prima.
Duhovni poticaj Živo vrelo 7. lipnja 2021.
800 godina od brodoloma sv. Ante
Poštovani prijatelji, u devetnici smo pred blagdan sv. Ante Padovanskoga, kojega zovemo još i Svetac cijeloga svijeta. Naime, jedva da je koji drugi svetac osvojio tolike simpatije vjernika po cijelome svijetu kao naš sv. Ante.
I mi Hrvati smo ga zavolili i usvojili.
Sveti Ante Padovanski, Anto ili Antun, ili Anton – kako ga već gdje zovu, nije oduvijek samo lijepi kip na našim oltarima koji dodirujemo i molimo zagovor za naše potrebe.
Danas pitam: Poznajete li ga dovoljno?
Jeste li znali da je jedva preživio brodolom?
Evo ponešto o njemu i o tom događaju.
On se zapravo zove Fernando. Rođen je u Lisabonu u Portugalu. Tamo je postao redovnik augustinac i ređen je za svećenika u gradu Coimbra. Potaknut primjerom prvih franjevačkih mučenika i on je poželio postati franjevac i poći u misije, te ako treba i umrijeti kao mučenik.
Njegovo kratko misijsko iskustvo u Maroku brzo je okončano zbog bolesti te je krenuo brodom natrag u svoj Portugal. Oluje i protivni vjetrovi otpuhali su brod daleko, daleko prema Siciliji. Tu je nakon brodoloma završilo skoro beživotno tijelo mladog redovnika u mjestu Capo Milazzo. Spasili su ga lokalni ribari. Bilo je proljeće 1221. godine.
Znači, prije točno 800 godina.
Iako se ne zna točan datum Antina brodoloma, fratri samostana sv. Ante pri svečevoj bazilici u Padovi uzeli su 27. ožujka zbog toga što je na isti ovaj datum, prošle godine, papa Franjo na trgu sv. Petra molio za prestanak pandemije s osvrtom na odlomak Markova evanđelja 4, 35-41.
„Prestrašeni smo i izgubljeni. Poput učenikā iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi slabi i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani zajedno veslati, svi potrebiti uzajamne utjehe. Na toj se lađi… svi nalazimo“ – rekao je Papa.
Na istoj lađi kojom putujemo osim glavnoga kormilara Isusa, tu su mnogobrojni ljudi, naši bližnji, koji su u raznim životnim potrebama i ugrozama, ali i mnogobrojni zagovornici a među njima je i naš sv. Ante.
Među brojnim zazivima i molitvama koje upućujemo sv. Anti posebno se ističe i ova, molitva za potrebu tijekom brodoloma – onog duhovnog. Koja kaže: Naš je život sličan lađi na uzburkanu moru: valovi neurednih strasti i oluje zlih primjera prijete našem spasenju. Divni sv. Ante, sjajnim svojim svjetlom privedi nas u luku vječnoga spasenja.
