U vremenu kada slavimo Uskrs – najveći kršćanski blagdan i temelj naše vjere – razmatramo otajstvo Kristove pobjede nad smrću, ali i snagu nade koju uskrsnuće donosi svakom čovjeku. U toj blagdanskoj atmosferi gost u programu našega radija bio je fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Bez nade ne bih mogao uopće živjeti
„Kako mi to kažemo, to je blagdan svih blagdana. Čovjek želi živjeti, čovjek voli živjeti. U nama je to vjerojatno najjači nagon za životom. Čovjek ne želi umrijeti, ne želi vječno umrijeti. Mislim da to već postoji u nama. To je ono što nam je i Bog dao. Uskrs nam nekako sve to oblikuje. Da je to blagdan nade, a nada je takva, čovjek se mora nadati.
Bez nade ne bih mogao uopće živjeti. Uskrs je jedan fini blagdan koji nam najviše o životu govori, o onome što je u nama, ono što želimo uvijek biti… Ja to nosim i u sebi kao dijete, uvijek je to bio blagdan i proljeća, blagdan cvijeća, blagdan novoga, sve nešto raste iz polja i šuma, sve nešto nastaje ponovno, sve nešto cvjeta. Život izbija gdje nije bio, gdje je bio. Ugodne su to uspomene, opet o životu“, kazao je fra Jozo o tome što za njega osobno znači Uskrs i o uspomenama iz djetinjstva.
„Mi se topimo negdje u vlastitim željama, u vlastitim čežnjama. Jedan veliki autor 20. stoljeća, Huxley, napisao je genijalnu knjigu koja se zove Hrabri novi svijet, u kojoj je on rekao da će nas ubiti ono što volimo. Čovjek se utapa u digitalnome svijetu. Žuri, vrijeme mu prolazi pa onda u toj trci svijeta nekako kao da osjeća puno praznine. Ja bih ga karakterizirao kao vrijeme praznine. Onda se vraćamo nazad ponovno na početak kršćanstva, gdje je Uskrs blagdan punine. Stat ćemo, kao što je to odlazak na prazan grob. Idem stati, nešto se veliko dogodilo“, govorio je o tome kako približiti poruku uskrsnuća današnjem čovjeku, koji živi ubrzanim i često nesigurnim životom, a na pitanje može li se reći da današnji čovjek živi kao da Uskrsa nema je rekao: „Mislim da se to kršćanima jako puno događa. Nažalost, često smo formalno kršćani, primili smo sakramente, čak odlazimo na svetu misu, ali negdje život naš vlastiti je izvan toga. Mi formalno vjerujemo i držimo se tradicije, držimo se čak i zapovijedi određenih, ali nam život negdje pluta izvan toga. Da budem iskren kad je ovo u pitanju, znate što je meni najveći šok? Ovo što vidim na ovim našim južnjačkim prostorima, da ljudi, mladi, djeca, strašno psuju bogopsovke. Nevjerojatno. Meni je to znak nevjere, nekulture, neposloženosti u čovjeku. Nekako nas Uskrs vraća natrag da pitamo se što vjerujemo zaista i gdje smo.“
Ako vjerujem u Krista, onda su mi sve ostale zapovjedi posložene
„Mislim da bi trebali živjeti ono što vjeruju, vjerovati u ono što žive. Mislim da život onda postane jednostavno divan. Ja vjerujem u ljubav, pa mi život onda može postati nekakva staza ljubavi. Ako vjerujem u Krista, onda su mi sve ostale zapovjedi posložene. Ako ja zaista vjerujem u uskrsnuće, u svoj vlastiti život vječnoga, onda mi je jednostavnije i zaboravljati i opraštati. Ja mislim da se onda to vjerovanje u nešto veće od nas i u Krista kao Spasitelja odražava u tome što mi radimo i kako se odnosimo apsolutno prema svemu“, objasnio je fra Jozo o tome kako vjernik danas može živjeti radost Uskrsa u svakodnevici, a onda i nastavio o tome kako možemo povezati osobne životne križeve s radošću uskrsnuća.
„Ja bih rekao tajanstveni način, misteriozan. Da je ta patnja vezana s Uskrsom, da je ta tama vezana sa svjetlošću. Da se ta igra mučnoga, teškoga, lijepoga i divnoga odvija stalno u čovjeku na ovoj zemlji. I da patnja postane odskočna daska uskrsnuća, kao što je Veliki petak i Uskrs. Mi svi imamo iskustvo patnji, ali imamo iskustvo i lijepoga, i divnoga. I kako je to netko rekao, ono što vas ne skrši, to vas digne. I svijet je po svojoj naravi takav da nas lomi, krši, ubija nas… Ali tamo gdje smo slomljeni, postajemo onda najjači.
Hajdemo živjeti kršćanstvo, hajdemo zaista biti kršćani u svagdašnjem životu…
To je jednostavna poruka Velikog tjedna i Uskrsa, da tamo gdje je čovjek slomljen, gdje je krhak, gdje je grešan, da se iz toga može dignuti i doživjeti zaista Uskrs“, kazao je fra Jozo pa iznio i jednostavni poziv za živjeti kršćanstvo.
„Hajdemo živjeti kršćanstvo, hajdemo zaista biti kršćani u svagdašnjem životu, u tim postulatima koji su nam bitni, u praštanju, u odnosu prema drugome, u odnosu prema povijesti, u odnosu prema zaboravu, a posebno u odnosu prema ljubavi. Hajdemo biti kršćani u svagdašnjem životu, hajdemo biti kršćani kada je kompleksno, kada je teško, hajdemo susresti drugoga i drugačijega, hajdemo biti s onima koji nam se možda ne sviđaju… Ja mislim da je to poziv na kršćanstvo koje je život.
Znate, nitko ne voli formalnosti, mislim da formalnost ubija. Da formalnost je negdje nužna za život čovjeka, zajednica, organizacije, države, sustava, ali ona ne daje život. Ona je samo nekakav okvir. Stoga je i kršćanima to poziv da taj okvir ispunimo onim čime bi trebalo biti ispunjeno“, rekao je fra Jozo Grbeš o poruci Uskrsa koju treba čuti hrvatski narod i kako Uskrs može pomoći u jačanju zajedništva i nade među ljudima.
„Čovjek mora imati dom. Bez doma nema čovjeka. Obitelj je ta temeljna stanica, temeljni dom, temeljna škola života… U obitelji stječemo temelje. Obitelj nas oblikuje, daje nam karakter, daje nam vrijednosti, daje nam principe života… I obitelj nije zamjenjiva. Jednostavno, nije zamjenjiva. Zato je nevjerojatno velika zadaća, dužnost, obaveza i misija, kako god, oca i majke, roditelja da je obitelj ono što određuje čovjeku put. Svi mi znamo iz naših iskustava života da je to tako. I zato njoj treba posvetiti svu pozornost.
Ona je najbitnija u ovom društvu. I stoga kršćanska obitelj bi trebala biti zaista ona u kojoj se možda u jednoj rečenici živi ono što mi vjerujemo“, kazao je fra Jozo Grbeš o ulozi obitelji u prenošenju vjere i uskrsne radosti, a cijeli razgovor s provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije poslušajte u audiozapisu.
Mijo Brkić
