Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 26. travnja do 31. listopada 2026. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ priprema i kazuje don Luka Cvitanović, svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije koji je trenutno na službi župnog vikara u župi Mučeništva sv. Ivana Krstitelja – Glavosijek na Gradini. Njegova ovotjedna duhovna promišljanja možete poslušati i ovdje na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 27. svibnja 2026.
Biti Gospodnji kvasac u današnjem društvu
U ono vrijeme: Govoraše Isus: »Čemu je slično kraljevstvo Božje? Čemu da ga prispodobim? Ono je kao kad čovjek uze gorušičino zrno i baci ga u svoj vrt. Uzraste i razvi se u stablo te mu se ptice nebeske gnijezde po granama.«
I opet im reče: »Čemu da prispodobim kraljevstvo Božje? Ono je kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.«
(Lk 13,18-21)
Isusove slike kraljevstva Božjeg uvijek su jednostavne, a sadržajne. Zrno koje se sije. Treba ga s radom, marljivošću i mukom sijati. U zrnu skriva se nada. Kvasac u rukama marljive žene. Kvasac je nada uskisla kruha! Kraljevstvo nebesko je poput zrna gorušice i poput kvasca. Što je ovdje zrno? Što kvasac? Odnos ljubavi. To je slika ljubavi Krista i Crkve. To je veliko otajstvo. To otajstvo nas vodi posvećenom staležu međusobne ljubavi i darivanja. Svakodnevni darovi ljubavi su zrno kraljevstva koje raste u dušama svetih. Neka nam Gospodin ovoga dana udijeli milost da zrno posijano u nama izraste i donese plod, kako bismo bili Gospodnji kvasac u današnjem društvu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 26. svibnja 2026.
Isusov pogled koji podiže – i tijelom i duhom.
Jedne je subote naučavao Isus u nekoj sinagogi. Kad eto žene koja je osamnaest godina imala duha bolesti. Bila je zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti. Kad je Isus opazi, dozva je i reče joj: »Ženo, oslobođena si svoje bolesti!« I položi na nju ruke, a ona se umah uspravi i poče slaviti Boga.
Nadstojnik sinagoge – ozlovoljen što je Isus u subotu izliječio – govoraše mnoštvu: »Šest je dana u koje treba raditi! U te dakle dane dolazite i liječite se, a ne u dan subotnji!« Odgovori mu Gospodin: »Licemjeri! Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala da ga vodi na vodu? Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotnji?« Na te njegove riječi postidješe se svi protivnici njegovi, a sav se narod radovaše zbog svega čime se on proslavio.
(Lk 13,10-17)
Braćo i sestre, u današnjem evanđelju Isus u sinagogi susreće ženu koja je bila pognuta već osamnaest godina. Zamislimo težinu života jedne žene koja nije sposobna uspraviti se. Isus joj prilazi, polazi od suosjećanja i govori: “Ženo, oslobođena si svoje bolesti!”. Odmah se ispravi i počne slaviti Boga. Ovaj trenutak pun milosrđa i snage Božje ljubavi pokazuje kako Isus dolazi osloboditi čovjeka ne samo od tjelesne nemoći, nego i od nutarnjih tereta, grijeha i vezanosti koje čovjeka pritišću.
No, umjesto radosti, neki prisutni – posebno poglavar sinagoge – reagiraju negodovanjem, jer je Isus to učinio u subotu. Time pokazuje koliko se čovjek može izgubiti u formalizmu, u pravilima, a zaboraviti na bit vjere – ljubav prema čovjeku. Isus jasno pokazuje da je dobro uvijek činiti dobro i da Božja ljubav ne poznaje dan ni granice.
Isusov pogled na ženu nije pogled s visine, nego pogled koji podiže – i tijelom i duhom. Njezino uspravljanje simbol je oslobođenja, povratka dostojanstva i novog života. Kad se čovjek susretne s Kristom, uspravi se, diše punim plućima i ponovno može slaviti Boga svojim životom.
Braćo i sestre, neka Gospodin i nama danas podari pogled koji podiže drugog čovjeka i vraća mu njegovo dostojanstvo.
