Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Ovog tjedna, od 22. do 27. studenog 2021. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ priprema i kazuje brat Marinko Klaić.
Rođen je 1980. u Vojvodini gdje je završio osnovnu i dio srednje škole. U postulaturu franjevački red stupio je 2003. u Samoboru, a doživotne zavjete položio je u Vukovaru 2009. kao brat laik (ne svećenik). Završio je Institut za teološku kulturu pri KBF-u u Zagrebu. Kroz različite je službe do sada boravio u samostanu u Požegi i Trsatu, Palestrini (Rim) te u Pazinu. Od kolovoza 2021. dozvolom svojih poglavara i mjesnog biskupa živi na području Gospićko-senjske biskupije u nekom obliku osame i pustinje, naglašavajući ”ne po kazni već po želji” Ps 27,8.
Ako ste njegove duhovne poticaje propustili u našem programu, donosimo ih i ovdje, na našem portalu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 4. lipnja 2022.
Neustrašiva evangelizacijska sila
Sutra slavimo Svetkovinu silaska Duha Svetoga nad Apostole i Isusovu majku Mariju. Rođendan je to Crkve koja od anonimne šačice preplašenih učenika prelazi u neustrašivu evangelizacijsku silu. Tu Crkvu Isus postavlja na stijenu te joj mimo njezinih ljudskih slabosti obećava vječnost. »Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.« Obećao je Isus Petru.
Od toga se vremena pa do danas naredalo svetih i grešnih papa, a ona i dalje stoji na stijeni i odolijeva napadima izvana i posrtajima iz unutra. Nije joj prvi put da krvari zbog grijeha vlastitih sinova i kćeri, kao i zbog ovoga svijeta koji ju želi prilagoditi sebi. Oni koji joj ostaju vjerni i predani ne smiju zaboraviti obećanje dano Petru Stijeni
Osobno cijenim i poštujem papu Franju, ali ponekad smijem zaključiti da ga ne razumijem baš najbolje. No, znam da je on Petar naših dana koji u ovom povijesnom trenutku stoji na neprolaznoj Petrovoj stijeni. A ta stijena je sami Krist. Zato imam stalnu potrebu moliti za Svetog Oca i želim da moja molitva bude zahvala, prošnja, prikazivanje, pa i kritika ili pitanje upućeno Bogu za ono što ne razumijem u vodstvu Crkve koja mi je dom.
Riječima molitve koju je uobličio, možda najgrešniji papa u povijesti Crkve, Aleksandar Borgia VI, pomoli se danas za našu Crkvu i njezinu obnovu. Te riječi, ni manje ni više, riječi su najizgovorenije molitve svih vremena. ‘Zdravo Marijo, milosti puna… Moli za nas griješnike…’ . Amen.
Duhovni poticaj Živo vrelo 3. lipnja 2022.
Koliko smo ljubili i koliko smo dopustili da nas ljube?
Ranjen istočnim grijehom i gubitkom raja na zemlji, čovjek ima neutaživu potrebu posjedovati. Bilo što, samo da je moje. Poneki kutak svoga doma ili svoj mali skromni posjed volimo nazvati rajem na zemlji. Podsvjesna je to borba ili čežnja za onim što na ovom svijetu nikada nećemo dostići, ali zato u onom, Isusovim obećanjem, sigurno hoćemo. Osim posjedovanja materijalnog, volimo posjedovati određena prava, znanje, privilegij… I Isusovi su učenici imali potrebu na neki način posjedovati privilegij njegove blizine, nauka, djelovanja. »Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.« A Isus reče: »Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.«
Isti duh nezrelih učenika dijeli i danas Crkvu na istok i zapad, na tisuće komadića uvjerenih veleposjednika istine. Svi se bojimo da ćemo nešto izgubiti, kao da je to nešto naše, zaboravljajući onu Isusovu: »Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.«. I sveci vole reći da će nas se na koncu vremena pitati ne koliko smo posjedovali, stvorili, sagradili… već koliko smo ljubili, možemo još i nadodati, koliko smo dopustili da nas ljube.
Duhovni poticaj Živo vrelo 2. lipnja 2022.
Vjera traži povjerenje i rizik
U Markovu Evanđelju čitamo jedan dramatični događaj ozdravljenja opsjednutog djeteta koga Isusovi učenici nisu mogli osloboditi, a očajni se otac usudio stati pred Isusa i izložiti svoju poljuljanu vjeru. »Ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!« Nato mu Isus reče:»Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!« Dječakov otac brže povika: »Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!« Ovaj odlomak pokazuje svu dramu naše vjere i nevjere. Imamo dojam da kad bi unesrećeni otac izgovorio jednu krivu riječ dječak bi ostao zauvijek izgubljeni slučaj. Ali otac dječaka reagira brzo i s rizikom. Zapravo baca svo svoje povjerenje u Isusove ruke i čudo se događa. A bio je to, kako čitamo, težak i bezizlazan slučaj.
Vjera traži povjerenje i rizik, predanje u Božje ruke. Sve to u teoriji znamo, često tako i molimo, ali možda nam baš taj rizik nedostaje. Rizik koji Gospodinu dopušta da od bezizlaznog učini perspektivno. Lukava je molitva dječakova oca: »Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!« Na takvoj lukavosti Bog ne zamjera, dapače, divi joj se, nagrađuje one koji se usude svoj život staviti na Božju kocku. Iskrena je to molitva. Vjerujem, iako mi vjere nedostaje, ali htio bih vjerovati. Nisam dobar, ali bih htio biti dobar. Nisam pošten ali bih htio biti pošten. Ili kako je molio jedan svetac: ‘Ljubim te gospodine i dok to izgovaram znam da te lažem. Ali, ništa za to. Lagati ću sve dok ta laž ne postane istinom.’
Duhovni poticaj Živo vrelo 1. lipnja 2022.
Probudimo dobro u bližnjima
Jedan od čestih pozdrava svetog Franje iz Asiza bio je: „Dobar vam dan, dobri ljudi“. Prolazeći ulicama gradova još je kao mladić imao taj lijepi običaj pozdraviti ljude i istovremeno izvući na površinu ono što je u njima dobro. Gradić Poggio Bustone i danas vjerno čuva tu legendu. Činio je to s jednakim oduševljenjem kao da su u pitanju dobri prijatelji kojima se osobito radovao. Ali nije bilo tako. Pozdravljao bi ih bez obzira tko su i vidi li ih prvi ili deseti put u svom životu. Takav je svečev pozdrav izazivao pozitivno iznenađenje u ljudima i poticao prolaznike, ako ništa drugo, onda barem da se zapitaju, što ovaj čovjek vidi dobro u meni? Franjo je duboko vjerovao da se u svakom čovjeku krije klica dobra i da toj klici treba dati zračak sunca da proklija. A taj se zračak postizao upravo u pozdravu. U Franjinoj se želji da u svakome primijeti dobro krije tračak one iskonske čovjekove prirode kao stvorenja na sliku Božju. Dok Stvoritelj stvara svijet i na koncu čovjeka, nakon svakog stvaranja zaključuje da je sve što je stvorio dobro stvorio. (usp. Post 1,1 – 2,4)
Kada je kardinal Bergoglio prvi put nastupio kao novoizabrani poglavar Katoličke Crkve pozdravio nas je sa balkona bazilike sv. Petra jednostavnim pozdravom: „Buona sera – dobra večer“! Na trgu svetog Petra zavladalo je sveopće oduševljenje samo zato jer je jedan Papa progovorio jednostavnim jezikom kao prijatelj prijatelju, kao dobar susjed u kvartu. Neka nas jednostavnost svetog Franje Asiškog i Franje naših dana potaknu na buđenje dobra u bližnjima. Nakon iscrpljujuće pandemije dobro je opet privikavati se na pruženu ruku, zagrljaj, dobru riječ, šalu, i bilo što drugo što će u bližnjem izazvati osjećaj da se uz nas osjeća boljom osobom. Neka vam je dobar dan dobri ljudi!
Duhovni poticaj Živo vrelo 31. svibnja 2022.
Stalnost, ustrajnost, vjernost…
»Jedan je učenik upitao svetog Antuna opata, na što bi trebao pripaziti kako bi ugodio Bogu? Sveti Antun mu je odgovorio: „Obdržavaj moje zapovijedi, kamo god pođeš imaj Boga pred očima, što god da činiš, čini u skladu s Božjom riječju i kada se jednom negdje nastaniš ne idi odande lako«. Ova kratka pouka svetog Antuna pustinjaka na očigled izgleda jednostavno. Kao da govori o stvarima koje se podrazumijevaju u duhovnom životu. I doista je tako, iako dobro znamo i sami da nije jednostavno, počevši od poslušnosti na koju svetac poziva pa preko misli usmjerene na Boga i rad u skladu s Božjom riječju. Sve nam je to jasno, ali i zahtjevno. No četvrti savjet je ponešto drugačiji, pomalo čudan. »Kada se jednom negdje nastaniš ne idi odande lako«.
Možda se u tom četvrtom savjetu krije ključ ovim prijašnjim koje lakše razumijemo ali nam teže idu od ruke. Riječ je o stalnosti, ustrajnosti pa i vjernosti na koncu. Držati se jednog životnog prostora, jedne molitve i mjesta za molitvu, jednog vremena za molitvi, jednog po jednog savjeta, jedne zajednice, jednog duhovnika, itd. Nije riječ o presudnim stvarima, ali svakako se radi o savjetima koji pomažu u duhovnom životu. Danas kronično patimo od nestalnosti i draže su nam brze i lake promjene, koje zapravo ne donose promjenu. Kada sklopimo ruke na molitvu, prva kušnja koju nam najčešće zli podastire je, ne bih li mogao sada napraviti ovo ili ono. Lukava je to ponuda samo da nas makne od susreta s Bogom. To je to mjesto o kome govori sv. Antun, kojeg se treba držati i u kojem treba ustrajati. Kada uđete u baziliku Srca Isusova u Zagrebu negdje na polovici klupa s desne strane na jednoj od klupa stoji pločica: Ovdje je sjedio bl. Ivan Merz. Uvijek tu na istom mjestu, u isto vrijeme, pred istim jedinim Gospodinom. Ovaj primjer bl. Ivana Merza neka je samo mali poticaj na veće vrednovanje te zaboravljene kreposti stalnosti, ustrajnosti i na koncu vjernosti.
Duhovni poticaj Živo vrelo 30. svibnja 2022.
Imaš li ti svoj omiljeni citat iz Svetog Pisma?
Svima nam je poznat lik i djelo svete Majke Tereze, svetice naših dana. Poznata nam je i služba njezinih požrtvovnih sestara po cijelome svijetu. Odakle sestre crpe toliku snagu i ljubav za sve ono što čine za najsiromašnije od siromašnih? Pitanje je to na koje i znamo i ne znamo odgovor. Zasigurno je to Bog, ali i mi smijemo nadodati, pa i nama je Bog na prvome mjestu. Ali, kad bi nas životne prilike stavile pred izazove koje žive te drage sestre, pitanje je bili bismo imali želudac za sve ono što one rade na ulicama svijeta? Iskreno odgovaram, ne znam, nisam baš siguran.
Sve kapele sestara Misionarki ljubavi, po čitavom svijetu, imaju identični inventar. Uvijek je to svetohranište, Gospin kip i raspelo pod kojim stoje ispisane posljednje Isusove riječi na križu: »Žedan sam.« (Iv 19,28) U ovim riječima moguće je nazrijeti odgovor na pitanje s početka današnjeg duhovnog poticaja. Od ulaska u družbu pa sve do smrti, sestre svakodnevno svraćaju pogled na križ i ispisani citat Ivanova evanđelja. Promatraju ga, možda svakodnevno šapuću, prebiru u svojim srcima ili molitveno izgovaraju u nedogled poput kakve krunice. »Žedan sam.« I sve ono što čine na svojim radnim mjestima čini se kao odgovor na Isusovu neutaženu žeđ za ublažavanjem patnji u ovome svijetu. Doista je tako. O tome i sam Isus govori: »Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me«. (Mt 25,35) Imaš li ti svoj omiljeni citat iz Svetog Pisma koji te pokreće, nadahnjuje, obogaćuje u tvom svakodnevnom životu. Ako nemaš, potraži ga. Dobro je imati na oku, u blizini, na dohvat ruke Gospodinovu riječ koja će me pokrenuti, utješiti, razbuditi ili umiriti baš onda kada je najviše trebam i podsjetiti me da je On blizu, onoliko blizu koliko i tih nekoliko Njegovih riječi izgovorenih mojim ustima. Baš kako čitamo u poslanici Rimljanima: »Blizu ti je Riječ, u ustima tvojim i u srcu tvome – to jest Riječ vjere koju propovijedamo«. (Rim 10,8)
