Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Zadnjeg tjedna u 2021. godini i prvog dana nove 2022. godine, od 27. prosinca 2021. do 1. siječnja 2022. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremala je i kazivala s. Dominika Anić, školska sestra franjevka Krista Kralja, članica Provincije Svete obitelji u Hercegovini, koja je na službi u Bijelom Polju. Naglasila je kako ih pripremala prema knjizi ‘Živjeti božićno’ Anselma Grüna. Ako ste ih propustili u našem programu, sve ih možete poslušati ovdje na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 1. siječnja 2022.
Poklon mudraca
U Matejevu evanđelju nisu pastiri ti koji se klanjaju Djetetu, nego mudraci, zvjezdoznanci, tumači snova, muževi s Istoka, izdaleka, predstavnici pogana. Tradicija je u njima vidjela kraljeve. To su tri kralja jer predstavljaju tri čovjekova područja: tijelo, dušu i duh, odnosno razum, osjećaje i volju. To su kraljevski ljudi, svjesni svoga dostojanstva. Pa ipak se klanjaju božanskom Djetetu jer u njemu prepoznaju nešto što njima nedostaje. U ovome Djetetu zasjao je sam Bog. A kad u nekom čovjeku zasja Bog, onda taj čovjek stvarno postaje onaj koji treba postati, postaje neiskvarena i jedinstvena slika Božja, jedinstven i neponovljiv izraz Boga u svijetu. Pravi kralj je onaj u kome vlada Bog. Kad Bog u nama vlada mi smo tada slobodni od vlasti naših raspoloženja i strasti, ni jedan čovjek nema tada nad nama nikakve vlasti, mi tada ne ovisimo ni o kome, tada smo stvarno kraljevski ljudi. Mudraci nalaze Dijete i padaju ničice da mu se poklone. I rasprostiru preda nj svoje blago: zlato, tamjan i smirnu. U njihovim darovima postaje jasno tko je to Marijino Dijete. To je kraljevski sin. Njemu pripada zlato. Zlato upućuje na sjaj koji okružuje kralja. Sam bog je u ovome Djetetu postao čovjekom. Božanskomu Sinu pripada tamjan koji se diže k nebu i nad našim životom otvara nebo. A ovo Dijete je i Spasitelj. Ono će spasiti ljude, prije svega od rane koja ih najviše pritišće, od rane smrti. To predstavlja smirna, lijek iz raja koji može izliječiti sve naše rane. Ova tri dara mudraca pokazuju i to tko smo zapravo mi, koji je san Bog sanjao o nama. Mi smo kraljevski ljudi, kraljevski sinovi i kraljevske kćeri.
Duhovni poticaj Živo vrelo 31. prosinca 2021.
Pastiri na poljanama – Slušaju i dive se
Dok Marija povija svoje dijete u pelene i polaže u jasle, pastiri na otvorenu polju bdiju uz svoja stada. Pastiri postaju prvi glasnici Božjeg očovječenja. Zašto upravo pastiri? Farizeji su pastire smatrali grešnicima i prezirali ih. Grci su pak pastirima pripisivali poseban osjećaj za božansko Dijete. Pastiri koji čuvaju svoja stada, koji se brinu za životinje, očito imaju osjećaj za prostor koji treba božansko Dijete. Oni ga hrane i uza nj bdiju, kao što čuvaju noćnu stražu kod svojih stada. Usred noći, kad drugi spavaju, oni su budni. Osluškuju u noć, ne dolazi li vuk koji bi rastrgao njihove ovce, ili razbojnik koji bi se prišuljao da ukrade ovcu. Pastiri su ljudi koji slušaju. Oni osluškuju šumove noći. Uho nikad ne spava. Ono je čak i u noći aktivno i sluša. U slušanju primamo ono što se nudi našim ušima. Za pastire se kaže da čuvaju noćnu stražu. U noći, kad jedva možeš vidjeti, oni se sasvim pouzdaju u svoje uši. Osluškuju u noć. Tako su oni slika čovjeka koji sluša. Čovjek koji sluša otvoren je za novo koje mu se priopćuje. On se otvara neočekivanomu. Potrebno je ovo pozorno slušanje, da bi se čule nečuvene poruke Božjeg očovječenja, da bi se razabralo ono nečuveno iz riječi koje anđeo govori pastirima.
Duhovni poticaj Živo vrelo 30. prosinca 2021.
Rođenje u tuđini
Evanđelist Luka nam govori o Isusovu rođenju kao o rođenju na putu, kao o rođenju u tuđini. Luka je Grk. On Božje očovječenje u Isusu Kristu shvaća na grčki način. Za njega je Isus božanski putnik koji dolazi s neba da putuje zajedno s nama i uvijek nas iznova podsjeća na našu božansku jezgru. On nam otkriva da smo ne samo ljudi ove zemlje, nego ujedno i ljudi neba, koji smo kao i Isus na putu, sve dok i mi ne budemo uzeti u nebo. Slika putovanja javlja se već kod Isusova rođenja. Roditelji moraju poći na put. Iz nazareta, svoga zavičaja u Galileju, moraju poći da se u Betlehemu upišu u listu poreznih obveznika. I ondje doživljavaju sudbinu stranaca: Za njih nema mjesta u svratištu. Domovi ljudi su za njih zatvoreni. Isusovo rođenje u tuđini za Luku je slika našega života. Živimo ovdje na zemlji, ali mi ovdje nismo konačno kod kuće. Naša domovina je u nebu. Domovi ljudi za nas su preuski. Dom naše duše je širi. U nama stanuje Bog koga nije moguće na silu smjestiti ni u kakav ljudski stan. Ali tamo gdje je u nama Bog, tamo je dom. Tuđina o kojoj Luka govori, postaje odjednom središte svijeta. Anđeli se pojavljuju i pjevaju pohvale Božjoj slavi i pjesmu o miru koji nastaje na zemlji kad Bog u nama nađe prostora. Ako je s nama Bog, tada možemo biti kod sebe doma, tada se nad zemljom otvara nebo, tada se nebo i zemlja dodiruju već tamo gdje smo mi.
Duhovni poticaj Živo vrelo 29. prosinca 2021.
Pojavilo se čovjekoljublje Božje
Poslanica Titu izražava tajnu Božića u rečenici bremenitoj značenjem: „pojavila se dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga“ (Tit 3,4). U Kristu se očitovala prava humanost, izvorna slika čovjeka. A ovo čovjekoljublje Božje je prožeto dobrostivošću i ljubavlju. Čovjek, o kome je Bog sanjao, odražava na svome licu Božju dobrostivost i ljubav. Zrači blagošću i srdačnošću. Dobar je prema sebi i prema ljudima. Vjeruje u dobrotu i tako u svojoj braći i sestrama osnažuje onu dobru jezgru. Ljubi ne samo svoga bližnjega, svoje prijatelje i poznanike. On sam jest ljubav. Njegova je bit: biti ljubav. Iz nezdrava sklopa naših međuljudskih odnosa istrgnuo nas je pojavak Božje dobrostivosti i čovjekoljublja u Isusu Kristu. On nas je spasio. Oslobodio nas je okova koji su nas zarobili. Nas, koji bijasmo rastrgani, ponovno je učinio cjelovitima. Nas koji zalutasmo, doveo je na pravi put. I oslobodio nas prisile da mrzimo jedni druge. Kad se u Kristu pojavilo Božje čovjekoljublje, ova prava slika čovjeka preobrazila je nešto i u nama. Dovela nas je u dodir s onom izvornom slikom koju je Bog o nama imao. Sprala je s nas prljavštinu koja je unakazila našu sliku i dala da ona izvorna slika zasja u novoj ljepoti.
Duhovni poticaj Živo vrelo 28. prosinca 2021.
Rođenje od Djevice
Bog je postavio novi početak, dajući da Njegov Sin svoje obličje uzme od Djevice. Više nije morao nastavljati lanac naraštaja koji su se sve više zapletali u krivnju. Novi početak dat će ljudima priliku da sami započnu iznova, da opet uzmu svoj život u svoje ruke i oblikuju ga onako kako je to Bog zamislio. Rođenje od Djevice neka čovjeku bude poruka: „Ti nisi određen poviješću svojih ranjenosti i uvreda, poviješću svojih lutanja i zabluda. Danas možeš započeti iznova. Možeš svoju njivu, koja je zbog nemara toliko puna trnja, ponovno obraditi. Započeti znači: učiniti obradivim. Možeš obraditi svoju njivu da bi ti donijela bogat rod i da bi procvala tvoja izvorna ljepota“. Bog je u rođenju svoga Sina od Djevice dao da postane vidljivo da nismo rođeni „ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga“. Mi nismo oni koji moraju ispuniti volju muža, koji postaju onakvi kakve žele naši oci, koji se kompromitiraju i sebe definiraju po svome uspjehu. Mi nismo rođeni iz volje smrtna tijela, lomljivi i prolazni. U nas je, naprotiv, posijano neprolazno sjeme Božje. Mi nismo rođeni iz krvi. Mi sebe ne shvaćamo polazeći od svoga rodoslovlja, od svoje obiteljske povijesti. Bog u svakoga čovjeka stavlja novi početak. On svakomu daje priliku da na jedinstven način ostvari sliku koju je Bog o njemu imao.
Duhovni poticaj Živo vrelo 27. prosinca 2021.
Bog sanja čovjeka
Bog je usnio san. Sanjao je stvorenje. I stvorio ga. Stvorio je nebo i zemlju, cvijeće i grmlje, drveće i šume, brda i brežuljke, rijeke i mora, ribe i ptice, kukce i sisavce. Ali nešto je nedostajalo Njegovu snu. Sanjao je čovjeka koji je stvoren na Njegovu sliku i priliku. Stvorio je čovjeka kao muža i ženu. Ali čovjek je potamnio sliku koju je Bog o njemu imao. Otuđio se od Boga. Pobjegao pred Bogom, ali i od sebe. Odvojio se od svoga vlastitog izvora. Nije živio pred Bogom, nego se pred njim skrio. Zgrčio se u sebe. Zatvorio vrata svoga srca i više nije dao prići k sebi. Ne samo da je napustio zajedništvo s Bogom, nego se okrenuo i protiv sebe i protiv svoje braće i sestara. Zastranio je, zapleo se u gustiš svojih vlastitih laži. Bog je tada iznova usnio svoj san. Sanjao je kako je čovjek zapravo zamišljen. I ostvario je svoj san postavljajući novi početak. Dao je da njegov vlastiti Sin, slika Njegove Slave,postane čovjekom. On će iznova uspostaviti izvornu čovjekovu sliku. Stavit će pred oči ljudima kakvi bi mogli biti da žive iz jedinstva s Bogom. Posjetit će ih na njihov božanski izvor, na božansku jezgru koju još nose u sebi, ali koju su potamnili svojim grijehom. Na Božić slavimo Božji san, kakav je postao vidljiv u Isusu Kristu. Slavimo čovjeka, kakav nam je zasjao u svome čistom biću u Isusu.
