Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 5. do 10. siječnja 2026. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremala je i kazivala s. Kristina Barbarić, školska sestra franjevka Krista Kralja, članica Provincije Svete obitelji u Hercegovini. Ako ste ih propustili u našem programu, donosimo ih ovdje na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 10. siječnja 2026.
Prolaznost života
Vjerujem da se svi mi često zamislimo nad prolaznošću života, ubrzanim protokom vremena, brzinom koja odnosi dane i godine. Uz to, nema pitanja jesu li za nas ugodni ili neugodni, sretni ili nesretni. Dirljiva je misao koju je sv. Augustin ponavljao: Ako se sretan život može izgubiti, onda on ne može biti sretan!
Površan pogled na život jasno pokazuje da je ne samo moguće svakog trenutka život izgubiti, nego ćemo ga jednom, prije ili kasnije na zemlji izgubiti. To nam govori, ako smo ozbiljni ljudi, onda se ne smijemo neozbiljno ponašati prema životu. Pomisao na prolaznost traži od nas odgovornost za život. Nije on nama dan samo za uživanje, ono je prolazno. Mora postojati viša vrijednost u kojoj se krije smisao našega života. Jedini koji nudi istinsku vrijednost, Radosnu vijest jest Isus Krist. Radosna je, jer svim ljudima, bez razlike nudi beskrajnu Božju dobrotu. Dobrotu koja bezuvjetno nudi oprost, mir i zajedništvo i ljubav. Sve to još ovdje na zemlji nesavršeno, ali dovoljno za strpljiv i pouzdan hod u susret punom ostvarenju života u zajedništvu s Bogom.
Svijet koji poznajemo nema oduševljenja za vrijednosti. On je sebi za cilj postavio komfor, udoban, lagodan život. Vidimo da je to našu kulturu življenja dovelo u stečaj. Ugodan život koji ne pita za cijenu, za koji se žrtvuje sve.
Kršćanstvo nije protiv težnje za boljim životom. Kršćanin se samo pita: Kako do toga doći? Krist je jasno kazao: „Zato najprije tražite Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati“ (Mt 6,33).
Mi vjernici moramo pokazati odvažnost i snagu vjere, ljudsku čast, zalaganjem za temeljne vrijednosti bez kojih nema sretna života. Ne budemo li to činili mi vjernici, tko će to onda učiniti?
Sada je trenutak, da svjesno i slobodno postavljamo kočnice svakom zlu a činimo samo dobro.
Duhovni poticaj Živo vrelo 9. siječnja 2026.
Biti kršćanin znači više vjerovati Kristu nego sebi
Biti kršćanin za nas znači biti uvijek spreman više vjerovati Kristu negoli samomu sebi. To nije baš uvijek lako, ali je potrebno.
Čovjek se kroz povijest trudio i trudi doprinijeti boljitku i ljepoti življenja. Međutim, svjedoci smo kako svi ljudski pokušaji uništenja zlih sila koje razaraju čovjeka i svijet, ostaju površni i neučinkoviti. Isus je slao svoje učenike ljudima kako bi im pomogli oslobađati se nezdravih i razornih sila koje prijete ostvarenju ljudskoga dostojanstva, svijesti slobode i osobne odgovornosti. Razvoj te svijesti poslanja nama današnjim kršćanima nedostaje. Mi mislimo kako to treba učiniti netko drugi. To svi moramo činiti, najprije u obitelji. Buditi svijest: ja sam pozvan i poslan pomagati ljudima kako bi bili ljudi, kako bi u sebi izgradili sliku čovjeka kakav je bio Isus Krist. Nitko od nas nema pravo povlačiti se, prenositi tu obvezu na druge.
Dogodi li se bolest, ona nas opterećuje, ali nam i daje priliku za razumijevanje čovjeka, ljudskog života uopće, međuljudskih odnosa.
Kad je u pitanju naša sloboda, ona je dragocjena, ali nas može odvesti i u ropstvo, npr. različitih ovisnosti.
Ono što je važno jest da sve nam se može okrenuti na dobro, ako nam je ideal zajedništvo s Bogom, ako nam je uzor Isus Krist. Kad Isus šalje učenike da izgone zle duhove, ozdravljaju bolesnike, on nam želi pokazati koliko je čovjek nedjeljivo jedinstvo. Sve su njegove moći: tjelesne, duševne i duhovne, svaka na svoj način, izraz ljudskog bića, i sve se moraju skladno razvijati i pridonositi zdravlju osobe, porastu čovječnosti, osobnom dostojanstvu, vjernosti prijateljstvu s Bogom i ljudima. Pridonositi povećanju općeg dobra zajednice, obitelji i društva, cijelog čovječanstva. Želimo li cjelovito zdravlje, ono je dar, ono je plod ljubavi. Ljubav uključuje cijeli život, prenosi se na sve njegove dimenzije. Ne isključuje ni čovjekovu grešnost. Isus Krist svojim životom svjedoči da nas praštanjem obdaruje slobodom, zdravljem i spasenjem. Učimo od Isusa, budimo njegovi svjedoci.
Duhovni poticaj Živo vrelo 8. siječnja 2026.
Prihvaćati životne tegobe
Evanđelja nam prikazuju kako je Isus bio spreman strpljivo prihvaćati životne tegobe, podnositi teškoće smireno, strpljivo, s pouzdanjem u Boga. S takvim raspoloženjem mogao je razumjeti patnju drugih ljudi i mogao im je pomoći.
U svakom trenutku svoga života susrećemo različite zadatke koje trebamo upoznati, prepoznati, prihvatiti i s punom sviješću odgovornosti rješavati. Svako nas „bježanje“ skupo stoji, jer postajemo manje sposobni za zadatke koji će uslijediti. A spreman odziv i hvatanje u koštac s rješavanjem zadaće čini nas jačima i sposobnijima za nove napore koji će nas voditi novim rješenjima. Među mnogobrojnim i različitim životnim zadacima jedan se izdvaja. To je zajedništvo. Skladan život sa samim sobom, skladan odnos s Bogom i s ljudima oko sebe! Kako bismo taj sklad uspostavili i održavali, moramo biti sposobni podnijeti različite napore. Moramo biti sposobni podnijeti nevolje, bilo u obitelji, na radnom mjestu, u društvu. Teškoće koje možemo imati na drugim područjima mnogo su lakše, one nas ne moraju pogađati u srce. Ali, u odnosima sa samim sobom, s Bogom i s ljudima, ništa ne ide, ne uspijeva bez prihvaćanja ljudske patnje. Radi se o povjerenju, o dobroti, o ljubavi, o vrijednostima koje pogađaju naše srce.
Tu nam nadasve pomaže vjera. Potrebno je u svakodnevno životno iskustvo unositi vjeru jer je naš život u svojoj konačnoj odrednici uvijek u Božjim rukama. A Bogu je stalo da stignemo svome cilju. On će nam u svakoj nevolji pomoći, dat će nam onoliko snage koliko je potrebno da bismo nadvladali nevolju koja nas je snašla. Iskustvo nam pokazuje da tu snagu neće dati unaprijed, jer bismo je mogli pripisati sebi, to bi bilo suprotno pravoj vjeri.
Pogled na Isusov životni put, na njegovo stradanje i njegovu smrt na križu, daje nam pouzdanje kako nas Bog nikada neće zaboraviti. Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa… (Heb 12,2)
Duhovni poticaj Živo vrelo 7. siječnja 2026.
Vratiti se k sebi, Bogu, ljudima…
Živimo u razdoblju brzih promjena i zbivanja u društvu. Zanimljivo je da mi ljudi neke promjene odmah usvojimo, dok druge ne primjećujemo ili im se protivimo.
Jednostavan primjer su tehnička otkrića ili novosti npr. u zdravstvenim ustanovama, lječilištima.
Ako slušamo reakcije kad su u pitanju promjene npr. na području zdravstva, možemo čuti pritužbe, prosvjede… Čujemo li promjene na području odgoja ili javnoga ponašanja mirno slušamo, ravnodušno gledamo prizore pa i nečovještva. Možda se netko i oglasi ako ga neko ponašanje osobno pogodi.
Većina društvenih ustanova, manje više ponašaju se kao promatrači. Najviše se tolerira utjecaj televizije i različitih društvenih mreža. Scene nasilja i nedoličnog govora, nečovještva preplavile su svakodnevicu. I ne pitamo se, čemu to. I još gore: mi to mirno prihvaćamo, a očigledno u propast srljamo.
Naša vjera nas poziva da prepoznamo grijeh, koji razara čovjeka, da se za nj pokajemo, tražimo oprost i pomirenje. Izreka koja najbolje objašnjava međuljudske i odnose prema svemu stvorenome, kaže da Bog oprašta uvijek čovjek ponekad a priroda nikad. Naša okolina, bliža i dalja je mjesto u kojem se rađamo, razvijamo, postajemo osobom i odgovornim bićem. Ljudska postignuća, kultura i civilizacija su čovjekova duhovna hrana. Kako ćemo rasti i razvijati se ako poremetimo odnose, skrenemo s puta, promašimo cilj postojanja?
Ako nas muče nezadovoljstvo, potištenost, mrzovolja, malaksalost duhovna i tjelesna, ako tražimo krivca za svoje stanje u drugome, potrebno se vratiti k sebi, dobrom Bogu u sebi i svima s kojima živimo.
Dobro je upitati se, jesmo li kao ljudi i kao vjernici izgubili sposobnost nadzora nad samim sobom? Jesmo li spremni preuzeti odgovornost za svoje postupke i ne opravdavati ono što se opravdati ne može?
Duhovni poticaj Živo vrelo 6. siječnja 2026.
Bogojavljenje
Današnji blagdan nam želi pokazati kako možemo pronaći dijete Isusa, doživjeti radost Božića i s njom živjeti u svome domu, što znači biti svoj, slobodan i zadovoljan.
Prvi kršćani su zadivljeni Isusovom veličinom. Proučavali su njegov život, a on je ostajao velik, uzvišen, nedokučiva tajna.
Kako mu se približiti, kako ga istinski upoznati i slijediti njegov put? Pričom o mudracima s Istoka, današnji blagdan donosi nam poticaj kako slijediti Isusa. Jasno poručuje da poticaj dolazi od dragoga Boga preko vidljiva svijeta, od svemira preko svakog čovjeka i čovjekova iskustva.
Mi kršćani se ne smijemo zatvoriti u sebe, pozvani smo promatrati svijet i život. Sve vidljivo potiče na odvažan korak u svakodnevicu, koja je najčešće izazov i rizik.
Naša odvažnost dat će nam jasnoću kad promotrimo kako su mnogi ljudi posvetili svoj život proučavanju čovjekova odnosa prema Bogu i Božjeg vodstva u svijetu. Jasno nam je da smo darovani jedni drugima kako bi kroz život, kroz poteškoće i prepreke došli do Boga.
Mudraci su odvažno krenuli na put, nisu se dali smesti ni kad su uznemirili kralja i njegov cijeli dvor u Jeruzalemu.
Poklonili su se novorođenom kralju i u povratku zaobišli kralja i njegov dvor.
Mudraci su krenuli u nepoznato, na dalek put. Koji je naš unutarnji poticaj i poziv? Zasigurno razmišljamo o smislu naše opstojnosti. Odakle smo i zašto smo ovdje, što će se dogoditi kad jednom budemo morali s ovoga svijeta poći. U kakvim smo odnosima s našim bližnjima, u međuljudskim odnosima i možemo li ih učiniti boljima. Približimo se Isusu, poklonimo se Bogu našemu. On će nas poučiti kako se nositi sa kušnjama života, kako životom svjedočiti svoju vjeru. Ohrabrimo se za čovjekoljublje, za nadu koja strpljivo podnosi sve nevolje, oprašta i moli.
Duhovni poticaj Živo vrelo 5. siječnja 2026.
Svaki dan, neka ti bude Božić i blagdan
Još smo u ozračju božićnog vremena. Slušamo ovih dana Božju riječ, koja nam predstavlja Isusa kao onoga koji je pun milosti i istine i kao istinsko Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka.
Tiho i nečujno, svjetlo koje grije i svijetli, daje život i pokazuje put. Dolazi kao običan čovjek među nas ljude. Na nenametljiv način Bog objavljuje sama sebe i sjaj svoje slave. To je ljubav. Ne dolazi silom. Skromno i tiho, čeka da se čovjek kojeg Bog voli u slobodi otvori i primi dar.
Isus se morao spustiti do zadnjeg čovjeka i njegove najdublje bijede.
Što nas ljude privlači u tom skromnom dolasku Boga u liku djeteta, u štalici, posve siromašan? Privlači nas ljubav koja obuhvaća svaku dimenziju ljudske naravi. Božja slava jest njegova beskrajna ljubav i milosrđe. Potrebno nam je razmišljati o Isusovu životnom putu i dopustiti da nam on sam otvori oči kako bi prihvatili istinu i postali svjedoci Isusa Krista. Mi koji se zovemo kršćani, Isusovi učenici pozvani smo nastaviti njegovo djelo malenosti sve dok na ovom svijetu postoji čovjek, čovjek izgubljen, razočaran, ugrožen grijehom, smrću i besmislom. Susrećući svakodnevno bol i patnju, mi vjernici-svjedoci trebamo razumjeti Isusovo poniženje, od štalice sve do smrti na križu i u svom ga životu nasljedovati.
Pogledajmo samo našu sklonost da se ponesemo izvanjskim, vidljivim uspjesima, društvenim priznanjima. Kako nas neuspjeh pogađa, ubija u nama životnu snagu?
Prave vrijednosti, one koje oplemenjuju i omogućuju unutarnji sklad i mir, zadovoljstvo i sreću jesu upravo u tome da mi kao Isusovi učenici možemo podnijeti poniženja i teškoće života. Molimo da nam Gospodin daruje vedrinu duha za djela istinskog čovjekoljublja, usprkos razočarenja, besmisla. Budimo svjedoci Svjetla, Istine i milosti otkupljenja u Isusu Kristu.
