Na blagdan Gospe od Anđela ili Porcijunkule, drugog dana 37. Festivala mladih u Međugorju večernju svetu misu predslavio je međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, a homiliju je uputio fra Alojzije Slavko Anđelić. Njegovu homiliju prenosimo u cijelosti:
Ad fontem! Pođimo braćo i sestre na izvor. Samo na izvoru voda je čista i hladna. Tamo nema trunja. Tamo na izvoru nema mulja. Tamo je tišina. Tamo je mir.
Godina posvećena našem serafskom ocu Franji, svima nama u franjevačkoj obitelji poziv je na izvor, na početke Reda, na početnu revnost, na serafsku gorljivost. Taj naš serafski Red rodio se na komadiću zemlje. Skromnom komadiću, ali komadiću koji Presveta Djevica Marija posebno ljubi. Naš je otac Franjo govorio da na tom mjestu prebivaju mnogi nebeski duhovi – anđeli Božji, a crkvica se nazivala sveta Marija Anđeoska. Sveti Ivan Ljestvičar jednom reče: „Redovnicima su svjetlo anđeli, a svjetlo svjetovnjacima redovnički je život.“ Tako, na ovom mjestu, u školi svete Marije Anđeoske, prva su se Manja braća od anđela učila služiti Bogu, ljubiti ga, gorjeti od ljubavi pred licem njegovim. Nebeski su duhovi njima bili svjetlo da bi oni svetim redovničkim životom bili svjetlo cijelome svijetu.
Taj komadić, ta Porcijunkula, bio je serafskom ocu najdraže mjesto. Ne zato što bi ljubio kamen ili zemlji, nego stoga što je ljubio svoju Gospodaricu, svetu Mariju Anđeosku, Presvetu Bogorodicu. Na početcima svoga služenja Bogu, iz ljubavi prema Gospi, Franjo je popravljao ovu crkvicu koja bijaše ruševna, a kasnije se i sam nastanio i ondje postavio temelje Reda. To mjesto, naš je izvor, ali još više, njegova Gospodarica je izvor iz kojega dolaze milosti. Iako je Franjo fizički popravljao i izgrađivao tvarnu kapelicu, Kraljica Anđela je duhovno popravljala Franju izlijevajući na nj obilje milosti svoga Nebeskoga Sina. Iako su oko te crkvice, braća gradila prve nastambe, ona je svojim posredovanjem gradila duhovnu tvrđavu serafskoga Reda. Serafskoga – onoga koji poput nebeskog serafa stoji pred licem Božji gori od ljubavi.
Zato je otac naš Franjo tražio da se o tom mjestu vodi posebna briga. Htio je da tamo budu najpobožnija braća. Htio je da tamo najsvečanije i najpobožnije slave sveto bogoštovlje – da stoje pred licem Božjim i gore od ljubavi. Htio je da se tamo čini pokora. Htio je ta se tamo njeguje sveta tišina. Htio je da to mjesto bude mjesto mira.
Jedan brat, još prije nego je stupio u naš Red, imao je čudesno viđene o tom komadiću kruga zemaljskog: „vidio je kako su svi ljudi ovoga svijeta slijepi i kako naokolo crkvice svete Marije u Porcijunkuli kleče na koljenima. Ruke su im bile sklopljene, a lica usmjerena prema nebu. Snažnim su glasom plačući molili Gospodina da bi se milostivo udostojao svima vratiti vid. Dok su tako molili, viđen je velik sjaj kako silazi s neba, kako se na njih spušta i kako svima spasonosnim svjetlom vraća vid.“
Braća su kasnije razumjela da je ovo viđenje najavilo da će to mjesto postati mjesto potpunoga oprosta i to u vremenu kad se potpuni oprost dobivao rijetko i to u velikim pothvatima kao što je bio odlazak u Svetu Zemlju. Sam je Gospodin Franju potaknuo da pođe Svetom Ocu i moli za dar potpunog oprosta na ovom svetom komadiću zemlje. Upravo, jer bijaše to Gospodinova želja, iako nije bilo uobičajeno, Papa je ugodio Franjinoj želji i dao da svi oni koji pohode tu crkvicu drugoga dana mjeseca kolovoza i ispovjede se, dobivaju potpuni oprost. To je bila novost koju je Franjo rado navijestio propovijedajući da će se na tom mjestu moći zadobiti oprost do kraja vremena. Ubrzo su počeli dolaziti vjernici sa svih strana i viđenje onog brata se ostvarivalo: mnogi su klečali oko Marije Anđeoske i zadobivali vid duhovni.
Ovu posebnu povlasticu darovanu Porcijunkuli, Pape su kasnije proširili na sve franjevačke crkve, a onda i na sve župne crkve, na bazilike. Danas, klečeći oko ovoga mjesta Marijine prisutnosti i mi imamo priliku primiti potpuni oprost i progledati. I to trebamo učiniti. Prihvatimo milosrđe koje nam Gospodin želi iskazati po Marijinim rukama.
No, držim da Porcijunkula i ljubav Serafskoga Oca prema njoj, nije samo nešto vrijedno naše pažnje danas, 2. kolovoza, nije stvarnost za jedan dan, nego za cijeli život. Franjo je braći govorio da nikada ne napuštaju Svetu Mariju Anđeosku – pa ako ih istjeraju na jedna vrata, neka se vrate na druga.
Tako je i ovo sveto mjesto komadić zemlje posebno drag Mariji Anđeoskoj. I ovdje Serafski otac Franjo želi da braća budu najsvetija, najpobožnija, da najsvečanije slave bogoslužja, da gore ljubavlju pred licem Božjim. I ovdje želi da njegujemo svetu tišinu jer i ovo je mjesto mira. Ovdje mnogi prigibaju koljena i otvaraju im se oči. I ovo je mjesto mnogim dušama Porcijunkula koju ne mogu napustiti.
No kad je Franjo braći govorio da ne napuštaju Porcijunkulu, koliko god je govorio o mjestu, o skromnoj kapelici, o komadiću zemlje, još više je govorio o svojoj Gospodarici, o Majci, o Kraljici Anđela. Stoga viđenje onoga brata poziva i nas da na ovome svetom mjestu, ali i na svakom drugom mjestu kruga zemaljskoga – klečimo oko naše Bezgrješne Majke i od nje primamo svijetle milosti duhovnoga gledanja. A Franjine riječi nas pozivaju da nikad ne napuštamo njezine prisutnosti, njezinoga zagrljaja, sjene njezinoga plašta.
Zato nas sveta majka Crkva već stoljećima potiče da molimo svetu Krunicu. Tako stalno boravimo uz svoju Majku, tako se neprestano borimo uz svoju Gospodaricu, tako se učimo anđeoskom životu uz Kraljicu Anđela. Molimo krunicu, molimo Ružarje. Zašto ne bi svatko od nas mogao svaki dan izmoliti Ružarje i kroz cijeli dan ostajati uz Mariju? Sate možemo provesti u ispraznim pričama. Možemo u prisutnosti tehnologije boraviti neograničeno. Ali to nas neće spasiti.
Zato je potrebno klečati oko naše nebeske Majke. Klečati znači priznati svoju grješnost, priznati da nismo savršeni, priznati da trošimo dane svoje uprazno, priznati da smo mlaki i osrednji. Klečati znači kajati se, ispovijedati, činiti pokoru za svoje grijehe. Klečati znači i klanjati se Gospodinu, staviti njega na prvo mjesto, klečati znači zauzeti Marijin stav – stav poslušnosti Bogu, i reći s njom: Neka mi bude po riječi Tvojoj. Ustrajno uzdizati um, znači klečati. Uzdizati um i srce Gospodinu i njegovoj Majci.
Želimo li biti uvijek uz Mariju i ne dati se istjerati iz njezina zagrljaja, poslušajmo poticaje mnogih svetaca poput sv. Ljudevita, sv. Maksimilijana Kolbea, sv. Ivana Pavla II. i učinimo potpunu posvetu Bezgrješnoj. Potpunim činom pouzdanja, potpuno položimo svoj život u njezine ruke, a ona će nas voditi svome Sinu. Ona će nam posredovati čudesne milosti koje će očistiti naše srce, koje će skinuti mrenu svijeta, tijela i đavla s očiju naše duše. Ona će učiniti da progledamo i ona će nas dovesti do blaženoga gledanja.
Životopis svetoga Franje kaže da je: „Isusovu Majku obasipao neizrecivom ljubavlju(…). Njoj je molio posebne pohvale, upravljao prošnje, prikazivao osjećaje, koliko to i kako ljudski jezik ne može ni izraziti.“ To to znači ostati u Porcijunkuli, eto to znači ostati u Međugorju, to znači ostati pod Gospinim plaštem, ma na kojem god se kraju svijeta nalazili.
Prije osamsto godina, „4. listopada, godine od Utjelovljenja Gospodnjega 1226., u gradu svoga rođenja Asizu, kod Svete Marije u Porcijunkuli, gdje je osnovao Red male braće, pošto se ispunilo dvadeset godina što je – najsavršenije povezan s Kristom – slijedio poput apostola, naš se preblaženi otac Franjo – dovršivši savršeno ono što je započeo – oslobodio iz tamnice tijela i preselio se presretno u prebivalište nebeskih duhova.“
Ad fontem! Pođimo, braćo i sestre i mi danas na izvor. Pođimo svetoj Mariji Anđeoskoj. Ona će nam tamo dati svježu vodu nebeskih milosti koje će nam otvoriti oči, i jednoga dana, kada dođe naš čas, ona, Kraljica Anđela, uvest će nas u prebivalište nebeskih duhova da ondje možemo s anđelima i svima svetima gorjeti serafskom ljubavlju pred licem Oca i Sina i Duha Svetoga i hvaliti ga po sve vijeke vjekova. Amen!
