U četvrtak, 19. lipnja na blagdan Tijelova svetu misu na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova u Međugorju predslavio je međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić uz koncelebraciju 73 svećenika. Njegovu homiliju prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre!
U svakoj euharistiji iznova postajemo svjesni da je sve Božji dar. Da je život dar. Da je naše zajedništvo dar. Da je sama euharistija dar – i sve u njoj – jedan veliki dar. I to dar pisan velikim slovom, jer se u njoj daruje sam Gospodin. On nam je očitovao svoju prisutnost u ovoj liturgiji kroz različite načine, a najočitiji je bila upravo riječ koju smo slušali. Sam Bog nam je progovorio i rekao ono što nam je potrebno čuti o današnjoj svetkovini. Pitamo se: Što nam je to Bog progovorio?
Luka, pun Duha Svetoga, opisuje one događaje koji su se s pomnjom prepričavali među učenicima. Mnoštvo okupljeno oko Isusa. Isus govori o kraljevstvu Božjemu. Štoviše, u sebi ga nosi i sa sobom ga donosi među ljude. Zato Isus i privlači tolike jer se iz njega širi miomiris kraljevstva nebeskoga, ona ljepota za koju će se kasnije reći: „Što uho nije čulo, što oko nije vidjelo i što u srce čovječje ne uđe…“ To je kraljevstvo Božje, koje u Isusovoj osobi privlači mnoge.
I čini mi se, braćo i sestre, da se upravo tu trebamo zaustaviti, prije nego odemo dalje. Zaustaviti se na Isusovu navještaju kraljevstva Božjega i postati svjesni da je to glavna okosnica njegova djelovanja, njegove poruke, njegova života na zemlji. Sve što je činio, bijaše radi kraljevstva Božjega. Stoga i sve što je ostavio nama na spomen jest radi kraljevstva Božjega. I današnja svetkovina čašćenja njegova presvetoga Tijela i presvete Krvi otvara samo nebo i privlači nas ne samo mirisom, nego i okusom, kad ga budemo blagovali – jer ćemo blagovati dio neba. Dar zemlje, posvećen Duhom Svetim, postaje darom Neba.
Isus sve želi uzdići u nebo. I pogled, i dušu, i brigu, i nadu. Sve želi okusom svoga Tijela i Krvi uzdići prema nebu, gdje se kriju vječne radosti. Tamo odakle dolazi i tajnoviti svećenik Melkisedek, koji nema podrijetla, onaj kojemu je nebo domovina, onaj koji donosi kruh i vino te ih daruje Abrahamu – ocu svih koji vjeruju – pa ga blagoslivlja; predoznačavajući tako Krista koji nas blagoslivlja istim darovima, ali i samim sobom. Koliko je Krist veći od Melkisedeka, toliko je i njegov dar i njegov blagoslov veći. Prodire kroz sama nebesa i ozdravlja od gube grijeha onoga koji ga blaguje iskrena srca.
Govoraše Isus mnoštvu o kraljevstvu Božjem i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenja. Dan bijaše na izmaku.
Kao da evanđelist Luka opisuje današnji dan. I kod nas je dan na izmaku, a mi okupljeni oko svoga Gospodina. On nam govori u svojoj riječi o kraljevstvu nebeskome, miris kâda daje nam osjetiti njegov poljubac i blizinu. I jednostavno, nitko se od nas ne želi udaljiti od njega. Ne želimo otići iz njegove blizine. Bez obzira koje nas brige muče, bez obzira na glad i sve ono što nas čeka, mi želimo biti s Isusom, u njegovoj blizini. Njegova riječ nas je toliko razgalila, unijela u otajstva neba, tako da nam se sve na zemlji čini kao privid.
I čujemo njegove riječi: „Podajte im vi jesti!“ Zar mi, Gospodine, da svima darujemo jesti? Zar da ih mi nahranimo?
A mi, poput učenika odgovaramo: „Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe.“ Učitelju, mi smo siromašni, nesposobni nahraniti ovoliko mnoštvo.
Mi smo siromašni, ali Bog je bogat. Mi ne možemo i ne znamo, ali on može i zna. Sva naša nastojanja, sve naše sposobnosti i vrline, samo su pet kruhova i dvije ribe. Ali i ta brojka u Božjoj snazi biva umnožena toliko puta i na tako divan način da svatko jede i nasiti se.
Gospodin i danas čini čuda. Svaka euharistija je čudo. Dodir neba zemlji. Rosa Duha na darove koji se množe te site i tijelo i dušu. Rosa Duha na darove nas samih koji se prinosimo na oltar i želimo s darovima kruha i vina postati nova stvorenja – prinos ugodan Bogu.
Braćo i sestre, četiri su glagola po kojima prepoznajemo euharistiju: uze, zahvali, razlomi i dade.
Po tim riječima prepoznajemo euharistiju, koju ispovijedamo onim riječima: Tvoju smrt, Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.
Isus uzima kruh u svoje svete i slavne ruke. Zahvaljuje Ocu i blagoslivlja ga. Zatim lomi kruh i daruje ga svojim učenicima.
Sin Božji uzima naše ljudsko tijelo. Postaje jedan od nas radi našega spasenja. Zahvaljuje Ocu što je uvijek s njim i blagoslivlja ga svojim životom. Dopušta da se njegovo tijelo lomi/ubije na križu – poput jaganjca koji se kolje za žrtvu – i daruje se tako za život mnogih. Za vječni život.
Isus je to učinio jednom zauvijek. I svaka euharistija u sebi nosi istu tu snagu, milost i blagoslov. Tko ju blaguje čista srca i savjesti, Gospodin ga ozdravlja i otvara mu vrata samoga neba. Zato i mi dok slavimo ovu euharistiju drhtimo u strahu Božjemu, ali nam dušu miluju ti divni darovi našega Spasitelja.
Ova svetkovina je u devetnici Gospinih ukazanja ovdje u Međugorju. u ovom mjestu gdje je nebo dodirnulo zemlju. Ali gdje zemlja po tolikim slavljima sakramenata uvijek iznova dodiruje nebo. Gospa je naša majka koja nas poziva da uvijek idemo njezinu Sinu. Pa čak i onda kada trebamo birati između nje ili ukazanja i euharistije. Uvijek izaberite euharistiju, kaže, jer vam se tu daruje moj Sin. On je smisao svega. Smisao svake molitve, svakoga dara, svakoga ozdravljenja.
Stoga, braćo i sestre, čeznimo za njim. Čeznimo za njim onim srcem koje je imalo ono mnoštvo što se nije željelo odvojiti od njega. Uživajmo u njegovoj blizini. Iako je dan na izmaku, ne bojmo se noći, dok je Gospodin s nama, nemamo se čega bojati. Pronijet ćemo ga danas našim ulicama da nam blagoslovi svaki kraj i svaku obitelj.
On će nas uvijek hraniti svojim Tijelom i svojoj Krvlju, svojom riječju. Sobom.
Današnji evanđeoski ulomak je započeo riječju: „U ono vrijeme…“
A mi živimo danas. U ono vrijeme Isus je rekao svojim učenicima podajte im vi jesti. Tako ih je naučio da će oni od njega primiti snagu – Duha Svetoga – i da će i oni drugima davati jesti, ali ne zemaljsku hranu, nego nebesku. Hranu euharistije. Hvala ti, Gospodine, na tome divnome daru! Amen!
