U Međugorju je u tijeku XV. generalna skupština Unije Manje braće Europe – UFME (Unio Fratrum Minorum Europae). Ova skupština trajat će do 3. ožujka 2023. godine, a večeras na kraju trećeg dana ove skupštine euharistijsko slavlje s privincijalima i kustosima UFME predslavio je fra Massimo Fusarelli, generalni ministar Reda Manje braće. Njegovu propovijed prenosimo u cijelosti:
Draga braćo, Gospodin vam dao svoj mir!
Upravo smo slušali knjigu proroka Jone: više od poziva na obraćenje upućenog poganima, to je svečani poziv upućen Izraelu da promijeni svoj način gledanja na pogane.
Jona ne uspijeva priznati da Božje milosrđe nadilazi granice pripadnosti Izraelu. Nama je danas rečeno da spasenje nadilazi granice Crkve.
Franjo Asiški, prešavši granicu koja ga je dijelila od svijeta “nevjernika” njegova vremena, donio je navještaj Evanđelja i prihvatio je, u susretu sa sultanom, prisutnost Duha Božjega i u tom čovjeku, i u onom svijetu tako dalekom od njega.
Jona prima svoj poziv “na putu”, u hodu, putujući upravo u taj grad koji ne želi ni posjetiti, ni prihvatiti. Bog ga iznenađuje na putu, kako je to lijepo, i daje smisao njegovu poslanju. Ne moraju se obratiti samo pogani i grešnici, nego i on, a s njim i Izrael. Od proroka se traži jako duboka preobrazba: od istine u koju vjeruje i koju treba ponavljati (ortodoksija), do istine koja se živi u činu odlaska među pogane (ortopraksa), do istine bogate unutarnjim duhovnim iskustvom, vjerovati srcem (ortopatija). Bez ovog posljednjeg iskustva, istina može ostati na razini ideja, samo ispravna apstraktna istina, neučinkovita, bez pravog djelovanja.
Treba nam, braćo i sestre, jedno dinamično kršćanstvo, koje je bilo naš put u početcima, i mora biti put sada i zauvijek.
Naše bratstvo želi ostati “na putu” u otvorenosti i slušanju koje nas može preobraziti.
Tu napetost nosimo u sebi. Jona nas podsjeća da, bez osobnog i zajedničkog puta duboke preobrazbe, osnažene duhovnošću za ovo vrijeme, nećemo izaći iz paralize u kojoj često riskiramo zastati.
Mi smo braća, i to manja braća, kontemplativci u hodu na putovima ovoga svijeta i ovoga kontinenta i njegovih kultura: to je jednostavno put poslanja koji je nama otvoren.
Nije riječ o “vraćanju” izgubljenih prostora, već o učenju nove sposobnosti slušanja, praćenja ljudi u duhu dijaloga, istraživanja i međusobnog razumijevanja s onima koji su izvan naših granica. Evo, to je srce vjerodostojne sinodalnosti, koja je proces učenja u kojemu mi ne samo da poučavamo, nego i mi učimo, također i iz trenutne stvarnosti koju živimo na kontinentu, usred prigoda i suprotnosti.
Ostanak na Joni poznatim putovima, izražavao je bojazan da će propasti sigurna vizija Izraela kao jedinog primatelja spasenja. I mi se često i na različitim dijelovima kontinenta bojimo činjenice da neki oblici Crkve, redovničkog života i Reda, umiru. Ususret nam dolazi Isusova Riječ: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ (Iv 12,24)
Živi Krist se ne traži među mrtvima. U svakom razdoblju povijesti Duh djeluje i traži od nas naučiti umijeće duhovnog razlučivanja, razlikujući žive grane od suhih i mrtvih. Moramo prihvatiti umiranje načinu postojanja, da bi prihvatili novu riječ o svijetu i Crkvi, za koju tada osjećamo da je upućena i nama za dobro svih.
Kako možemo živjeti taj put, tako snažan?
Za to nam treba krvotok života obnovljene i snažne duhovnosti, koja nas podsjeća da smo na putu trajne preobrazbe: moramo biti „Crkva koja se uvijek obnavlja“ („ecclesia semper reformanda“). Crkva kojoj su uvijek potrebne promjene. Ako je potrebna reforma, promjena oblika, na primjer određenih institucionalnih struktura, mora joj prethoditi i pratiti je revitalizacija onoga što pokreće cijelo tijelo Crkve i Reda – to jest, duhovnosti i to bratske duhovnosti. Nije se moguće usredotočiti samo na pojedina tijela, a zanemariti brigu o onome što ih spaja i ulijeva Duh i život. Ponekad riskiramo da nam to odvuče pozornost, dopuštajući da nas obuzmu drugorazredne stvari. Moramo se usredotočiti na ovo bitno.
Naravno, braćo i sestre, čini nam se da smo puno učinili, a ostali smo praznih ruku. U svim olujama i krizama Isus nam govori: „Zašto se bojite? Zar nemate vjere?“ Vjera je hrabro putovanje preobrazbe (metanoja) Crkve i svijeta, to je zajedničko putovanje (syn-hodos) danas s tolikim drugim muškarcima i ženama dobre volje, i u Europi. To je putovanje od straha koji nas blokira do metanoje, obraćenja prema novom gledanju, sposobnom za razlučivanje i budućnost.
Neka nas, braćo, ovaj europski susret, molitva i zajedničko traženje, ohrabri na tom putu, neka nas ohrabri i to s Franjinim savršenim veseljem, koji nam je dao pravilo života da ostanemo hodočasnici i stranci u ovom svijetu i da znamo prepoznati Božje utjelovljenje i u ovome vremenu.
Želim još dodati jednu molbu, za molitvu, svima vama braćo i sestre u vjeri: molim vas, molite za nas manju braću, u Europi i svijetu da bi istinski mogli živjeti, danas, naše zvanje. A mi ćemo moliti za vas, hvala vam.
