Danas, 19. rujna 2024., na dan kada je iz Dikasterija za nauk vjere objavljena nota ‘Kraljica Mira’ o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje večernju svetu misu predslavio u Međugorju je predslavio međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, čiju propovijed donosimo u nastavku:
Draga braćo i sestre!
Ako svaki dan slušamo Božju riječ koja nam se naviješta u liturgiji Crkve, onda primjećujemo kako nas ona vodi kroz trenutke Isusova života, kroz njegove odnose s ljudima – s onima koji su ga prihvaćali, s onima koji ga nisu prihvaćali i s onima koji su bili sumnjičavi. Evanđelist Luka danas pred nas stavlja jedan osobit događaj u kući jednoga farizeja. Taj je čovjek pozvao Isusa u svoju kuću po starome običaju. Pripremio je jelo, pozvao one koji su bili dostojni i ugostio je Isusa koji je tada plijenio osobitu pozornost u narodu. Imati Isusa u svojoj kući značilo je više toga. A samo oni koji su bili jednostavna duha mogli su prepoznati tko je zapravo u njihovoj sredini.
Svi su uzvanici morali biti dostojni toga događaja. Nije mogao doći bilo tko. Mnogi se ne bi ni usudili doći nepozvani, znajući da će ih izbaciti. No pojavljuje se jedna žena koja prolazi sve protokole, zaobilazi sve običaje i dolazi do Isusa. Ne trebamo ni spominjati kako je tada bilo nedostojno da jedna žena bude u takvome društvu, osobito do nogu Učitelja. A pogotovo je bilo nedostojno jer je ova žena bila poznata svima u gradu. Luka za nju kaže da je žena – grješnica u gradu. Dakle, njezini grijesi su bili otkriti svima. Svi su znali da je grješnica i podrazumijeva se najveća grješnica od sviju. I ona takva dolazi među njih takve izabrane i što je još upečatljivije dolazi do Njega – onoga koji je najveći uzvanik.
Ona čini nešto što je sve šokiralo. Svojim suzama dotiče Isusove noge, kosom ih otirala, ljubila i mazala pomašću. Za farizeja i uzvanike neugodna situacija. Muk u kući. Čuju se samo osuđujuće misli o ženi i o Isusu.
A nas Isus uči sljedećem: onaj kojemu je mnogo oprošteno, taj ljubi mnogo. Rekosmo da je ova žena bila grješnica u gradu. Svi su znali njezine grijehe. Svatko joj je mogao očitati bukvicu, osramotiti ju, ćušnuti, pljunuti, odbaciti… Ali ne i Isus. On ne odbacuje. On ljubi. On oprašta. On poziva u život. On ne želi smrti grješnikove, nego da se obrati i spasi. I između ruku koje su je pljuskale ona je odjednom osjetila ruku koja ju je pridigla, koja joj je pomogla da ustane iz blata grijeha. Osjetila je srce koje ju ljubi i oprašta joj grijehe te daruje život. Ona tada ne vidi Isusa nego vidi Zaručnika, vidi onoga kojega ljubi njezina duša, jer ju je izbavio iz smrti i darovao smisao i život. I za nju ne postoji više nitko drugi. Ona vidi samo Isusa, svoga Spasitelja. I želi iskoristiti svaki trenutak i sve ono što ima kako bi mu iskazala zahvalnost, kako bi mu uzvratila ljubav.
Ona nema puno, ali ima ono što joj je on dao. Ima suze kojima umiva njegove noge. Suze koje su toliko puta tekle iz boli duše i očaja. Ima kosu kojom briše njegove noge. Kosu koja je zavodila druge i bila njezin ures, a sada otkriva da je prava ljepota u služenju Isusu. Ima nešto miomirisne pomasti koja više ne služi da istakne nju, nego onoga kojemu sve živi. Sve što ima daruje Isusu, jer je svjesna da je Isus njoj darovao sve.
Isus uči Šimuna da mnogo ljubi onaj kojemu je mnogo oprošteno. Da Bog ne gleda kao što gleda čovjek. I da ljubav treba biti pokretač svake geste, svake riječi, svake odluke. Jer smo stvoreni iz ljubavi. Ljubav stoji na početku našega bitka. Ljubav je Bog koji nas je stvorio.
Šimunu nedostaje te ljubavi. Nešto mu je zamutilo pogled. No Isus ga ne sudi, nego mu pokazuje kako će očistiti svoje oči. Treba gledati kroz Isusa.
Ako smo dobro slušali, primijetili smo raspored u prostoriji: žena je stala Isusu odostraga, a Šimun je ispred njega. Dakle, Isus je između žene i Šimuna. I bez obzira što zna da ju Šimun ne može dobro vidjeti zbog njega, on mu opet kaže: „Vidiš li ovu ženu?“ Želi da Šimun gleda kroz njega, da gleda njegovim očima, očima ljubavi, očima praštanja, očima koje žele dobro drugome, a ne zlo, ne propast.
O koliki su se ovdje osjetili upravo poput ove žene! Koliki su ljudi kroz sve ove godine u Međugorju došli s težinom grijeha. I koliko ih je svojim suzama palo pred Gospodina u sakramentu ispovijedi, u euharistiji, u klanjanju, u molitvi krunice, u postu! Koliko ih je ovdje naučilo ljubiti! Ne proklinjati, ne uništavati, ne mrziti, nego ljubiti i opraštati. Jer tko mnogo ljubi, mnogo i oprašta. Toliko lijepih životnih priča u ovome malome mjestu, Gospinu mjestu.
I upravo nas Gospa kroz sve ove godine uči ljubiti, nasljedovati njezina Sina. Biti oni koji će pronositi radosnu vijest ovim svijetom. Ona, kojoj nije ništa trebalo oprostiti, jer je bila milosti puna, i ljubavi puna, zna da jedino s Bogom život ima smisla. I zato se trudi sve nas privesti bliže Bogu. Poziva na molitvu, post, čitanje Svetoga pisma, euharistiju, ispovijed. Sve je to ono što nas dovodi u Isusovu blizinu i daje nam osjetiti ovo blaženosti njegove prisutnosti. Kao što je to osjetila ova žena. Iako su oko nje svi negativno bili nastrojeni prema njoj, ona je u miru, jer od Gospodina dolazi njezin mir. Tako i svaki onaj koji dođe u ovo sveto mjesto pronalazi mir, ako pronađe Gospodina u molitvi i sakramentima. A Gospa nas tome uči i potiče: „Molite, molite, molite…“
Danas, kad su nam srca posebno radosna zbog pozitivnih vijesti iz srca Crkve, želimo se još snažnije odazvati na Majčin poziv i nastaviti: moliti, moliti, moliti. Znajući da se u tome krije mudrost života. Jer se u molitvi krije susret s Isusom, a u Isusu svaka milost i svako dobro koje nam je potrebno.
Stoga braćo i sestre, odazovimo se na Gospin poziv. Obnovimo svoja srca. Obnovimo molitvu u svojim obiteljima. Molimo krunicu zajedno i otkrijmo milinu Božje blizine. Opraštajmo jedni drugima i tražimo oprost od Gospodina. Tako ćemo uvijek biti na putu ljubavi. A put ljubavi vodi do onoga koji je sama Ljubav, do Boga.
To i Pavao želi reći Korinćanima kada kaže: „Dozivljem vam u pamet evanđelje koje navijestih…“ A to je evanđelje Krist. Pavao dozivlje u pamet. Po tko zna koji put ponavlja isto. Tako i mi ovdje slušamo Gospine poticaje toliko godina, doziva nam u pamet evanđelje – Krista. Budimo oni koji će otvorena srca prihvatiti tu radosnu vijest i koji će s Kristom graditi svoj život te tako pronositi mir ovim svijetom koji ga je tako potreban. I koliko je ljudi upravo ovdje nakon ispovijedi čulo ove riječi iz evanđelja: ”Gospodin ti oprostio grijehe, idi u miru!”
I što možemo na kraju reći nego opet ponoviti riječi psalma:
Zahvaljujte Gospodinu, jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
Neka rekne dom Izraelov:
„Vječna je ljubav njegova!“
Gospodnja me desnica uzdignu,
Gospodnja se proslavi desnica!
Ne, umrijeti neću, nego živjeti,
i kazivati djela Gospodnja.
Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem:
Bože moj, tebe ja uzvisujem.
