Svetog papu Ivana Pavla II. povijest Crkve pamtit će kao papu koji je sam beatificirao i kanonizirao više blaženika i svetaca nego sve pape prije njega zajedno. Na taj način Sveti je Otac želio pokazati da svetost života nije nešto što pripada prošlosti i u Crkvi nije stvarnost kojoj se treba tek diviti, nego svetost treba živjeti i nasljedovati. Okakvo shvaćanje svetosti na tragu je univerzalnog poziva na svetost Drugog vatikanskog sabora. Koncil naime u svojim dokumentima jasno izriče da su na svetost pozvani ne samo svećenici, redovnice i redovnici kako se to često znalo shvaćati, nego da je poziv na svetost univerzalni poziv svih kršćana.
I povijest Crkve nam ovo potvrđuje. Crkva časti svece koji su bili svećenici i biskupi, poput blaženog Alojzija Stepinca, ali i svece koji su bili obiteljski ljudi, supružnici, djeca i roditelji poput nedavno beatificirane obitelji Ulma koju su za vrijeme Drugog svjetskog rata ubili nacisti. Nadalje, Crkva je u svakom vremenu imala svece poput Majke Terezije koji su svetost postigli služeći siromašnima i odbačenima, ali i svece poput velikih franjevačkih svetaca, svete Elizabete Ugarske i sv. Ljudevita, koji su sveto živjeli kao svjetovni vladari. Na koncu, na svetost su pozvani i mladi. Posljednjih godina tako se često govori i piše o svetom Carlu Acutisu i službenici Božjoj Chiari Corbella Petrillo koji su sveto živjeli u ovo naše doba. Svetost je uistinu poziv za svako vrijeme.
U svojem duhovnom spisu Filotea sveti Franjo Saleški piše upravo o svetosti koju su mnogi postigli u različitim životnim kontekstima. Svetost je dar, ali i odgovor na poticaje Božje milosti i ti su ljudi u svojem staležu i u redovitosti svojega života znali odgovoriti na poticaje Duha. Ipak, ovaj duhovni autor upozorava na jednu opasnost koja često prijeti duhovnom životu, a tiče se bitne odrednice duhovnosti. Radi se, naime, o samoći.
Dok je s jedne strane samoća potrebna za rast i napredak u duhovnom životu, s druge strane samoća nas nužno uvodi u stanje u kojem smo više izloženi svijetu i samima sebi. U isto vrijeme uživamo u samoći, ali nas ona uvodi i u kušnju. Jedna od osobitih karakteristika koje hodočasnici vole u Međugorju je prisutnost mira i prigoda da se čovjek su samoći susretne s Gospodinom. Ljudi se vole osamiti na međugorskim brdima ili u duhovnoj samoći sudjelovati na večernjem klanjanju na vanjskome oltaru. I mnogi svjedoče da su im upravo ovakva iskustva najupečatljiviji dio iskustva Međugorja i brojnih drugih hodočasničkih mjesta.
I uistinu je tako. Potrebna nam je samoća ove vrste. Za našu duhovnost dobro je biti u samoći. Dobro je ostati nasamo s Gospodinom u molitvi, u klanjanju i u razmatranju. Potrebno je nekad odvojiti se od svijeta i poći u prirodu kako bismo u tišini njezine pjesme mogli susresti Krista. Tko nije prošao iskustvo samoće, ne znam može li se zvati njegovim učenikom.
Međutim, prema svetom Franji Saleškome, često se znade dogoditi da ljudi koji su u svjetovnoj buci sačuvali svetost, izgube svetost u tišini. To se dogodi kada naše tišine i samoće nisu ispunjene Gospodinom. To se dogodi kada u svoju samoću ne pozovemo Isusa. To se osobito dogodi kada u svojoj samoći uđemo u prostore svojih neispunjenih čežnji i svojih neostvarenih nadanja. Dok smo vani, u svijetu, u buci i nemiru, okruženi ljudima, znamo se boriti i napredovati, ali kada ostanemo sami, kada uđemo u samoću svojega srca, shvatimo da je naše srce prazno i da u njemu nema Gospodinove topline. U okakvim trenutcima važno je ne bježati od samoće. Samoća nam je i tada potrebna, ali u svoju samoću moramo pozvati Isusa. U takvoj samoći Isus će našim srcima prošaptati da nije potrebno mnogo riječi, da on ne traži od nas velike uspjehe i da sretan čovjek nije onaj koji je priznat i slavan, nego onaj u čijem srcu živi Bog. Tada će i naša samoća biti ozdravljena i u Bogu posvećena.
Svatko je od nas pozvan biti svecem. U svako dobra Crkva treba svjedočanstvo svetoga života. Svetost je pak nemoguće zaživjeti bez susreta sa Svetim koji je izvor svake svetosti. Zato nas i Gospa trajno poziva da u svoje srce, u svoje živote – u svoju buku i u svoju samoću – pustimo Isusa. Baš kao što je to znao kazati i sveti Papa Ivan Pavao II.: Otvorite vrata Kristu!
Fra Antonio Musa
