Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim…
"O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja."
I tada je tvoja suza pala na prašnjavu zemlju svetog tla Maslinske gore. Plačeš li danas nad nama Isuse, kao što si nad Jeruzalemom plakao dok si gledao svoj grad koji ti je zalupio ulazna vrata? Svoj narod koji je na Tvoj pohod sebično i licemjerno, nevjernički odgovorio? Prvo hosanom a onda „Raspni!“ Plačeš li danas nad nama dok nas gledaš kako tumaramo, iza sebe ostavljamo nedovršene račune, prljave odnose, iskrivljenu istinu, pogaženu pravdu, popljuvanu čast? Plačeš li danas nad nama dok nas gledaš kako jedni druge dodirujemo ramenima i pogledima preko oka prostrjeljujemo u prolazu. Dok zaboravljamo svoj ponos i narod i jezik i povijest ili proklinjemo i očajnički urlamo?
Kad bi barem danas zajedno s Tobom mogla sjediti poviše svoga grada i zaplakati. Da Te zagrlim i Ti zagrliš mene. Pa pustiti suze da operu sve ono što pokušavam a nemoćna sam, i reći, dokazati, shvatiti, i dokučiti. Jer razumjeti ne mogu zašto lutamo uokolo obilazeći Tebe, Tebe koji si tako očito prisutan ispred nas u svemu. Obećavaš nam mir a mi bismo, čini mi se, radije živjeli u razmiricama, i odmor a mi ostajemo opterećeni, i blagostanje a mi smo tjeskobni. Obećavaš nam svoje Kraljevstvo a mi bismo tako rado voljeli kraljevati ovim svijetom mačem i štitom, metkom i odličjima, zlatom, aktovkom i pozicijom, riječima.
Vikni nam glasnije, Isuse, da Bog i čovjek nad Jeruzalemom nije plakao jer je znao da je grad pun „kostiju mrtvaca prekrivenih krečem“, ispijenih čaša, nezasitnih zadovoljstava, gramzljivih trgovaca, farizeja po trgovima nego jer je znao ono što su propustili. Propustili vidjeti, shvatiti i prihvatiti. Propustili prepoznati Kralja. Daj, Isuse, samo da se ne izjednačimo s „lopovskom pećinom“ i da Bog svega stvorenoga ne plače nad nama jer prolazimo pokraj Njega a prepoznali Ga nismo. Prepoznali Najvećega od svih.
