„Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš!“ jedna jednostavna, obična Isusova rečenica krije dubinu misli koje baš i ne ostavljaju ravnodušnima. Tako barem pretpostavljam jer mene nisu. „Prodaj sve što imaš…“ Samo to. Samo, pod navodnicima. Čula sam ovo evanđelje do sada na svetoj misi, slušala sam njegovo tumačenje na predavanjima i seminarima ali večeras mi je prvi put u ušima zazvučalo mladićevo pitanje postavljeno prije ovoga odgovora: „Sve sam to čuvao, što mi još nedostaje?“. Daleko sam od znanja vrsnih teologa da bih rastumačila ovo pitanje koje, ja vjerujem svatko u nekom razdoblju svoga života mota po glavi, ali pokušat ću zapisati misli koje se večeras vrte pred očima „običnoj“ mladoj djevojci, framašici. Kad nakon napornog dana iza sebe, i u iščekivanju ranog buđenja, na trenutak sjednem i čitam evanđelje, u potpunosti se osjetim kao ovaj mladić koji Isusa traži odgovor na pitanje što mu još fali pored svih zapovijedi koje čuva. Ipak, Bože, trudim se koliko god mogu, ali… i sam vidiš da mi baš i ne ide. Što mi još nedostaje? Zvuči pomalo poput nekog retoričkog pitanja koje postavljam Savršenome, svjesna svoje nesavršenosti i mogućeg odgovora s puno nabrajanja i zareza. Sjećam se sada kako sam prije nekoliko godina u crkvenom časopisu pročitala priču o djevojci koja je živjela daleko od kuće i studirala. U zbrci svih obaveza, u želji da sve stigne, zaostajala je sa gradivom, njezin društveni život nije bio onakav kakav je željela, i pored sve molitve i dalje je bila nesretna. Napokon je jednoga dana kleknula i zavapila nebu: „Što ja sada mogu učiniti da moj život bude bolji?!“ Osjetila je kako je Duh Sveti prošaptao: „Ustani, i pospremi svoju sobu!“. Ovaj je odgovor došao kao potpuno iznenađenje, ali je bio upravo onakav početak kakav je trebala. Nakon što je uzela neko vrijeme da organizira i pospremi stvari, osjetila je kako Duh ispunjava njezinu sobu i podiže njezino srce. A onda je krenula ispočetka. Bio joj je potreban trenutak smiraja kojim je zakoračila prema Savršenstvu. Možda Bog i od mene očekuje samo mali korak. U ovome trenutku, čuvajući njegove zapovijedi ponizno ga mogu zvati Gospodinom ali jesam li dovoljno vjerna čuti Njegov božanski savjet i djelovati? Možda me gleda i strpljivo čeka da prestanem tražiti senzacije i velike pothvate koji će odzvanjati pa da mi u tišini uspije objasniti put do sebe. Možda malom promjenom osjetim mir i ravnotežu u ubrzanom svijetu. A možda od mene traži neke stvari koje ja držim banalnim i smiješnim spominjanja. Vjerujem da od mene traži samo onoliko koliko mogu dati. Jer, znam, Njemu je naš smjer važniji od naše brzine. Pomozi mi zato, Bože, da nakon ovoga pitanja „Što mi nedostaje?“ jasno začujem odgovor. Pa taman on bio: sporije vozi ili ne prekidaj druge dok pričaju, pomnije biraj filmove ili pitaj mamu savjet, ne podiži bespotrebno glas ili sjeti se svoga obećanja. Sitnice poput: sudjeluj u obiteljskim večerima, ustaj se ranije, ne ljuti namjerno sestru… Daj da prepoznam Tvoj glas da moj ulomak života ne završi kao ulomak ovoga evanđelja, da se ne okrenem nazad jer za leđima čuvam velik imutak nego da gorljivo zakoračim prema Tebi. To je moja današnja molitva i mislim da je najteža do sada. Daj da shvatim što mi nedostaje da ti budem bliža!
