Volim Uskrs slaviti s Marijom Magdalenom. Ona je žena junak. Hrabra je i velika u ljubavi. Žene su inače takve! Kršćanski Istok za nju lijepo kaže da je ona „ravnoapostolska“. I pravedno je da je papa Franjo odredio da se njezin spomen ubuduće slavi kao blagdan, baš kao i spomen svih apostola. Do sada je to bio običan spomendan.
Puno je detalja o Uskrsu s Marijom iz Magdale. Ovdje tek jedan. Kada je, u nedjelju jutro, još za mraka, došla do Isusova groba, vidjela je da je kamen s groba maknut. Evanđelje bilježi da je nakon toga potrčala u potragu za Petrom i Ivanom. Kad ih je pronašla, ispričala im je što je vidjela: kamen je maknut s groba! Nakon njezinog navještaja o maknutom kamenu, evanđelje kaže da su Petar i Ivan potrčali prema grobu.
Volim misliti o ovom trčanju. Dok su Marija Magdalena i Petar i Ivan, vjerojatno i svi ostali Isusovi prijatelji, mislili na kamen koji je navaljen na grob, oni su bili potišteni. Nisu trčali. Bili su slabo pokretni. Koraci su im bili spori. Teški. Znate ono kada jedva koračamo. Ne hodamo, nego se vučemo. Takvi su bili apostoli i ostalo Isusovo „društvo“. Činjenica da je kamen maknut čini da trče. Marija iz Magdale je to prva iskusila. I navijestila je to drugima. Trebalo im je, doduše, vremena da od groba i kamena navaljenog na njega, preko kamena odvaljenog s groba, dođu do Uskrsnulog. No, već ta spoznaja da je kamen odvaljen, čini da nastade veliko trčanje! Pretrčali su cijelim svijetom. Svima su navijestili da je kamen s groba maknut.
Ima kamenja u našem životu. Netko ih navali na nas. Gdje je veliki kamen, velika je i težina života. A kada je na nama velika težina, i koraci su nam spori. I usporavaju sve više i više. Sve dok ne shvatimo da kamen može biti maknut. Sve dok ne odlučimo pokušati maknuti kamen.
Ludo je misliti da možeš kamen uništiti. Ne možeš! I ne trebaš! Isus ga nije uništio. Samo ga je maknuo sa svoga života. Maknuti kamen bio je znak Uskrsa. Znak pobjede. Znak novosti. Maknuti kamen bio je poruka Magdaleni da se kamen uvijek može maknuti. Kao što ga je Isus i ranije s njezina života maknuo, kada joj je oprostio i iz grijeha je uveo u slobodu. Sjetila se Marija iz Magdale toga. I potrčala je. Kamen možeš pustiti. Možeš ga zaobići. Možeš se na njega nasloniti. Može ti stvoriti hlad za odmor. Iz kamena može provreti voda. Ne trebaš kamen ignorirati. Ne trebaš ga niti mrziti. Samo ga trebaš ostaviti. Koliko je do tebe, trebaš ga maknuti sa svoga života.
Lijepo zvuči, ali kako maknuti kamen? Zar je moguće? Kada smo odrasli, znamo da život nije lagan i da ne postoje brza i laka rješenja. Znamo da nismo svemoćni. Ali, znamo još nešto: ono što ne mogu ja, može Isus. Nije to fora. Nije to fraza. Nije to izlika za svu našu patnju koju ne možemo riješiti, pa ćemo se vjerom u Isusa tješiti. Čvrsto vjerujem u snagu koju imamo mi koji vjerujemo: da smo sposobni kamenje tame i zla, kamenje mržnje i tuđe slabosti, koje je navaljeno na naš život, maknuti i ići naprijed. Ma ne ići, nego trčati! Osposobljeni smo uhvatiti zalet i potrčati naprijed. Pavao je to lijepo izrekao: „Sve mogu u onom koji mi daje snagu!“ (Fil 4,13). Sam ne mogu puno, ali s Isusom mogu sve!
Nije normalno da uvijek trčimo. Ima vrijeme trčanja, ima vrijeme hodanja, ima vrijeme ležanja i spavanja. Život je cjelovit ako je sve u njemu. Ali, nije normalno da se samo vučemo kroz život. Nije normalno da nikako ne trčimo. Nije normalno da se stalno svađamo s kamenjem svoga života. Nije normalno da stalno nad njim i zbog njega plačemo. Kamenje može biti maknuto. Kamenje može biti ostavljeno. Neko mogu maknuti ja, a za neko ću trebati Snažnoga. On neće zakazati ako se na Njegovu snagu oslonim.
Na koncu, koje kamenje bi bilo dobro maknuti da konačno potrčim? U spoznaji tog kamenja je početak mog oslobođenja. Priča kaže kako je jedan sveti starac susreo nekog čovjeka koji je na svojim ramenima nosio ogroman kamen. Sav je bio zguren i iscrpljen. Jedva je hodao. Sveti starac ga je upitao: „A zašto nosiš taj kamen?“ Čovjek mu je odgovorio: „Koji kamen?“
Trčiš li ili se vučeš kroz život? Koji kamen bi bilo dobro maknuti da potrčiš? Upamti: veliki kamen možeš maknuti samo s Isusom. Nemoj se sam slamati! I nemoj zaboraviti da kamenje ima pravo postojati. Ne trebaš ga uništavati. Samo ga makni sa svog života. Ne vuči ga sa sobom. Da možeš potrčati. Barem jedan dušak. To će biti dovoljno. Kad se od trčanja umoriš, na kamenu ćeš odmoriti.
Sretan ti Uskrs! Odvali kamen i potrči!
fra Josip Vlašić
