Fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije čestitao je Božić i uputio svoju poruku, koju prenosimo u cijelosti:
Tajna Božića počiva u onim biblijskim opisima Isusova rođenja. Matej piše o Isusovu rodoslovu, Marko govori više o Ivanu i njegovu nastupu, pa tek o Isusu. A samo jedna mala Lukina rečenica rasvijetlila je stoljeća: „Dok su bili ondje, njoj dođe vrijeme da rodi. I rodi svoga prvorođenog Sina, te ga povije u pelene i položi u jasle, jer u svratištu ne bijaše mjesta za njih.“ (Lk 2, 6-7) Ivan u svome veličanstvenom Prologu odmah i svima objavljuje da se Božja Riječ utjelovila, da je Čovjekom postala. Sišla u naše krajeve. S nama se izjednačila u svemu osim u grijehu. Da je On Svjetlo i da nas želi osloboditi naše tame. (usp. Iv 1, 1-5)
Događajem Božića, kao darom vječnosti u vrijeme, zbila se „punina“ za kojom su čeznula stoljeća. Božić evo kroči i kuca na vrata. Kuca na naša srca, naše duše, kuca na vrata naših života.
Je li to Božić ove godine nekako tiši ili nam se samo čini?! Je li se sve umorilo u svim našim nabranim brigama, nedoumicama i zagonetkama?! Je li nam Božić što je i prije bio?!
I ako će ga, po svoj prilici, mnogi smatrati sumornim i umornim, samo zato jer se tako osjećaju, nije dobro. Jer, netko se prije nas, u posve težim i gorim vremenima, mučio da ja kao dijete, koje je tek prohodalo, koje je tek progovorilo, koje još ništa ne shvaća, zavolim Božić. Da me Božić kao dijete obuzme.
Danas novim najmlađim naraštajima treba darovati ozračje Božića. Učiniti da se osjećaju lijepo, da budu sretni, jer Božić dolazi. Ne dajmo da nam Božić potamni, da postane umoran, nedosjetljiv, da u sebi nema radosti. Jer, ako se za nove naraštaje nećemo boriti, za koga ćemo? Što nam onda preostaje?
Hodeći u tome božićnom svjetlu, unatoč svemu i svakomu, nastojmo da nam Božić obuzme srce. Da se u našemu srcu dogodi taj porod, to utjelovljenje. Da zablistamo Božićem. Dok u svojim obiteljskim okružjima, u našim samostanima, u župnim kućama budemo palili božićne svijeće, pristupimo u duhu Novorođenome. Da nas oplemeni. Da nam Božić ponovo bude onaj titraj ushita koji iz djetinjstva nikada ne možemo zaboraviti. I sve ono što smo iz djetinjstva uspjeli sačuvati. Šarene, staklene kuglice u kojima se zrcale oči naših majki, umorne, ali toliko željne da nam srca ogriju s radosti. Kuća koja odjednom postaje dom, u svoj punini te riječi, mirisna i topla. Sa zelenom pšenicom. S mirisom snijega i studeni koje sa sobom unesu badnjaci. I očeve žuljave ruke dok namješta bor. „Vjerujem u Boga Oca svemogućega“, odzvanja u našim sjećanjima, dok se dom škropi blagoslovljenom vodom. I dok smo zajedno.
Na dobro nam došao Božić i sveto Porođenje Isusovo! Blagoslovljena nam bila nova 2022. godina!
Fra Miljenko Šteko, provincijal
