Taj poziv prvih učenika u Evanđelju po Ivanu označava početak Isusovog javnog djelovanja. To je stranica Evanđelja koju imamo u sjećanju i koja je za sve nas temelj nade jer zadržava svježinu početaka.
Sve počinje pogledom Ivana Krstitelja. On ugleda Isusa kako prolazi, prati ga očima i glasno reče: “Evo Jaganjca Božjega!”. Daje potpuno isto svjedočanstvo kao dan prije: “Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta!”. Dvoje Ivanovih učenika slijedilo je njegov pogled i kroz tajanstvenu rečenicu Krstitelja shvatili su da je okrenuta nova stranica i da je preuzeta palica.
Jaganjac Božji, pashalno Janje istinskog izbavljenja, nijemo Janje koje dopušta biti ubijeno zbog grijeha ljudi, pobjedničko Janje koje će konačno učiniti da zlo nestane u svijetu, to je On, onaj koji prolazi, to je Isus.
Ubrzavaju tempo i počinju ga slijediti. Isus se okreće i pita ih: “Što tražite?”.
To je priča o svakom pozivu; to je doista priča o pozivu koji smo svi kad-tad čuli i koji nas i ovo jutro okuplja. Isus se ne nameće, On prolazi … tko me voli prati me! Dvojica učenika počeli su ga je slijediti prije nego što su ga zaista počeli voljeti jer su na svom putu pronašli istinitog i vjernog svjedoka koji bi im mogao dati odgovor na pitanje „Što tražite?“.
I dvojica su učenika odmah krenuli za njim upravo zato što je njihovo srce dirnulo to veliko pitanje, pitanje koje nisu ugušili. Već su bili krenuli putem napora, obraćenja, otvorenosti, došli su tražiti Ivanovo krštenje. Spremni su ići dalje, dublje, negdje kamo ide osoba koja prolazi. I zato, kad se Isus okrene i pita ih “Što tražite?” oni odgovaraju, ne protupitanjem “Tko si? Odakle si? Kakvu nam sigurnost daješ?” niti “Koji su tvoji uvjeti?”, već pitanjem koje već samo po sebi pokazuje iščekivanje poput ispruženih i otvorenih ruku: “Učitelju, gdje stanuješ?”.
To se pitanje može slojevito razumjeti:
“Gdje stanuješ?”, ali nije ih to zanimalo, jer je Isus želio biti na putu i jedva je imao “mjesto za položiti glavu” (Mt 8,20).
“Gdje te možemo pronaći?”. U takvom pitanju već nalazimo početak vjernosti jer trebat će vremena kako bi se slušalo Isusa, bit će potrebno da sastanci postanu svakodnevni, da cijeli njihov život, možda, postane susret s Isusom.
“Učitelju – gdje stanuješ?” pitaju Andrija i drugi učenik. Odgovor će dobiti tijekom narednih mjeseci koje će provesti s Isusom. Primit će ga posebno na posljednjoj večeri, kad će im Isus, bratski i svečano, reći: „Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj“ (Iv 15, 9-10).
“S kim živiš i tko živi u tvom srcu, dan za danom?”. To je pravo pitanje, jer “ostati” u Evanđelju po Ivanu glagol je vječnosti, vječnosti koja započinje na zemlji gdje god ljudi žive s Bogom odnos povjerenja i ljubavi.
Isusova kuća, njegov dom, za sva vremena i u vječnosti, ljubav je Očeva.
Fra Junior Mwamba Ngongo
