Prije 100 godina, 3. veljače 1922. godine, u Čitluku je od kapi preminuo, jedan od najpoznatijih franjevaca i sinova koje je Hercegovina dala, fra Didak Buntić. Povodom te velike obljetnice, ali i prošlogodišnje 150 obljetnice njegova rođenja, cijeli ovaj mjesec, s našim gostom, dr. fra Robertom Jolićem, kroz emisije Magistra vitae, upoznat ćemo vas s fra Didakovim životom i djelovanjem, od najranijih dana, do njegove smrti. U prvoj od četiri emisije, govorili smo o fra Didakovom djetinjstvu, odrastanju, školovanju i svećeničkom pozivu.
Fra Didakova obitelj
“Ja ću se malo na početku pohvaliti. Iznijet ću jednu novost, koja je malo kome poznata. Ja sam osobno, od svih fratara u Hercegovini, najbliži rođak fra Didaku. To možda čudno zvuči jer sam ja rođen u Duvnu, a on je rođen tu u Paoči. Međutim njegova obitelj, dok je on još bio dijete, se preselila u Lipu, na vrhu Duvanjskoga polja, i moja prabaka s majčine strane, poznata Buntuša, svi su je zvali Buntuša, koja je bila Didakova rođena rodica, kako se ovdje kaže, a mi u Duvnu to preciznije kažemo, njegova stričevka, dakle oni su bili djeca od dva brata. I ta njihova obitelj je ostala u Duvnu, odnosno Lipi, tamo su imali veliko imanje, bili su prilično bogati za ono vrijeme. I njegov mlađi jedini brat Ivan, zvan Ivše, je tu živio sa svojom obitelji sve do 1942. god., kada je nažalost stradao. Ubili su ga ti susjedi, lokalni Srbi iz Lipe, sirotinja koje je on do tada hranio i pomagao na različite načine, jer su Buntići bili vrlo bogati, ovi su bili vrlo siromašni. Oni su dobili vijest, od nekih susjeda, da im se spremaju loše stvari, bio je Drugi svjetski rat, i onda su oni pošli nazad prema Paoči, prema Hercegovini. Međutim, kada su došli do Mostarskoga blata, onda je Ivše rekao, pa neće valjda meni ništa učiniti, gore je ostala stoka, volovi itd… I on se vratio nazad, obitelj je srećom prešla u Hercegovinu i do danas tu ostala. Ivše se vratio gore, i nažalost ubili su ga njegovi susjedi, mjesni Srbi, tako da ta fra Didakova obitelj nije više živjela u Lipi, ali je sam fra Didak kao dijete gore dolazio i možda čak jedno vrijeme i trajno živio, i upravo ta vijest o njegovu pozivu potječe iz Lipe, jer kaže se da je neki stražmeštar, to bi bio nekakav zapovjednik tadašnje austro-ugarske policije, on je vidio koliko je on pametan, koliko je nadaren, i nadao se da bi on mogao postati nekakav časnik oficir, u austro-ugarskoj vojsci.”
Fra Didakov svećenički poziv
“Međutim njegova majka je bila protiv toga i njegova majka je rekla da je njezina želja da bi on postao, svećenik, franjevac i eto fra Didak je Bogu hvala poslušao. Fra Ignacije Gavran, poznati bosanski franjevac, koji je bio zadnji polihistor, ja bi rekao, na našim prostorima, je zapisao otprilike: “Tko zna dokle bi fra Didak dogurao, vjerojatno do generala, jer je bio vrlo sposoban”, no sreća za njega, a dakako za hercegovački puk, da je on odabrao drugo zvanje, da je postao franjevac, svećenik, jer je on upravo tu dobio mogućnost da se brine za svoj narod na različite načine, vezano i za obrazovanje, Seljačke škole, za ekonomski napredak hercegovačkog puka, primjerice vezano za otkup duhana i sve ono što je on mogao kod državnih vlasti isposlovati, za boljitak hercegovačkog naroda. Izgradio je velebnu crkvu na Širokom Brijegu, u kojoj danas fra Didak počiva i koja danas izgleda prekrasno. I naravno za možda ili vjerojatno vrhunac, ne bih rekao pastoralne, nego puno više karitativne djelatnosti, je to poznato spašavanje djece iz Hercegovine u Prvom svjetskom ratu, kada je 14 ili 17 tisuća djece spašeno od gladi, jer su prevezeni u Slavoniju i u Srijem, gdje su ih dobre obitelji primile. Dakako, ne smijemo zaboraviti njegovo djelovanje, jer je to najduže radio, kao profesora na gimnaziji u Širokome Brijegu, gdje je odgojio generacije mladih franjevaca. Podučavao ih je grčki, hrvatski i latinski jezik, podučavao ih je vjeronauk i dakako kasnije kao provincijal, kada je mnoge mlađe franjevce slao na postdiplomski studij u poznata europska sveučilišta, i upravo je to bio začetak profesorskog kadra na gimnaziji na Širokom Brijegu, kao i u franjevačkoj bogosloviji u Mostaru.”
Fra Didakovo školovanje
“Kako je fra Didak školovan? Ljudi danas to ne mogu ni zamisliti, jer u to vrijeme kad je on živio uopće nisu postojale škole. Naime, postojala je jedna škola, ali ne u današnjem smislu, u Gradnićima, koju su osnovali fratri, četiri godine prije njegova rođenja. On se rodio 1871., a ova je osnovana 1867., međutim, tu su sami fratri bili učitelji, koliko su oni stigli od pastorala, da bi poneko dijete uspjeli naučiti čitati i pisati, možda malo računati, i ima zanimljiv podatak, da je fra Didak bio jednu godinu, u osnovnoj školi, to je dakle bila sva njegova osnovna škola. Naučio je čitati i pisati, zapravo, čini se da je to naučio i ranije, jer su njegovi stričevi, što je vrlo zanimljivo za to vrijeme, bili pismeni, i onda odmah nakon toga, vezano za školu, on odlazi na Široki Brijeg, u fratara i tamo završava, ono što bismo mi danas nazvali i osnovnu školu i srednju školu, sve to u nekoliko godina. Dakle nije postojao sustav školovanja, kakav mi poznajemo danas, i upravo se kasnije fra Didak borio, osobito vezano za franjevački pomladak, da bi se napravio taj nekakav sustav školstva, koji bi odgovarao, već naravno onome što je postojalo u Europi. Ovo što smo spomenuli, da je se on oduševljavao kao dijete, tim junačkim djelima, može se povezati upravo s time što je on znao čitati i pisati. Oni su imali pismar, pismaricu fra Andrije Kačića Miošića. To se čitalo u noćima, jer nije bilo televizije, niti drugih izvora zabave. Isto tako, u to vrijeme, kad se on rodio i kad je bio dječak, imao je četiri godine kad je započeo, i sedam kada je završio Hercegovački ustanak, u kojem je, glavna faca, kako bi danas rekli, također bio jedan svećenik, bivši fratar, tada svjetovni svećenik don Ivan Musić, kojega se već tada slavilo u Hercegovini, kao velikog junaka, heroja, koji je bio obučen kao vojvoda. Imao je naslov i titulu vojvode. Vrlo je vjerojatno da ga je fra Didak osobno vidio, jer je on bio na konju, sav blještav itd…, i da je to probudilo fra Didakovu dječju maštu da bi i on sam mogao postati takav slavni vojnik ili general, ali evo srećom je otišao na drugu stranu. Koliko je meni poznato, kasnije se nije nikad zanosio tučnjavama, ni bitkama, ni sabljama, ni pištoljima itd…, nego je svu svoju borbu vodio pisanom riječju i još više primjerom.”
Cijelu emisiju Magistar Vitae poslušajte na našem YouTube kanalu, a idućega četvrtka, od 10:15 doznajte više o fra Didakovim gospodarskim poduhvatima i političkom djelovanju.
Andrija Šego
