22.4 C
Međugorje
12.08.2222.

Fra Slavko Soldo i fra Petar Ljubičić o svom zlatnom jubileju

U četvrtak 14. srpnja 2022., na večernjoj svetoj misi, četvorica franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije, fra Slavko Soldo, fra Petar Ljubičić, fra Filip Sučić i fra Ante Penava, u Međugorju su proslavili svoju Zlatnu misu.

Svoje osjećaje  povodom obilježavanja 50 godina misništva podijelili su fra Slavko Soldo i fra Petar Ljubičić.

Biti svećenik je Božji dar

Fra Slavko Soldo: Prvi osjećaj je osjećaj zahvalnosti. I ovo jest misa zahvale Bogu i svima koji su me u životu pratili dovde, i svima s kojima sam surađivao. I ovo je način da sve pozdravim, i u Americi sigurno slušaju ovo, tamo sam proveo 29 godina, već sam tu 21 godinu. Kud su me god Božji putevi vodili, i svim suradnicima s kojima sam dijelio život, zahvaljujem Bogu za njih i da sam došao do ovoga trenutka. Ovo nije neka zasluga, to te jednostavno život nosi i dođe 50 godina. Jedan kolega nije došao dotle, pokojni fra Drago, pokoj mu duši.

Velika je milost biti svećenik. To je Božji dar! I naravno da smo mi onda, čim smo dali svoj zavjet, išli smo tamo kuda nas život nosi. To je isto kada se vi, recimo, oženite, vi ne znate što vam budućnost donosi, nego povjerenje jedno u drugo, idete u budućnost koju ne znate. Tako je to i s jednim povjerenjem u Boga. I mi smo dali svoje zavjete i išli smo tamo kuda nas je provincija slala i gledali, s Božjom pomoći, učiniti ono što smo najbolje mogli. I nije to kakvu čovjek službu ima, nego kako je vrši. Neće nas spasiti što nosimo habit ili što nosimo prsten, nego će nas spasiti to kako smo tu ulogu vršili. Meni se sviđa jedna priča kod Ivana Zlatoustog. On gleda svijet kao jednu veliku pozornicu na kojoj se odvija drama života. I tu svatko ima svoju ulogu, netko je biskup, netko je vjernik, netko profesor, netko student, netko vojnik, netko zapovjednik itd…, i na kraju kada je drama završila, pada kulisa i svi dolaze pred velikog režisera, pred Gospodina, i ne pita On tko je koju ulogu vršio, dolaze bez ikakvih titula, nego kako je vršio ulogu koju mu je Gospodin povjerio. Ovo je trenutak sabiranja i oduzimanja. Pokajati se za ono gdje smo mogli bolje, a zahvaliti Gospodinu za sve ono ako smo što dobro učinili Njegovom milošću.

Godine u Međugorju su mi nezaboravne

Fra Petar Ljubičić: Velika je stvar kada netko želi ljubiti Boga, a još veća kada to ostvaruje. Gospodin mi je dao milost da Ga ljubim otkad znam za sebe, do ovoga trenutka. Otkada znam za sebe, želio sam biti svećenik i to fratar. I kroz ovih 50 godina, morao bih se zaista Bogu zahvaliti, na Njegovom vodstvu, na svemu, jer znam što to znači nastaviti djelo Onoga koji se za nas rodio, živio, umro i uskrsnuo, Isusa Krista, krijepiti Njegovim sakramentima umorne i opterećene na putu života, a svima nam upravo treba utjeha, treba pomoć. Isus nam je dariva najviše preko svećenika. Biti svećenik danas znači biti onaj koji se žrtvuje, koji se trudi, koji pomaže ljudima, da bi bili bliže Bogu i da bi jednom došli u raj. Mislim da je to smisao života jednog svećenika, a isto tako i vjernici koji žive trebaju moliti da nam Bog dadne što više onih koji će nastavljati Kristovo djelo, jer nam je Isus samo nekoliko stvari stavio na srce, naravno govorom na gori rekao nam je sve što trebamo činiti, ali je rekao molite za duhovna zvanja, molite za one da ih Bog pozove, koje želi da bi širili dalje radosnu vijest spasenja, molite da ne padnete u napast, molite za jedinstvo kršćana, to je molitva koja još nije uslišana. Isto tako, molite za snagu Duha Svetoga. Božanski Spasitelj nam to stavlja na srce. I nakon 50 godina moga svećeništva, to bih želio svima staviti nas srce, uslišimo mi Isusa, kako bi Isus mogao uslišiti nas i darovati nam ono sve što nam je potrebno u životu.

U 50 godina svećeništva bilo je tih veselih i radosnih trenutaka, naravno i kalvarijskih dana koje manje-više svi prolazimo. Mojih 10 i pol godina u Međugorju su nezaboravne. Mislim da se to može računati, kao dupli svećenički staž, ali mi živimo dokle Bog želi. Ne mogu zaboraviti tolike vjernike koji su dolazili tu, našli Boga i odlučili živjeti novim životom. Ja volim reći, nedavno mi je najmlađa sestra preminula, nitko nije vidio moju suzu, ja to nastojim u srcu prebroditi, jednostavno za mene je smrt jedan san, koji nam pomaže da ostavimo ovu zemlju i probudimo se u Nebu, u raju. Ali me zna rasplakati penitent, onaj koji dođe ovdje, pokaje se i odluči živjeti novim životom. To je za mene jedno veliko čudo. Čudo je kada netko ozdravi od teške bolesti, ali je najveće čudo kada netko doživi ljubav, blizinu Božju, ovdje u sakramentu svete ispovijedi, za vrijeme svete mise, molitve, klanjanja, za vrijeme molitve ozdravljenja. To je ono što bih posebno istaknuo, a to koji dođu ovdje i dožive ne zaboravljaju nikako.

Andrija Šego

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne