20.4 C
Međugorje
21.09.2121.

Homilija biskupa Petra Palića na blagdan Uzvišenja svetog Križa u Mostaru

Na blagdan Uzvišenje svetoga Križa, u utorak 14. rujna s Misom u 18 sati u mostarskoj katedrali proslavljena je posveta katedrale Marije Majke Crkve. Misu je predslavio biskup Petar Palić. Katedrala u Mostaru posvećena je 14. rujna 1980. Posvetio ju je kardinal Franjo Šeper.

To je dan na kojega je 1980. biskup Petar Čule predao biskupsku službu biskupu Pavlu Žaniću, a 2020. biskup Ratko Perić biskupu Petru Paliću.

Homiliju biskupa Petra Palića prenosimo u cijelosti:


 

Čitanja:
Br 21, 4b-9
Fil 2, 6-11
Iv 3, 13-17

Poštovana braćo u biskupskoj službi,
Braćo svećenici i redovnici,
Sestre redovnice,
Draga braćo i sestre!

1.Ovom euharistijom Gospodinu želimo reći hvala za mnoga dobročinstva kojima nas svakodnevno obasipa: za milost vjere, za Crkvu i svetost njezinih članova, za ljude koje nam Bog stavlja na životne putove, za sakramentalnu milost biskupskoga i svećeničkoga reda, za dar Bogu posvećenog života, kao i za sve one koji su nam prethodili na putu vjere. Zahvalno ih se i s molitvom u srcu spominjemo.

Danas zahvaljujemo za Križ i križeve; za križ po kojemu nas je Gospodin Isus otkupio i u kojemu i svi naši križevi nalaze svoj smisao.

Zahvaljujemo Gospodinu i za ovu našu katedralu, koja je na današnji dan posvećena, kao i za sve dobročinitelje koji su pomogli u njezinoj izgradnji.

2.Kad krenemo na put vjere, osjetimo se prije ili kasnije obeshrabreni, obuzme nas malodušje ili sumnja, baš poput Izraelaca u pustinji. Nađemo se u situaciji da nam „putovanje“ postane teško i ne možemo ga izdržati, a iz našega srca počnu izvirati optužbe i mrmljanje. U napasti smo da krivnju za svoje teškoće prebacimo na druge, da govorimo “protiv” nekoga, poput ljudi koji su govorili “protiv Boga i protiv Mojsija”. Često se u nama rodi osjećaj „bolesti“ od učinjenog, zbog preuzete obveze koja nas je umorila, zbog stvari koje smo toliko puta slušali, zbog radnji koje ponavljamo, baš kao što u pustinji nisu mogli više jesti istu hranu.

U takvoj “pustinji” osjećaja nije lako živjeti, jer se stvara suhoća duha, nije moguće vratiti se na staro, a i ono novo se čini teškim, neizvjesnim i teško podnošljivim.

3.U činu i ponašanju Izraelaca u pustinji prepoznajemo i čine i govor vlastitoga srca, vlastite nutrine. Izraelci su se susreli sa zmijama u životu, čiji je ugriz bio smrtonosan. Nestrpljivi su i lutaju po divljini. Žedni su i gladni. Čak i ako im se nije svidio život koji su nekad imali u Egiptu, to je bio njihov život. Sve im je bilo poznato i žele se vratiti na ono što je nekad bilo. Žale se da nemaju hrane, a zatim kažu da mrze tu bijednu hranu koju nemaju! Čini se da se ne radi toliko o onome što se oko njih događa, već o onome što se događa u njima. Želudac im je možda prazan, ali u njihovim srcima i u životu ima otrova.

Svi mi, braćo i sestre, prolazimo kroz slična iskustva. Ponekad zmije našeg života udaraju i grizu kad se najmanje nadamo ipotpuno nas iznenade. Ponekad u životu lutamo mjestima gdje su zmije, unatoč najboljim namjerama. Nismo odabrali to mjesto,nismo zaslužili niti učinili bilo što da nas zmija ugrize, ali smo osjetili njezin ugriz. Drugi put se radilo o nečemu što smo sami učinili ili rekli, a bio je naš ugriz koji smo mi nanijeli drugome.

4.„Pomoli se Gospodinu da ukloni zmije od nas!“ (Br 21, 7sl.), vapaj je Izraelaca Mojsiju. Koliko smo puta sami to molili? Popravi to Bože. Neka prestane. Ukloni to zlo. Ne želim to.

Koji su to dijelovi našega života puni zmija? Koje zmije grizu? Od čega u svom životu želimo pobjeći,izbjeći i ne baviti se tim?

Mojsije se doista moli Gospodinu za narod. Što Bog čini? Bog ne uklanja zmije od naroda. On ne nudi čarobno rješenje. Moramo se suočiti sa svojim zmijama i nositi se s tim mjestima u svom životu. Bog nije uklonio zmije niti ih je spriječio da grizu. Umjesto toga, poslao je drugu zmiju. Bog govori Mojsiju: „Napravi zmiju i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.“ (Br 21,8)

Bog je ponudio protuotrov zmijskim ugrizima života. Čudno, zmija koja grize i ubija postaje ujedno zmija koja liječi i daje život. Je li to moguće? Odakle dolazi protuotrov za liječenje ugriza zmija? Dolazi iz zmijskog otrova. Što je s imunizacijom koja štiti od bolesti, o čemu je svih ovih mjeseci i posljednjih dana u cijelom svijetu riječ? Dolazi od istog virusa koji uzrokuje bolest.

Sjetimo se i Isusovih riječi: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga” (Mt 16,25). Križ koji ubija je ujedno i drvo života. Prazni grob uskrsnuća već je skriven u raspeću. Svaki grijeh, pogrešan korak ili pogrešan izbor kao protuotrov imakajanje. Pomirenje je lijek zasađen u našim narušenim odnosima. Vječni život nalazi se u Sinu Čovječjem uzdignutom na križu (Iv 3,14).

5.Kakva god bila ta mjesta zmija našega života danas, evanđeosko obećanje glasi da postoji protuotrov za otrov, ozdravljenje za svaki ugriz, život za svaku smrt. Ima nade usred očaja, oprosta usred grijeha, pomirenja usred slomljenosti, snage usred slabosti, svjetla usred tame.

Taj lijek je već u nama. Danas ovdje nema nikoga od nas koji ne nosi lijek u sebi. Recept je napisan na samom početku kada nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku. Opečaćeni smo Duhom Svetim i zauvijek označeni kao Kristovi.

Kad osjetimo “ugriz” onog negativnog i nedostojnog u životu, tada je više nego ikada potrebno podignuti oči prema Onome koji je uzdignut. Bez Isusa Krista, bez božanskoga života u sebi, mi umiremo u svojim grijesima, a s njim otrov tih osjećaja ne može duboko ući i ne ubija nas.

Međutim, naš pogled mora ostati uperen u Njega, mora ostati okrenut prema gore sa sviješću o našoj slabosti i krhkosti, s poniznošću koja je daleko od samosažaljenja, koja ne živi s nostalgijom za prošlošću i koja nam pomaže shvatiti da nam Bog želi dati sve.Bog se u Isusu Kristu lišio svoga božanstva i došao među nas kao onaj koji služi. Naš Bog je Bog koji silazi s neba kako bi dosegao našu stvarnost, susreo nas i živio pored nas mnoge životne teškoće.

6.Draga braćo svećenici!

U otajstvu križa rođeno je i naše svećeništvo. Biti svećenik danas znači u prvom redu prihvatiti logiku križa, ne život egoizma, nego život darivanja i odgovornosti u poslanju, život umiranja sebi, da bismo mi i drugi mogli živjeti.

Biti svećenik danas znači moliti se Gospodinu da od naroda udalji suvremene „zmije“ svih oblika i svih načina ugriza.

Biti svećenik danas znači ljubiti Krista u njegovu otajstvenu tijelu, Crkvi. U Crkvi blista sjaj svetosti tolikih njezinih sinova i kćeri. Bilo ih je u prošlosti, ima ih i danas. I mi smo pozvani uvrstiti se u taj zbor. Danas su to ljudi koji ojačani Kristovim Duhom daju svjedočanstvo evanđelja i naviještaju ga, slave euharistiju i sakramente i žive vjeru, koja je u ljubavi djelotvorna (Gal 5,6).

A što ako se i nama danas dogodi ugriz „zmije“?Nažalost, i u Crkvi ima grješnika, postoji krivnja i pronevjera službe i poslanja.

I tu činjenicu ne želimo umanjivati, prikrivati ​​ili gurati pod tepih. Mora se doći do istine i prevladati to stanje, bez prepuštanja iluziji da se krivnja i neuspjeh nikada i nigdje neće dogoditi. Unatoč svemu, svijest o svetosti mora ostati prisutna uvijek i svugdje!

Svećenik je danas pozvan ukazivati ljudima današnjega vremena da svoju pozornost moraju usmjeriti prema Isusu Kristu. On je središte Crkve i on je onaj, koji nas je pozvao.

Naše razmišljanje, rad i molitva uvijek moraju početi od Isusa Kristai biti usmjereni prema njemu. Postoje i među nama oni koji se danas bave svakom glasinom, pozitivnom ili negativnom, svakim mišljenjem, razgovara se sa svim i svakim. Nažalost, imamo mnogo heroja govora, a premalo spremnih na požrtvovno i konkretno djelovanje. Svako veliko „DA“ zahtijeva mnogo malih „NE“. Usredotočenost na Isusa Krista, živoga Gospodina i njegovo evanđelje prvo je i osnovno što se traži od onoga tko jest i od onoga tko želi biti i postati svećenik.

Gospodine Isuse, sa svoga križa gledaš nas i ljubiš. Neka tvoja ljubav siđe na našu žednu i suhu zemlju, na one osjećaje u nama koji kao da nas odvajaju od Tebe. Neka naše oči uvijek susretnu tvoje i nikada se ne okreću od Tebe. Neka naše srce uvijek bude spremno ići za Tobom na Tvoju riječ.

Marijo, Majko Crkve i sveti Josipe, budite nam zagovornici i pomoćnici na našem putu, do konačnog susreta u „obećanoj zemlji“, u vječnosti. Amen.

✠ Petar Palić
Mostarsko-duvanjski biskup
apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanski

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne