Danas se često ne vrjednuje rad nego zarada, potrošnja i uživanje. Čovjek ne shvaća da svojim radom ostvaruje sebe, svoju ulogu koju ima kao stvorenje da s Bogom Stvoriteljem surađuje. Valja vratiti dostojanstvo rada
Umirovljeni vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić predslavio je svečanu misu na blagdan sv. Josipa Radnika, 1. svibnja 2023., u župnoj crkvi u gradu Palama, nedaleko od Sarajeva, stavljenoj pod nebesku zaštitu zaručnika Blažene Djevice Marije, objavila je KTA.
Riječi dobrodošlice kardinalu Puljiću, braći svećenicima, časnim sestrama i svim okupljenim vjernicima, na osobit način članovima paljanske župne zajednice, uputio je ravnatelj Svećeničkog doma u Sarajevu i domaći župnik Fabijan Stanušić. Napomenuo je da kardinal Puljić prvi put nakon mnogo godina slavi misu na župnu svetkovinu u Palama jer je prije umirovljenja na taj dan redovno slavio euharistiju u Svetištu Gospe Olovske, na otvaranju svibanjske pobožnosti u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Nakon što su časne sestre pročitale misna čitanja, a nadbiskupijski ekonom vlč. Vladimir Pranjić navijestio Evanđelje, kardinal Puljić je u propovijedi podsjetio da su u prvom čitanju iz prvog poglavlja Knjige Postanka čuli kako je Bog stvorio svijet i čovjeka iz ljubavi.
„Jer ljubav nikad nije za sebe; ona se daruje. A Bog, da bi tu ljubav mogao nekome darovati, morao ga je stvoriti. Zato je stvorio svijet i u tom svijetu čovjeka. Nije Bog dovršio svijet nego je čovjeka stvorio ga on s Bogom dovršava“, kazao je.
Dodao je da je Bog blagoslovio čovjeka riječima: „‚Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!‘ Bog je blagoslovio čovjeka da ima život, da voli život, da rađa život, da sve što je Bog stvorio služi tom životu.”
Čovječanstvo danas nije sretno, zato što ne voli život. Čak donosi zakone da se život smije uništiti i to ne samo nerođeno dijete nego i oni koji su ostarjeli
Ustvrdio je da čovjek nije ozbiljno shvatio Božji poziv da dovršava svijet koji je Bog stvorio, ali i da dovršava svoju osobnost, narav i svoju ljudskost. Rekao je da su prvi ljudi izgubili taj blagoslov jer nisu vrjednovali život i Božje povjerenje da ono što im je povjerio služi životu odnosno čovjeku te da čovjek ne služi stvorenju nego Bogu.
Kardinal Puljić je potom kazao da su se tijekom povijesti rađali razni sustavi koji su uređivali pitanje rada i ritma života od kojih su u posljednje vrijeme ostala dva: komunizam i kapitalizam. „Ne znaš što je gore: bezdušni kapitalizam ili bezbožni komunizam“, rekao je napominjući da je 1. svibnja povezan s oba sustava.
Podsjetio je da praznik rada ima svoje korijenje u borbi za radnička prava u Chicagu u Americi gdje su se obespravljeni radnici borili za svoja prava odnosno za osam sati rada, osam sati odmora, osam sati sna. Kazao je da je to ugušio bezdušni kapitalizam te podsjetio da je Druga internacionala 1889. odlučila 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva.
„Međutim, iste godine papa Lav XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries te stavlja sv. Josipa za uzor i primjer za nasljedovanje“, kazao je kardinal Puljić dodajući da je papa Pio XII. godine 1955. uveo da 1. svibnja bude blagdan sv. Josipa Radnika. „Papa je stavio sv. Josipa kao uzor tihog posvećenja svagdašnjega rada“, kazao je kardinal Puljić.
Napomenuo je da se sv. Josip u Svetom pismu spominje 12 puta, ali da samo sv. Matej spominje da je sv. Josip bio drvodjelja odnosno tesar. „Sv. Josip je bio tihi radin čovjek. Čovjek ostane zadivljen Božjim povjerenjem koji je jednog čovjeka tesara, drvodjelju uzeo za odgojitelja Sina Božjega i čuvara njegove bezgrješne Majke. Josip to prihvaća. Pitanje je kako u životu naučiti s Bogom surađivati i opravdati Božje povjerenje. Nema na ovoj zemlji čovjeka kojemu Bog nije povjerio neki zadatak. Samo je pitanje, jesmo li otkrili, što Bog od nas hoće, koje je to Božji blagoslov koji je nama povjerio”, ustvrdio je.
„Zašto čovječanstvo danas nije sretno? Zato što ne voli život. Čak donosi zakone da se život smije uništiti i to ne samo nerođeno dijete nego i oni koji su ostarjeli“, primijetio je predslavitelj. Istaknuo je da ni kapitalizam ni komunizam ne vole život, što je čudna stvar.
Potaknuo je okupljene da se, slaveći sv. Josipa Radnika, uče od njega spremnosti služenja. „On, drvodjelja, služi Otkupitelju, Sinu Božjemu. Bio je vjeran Bogu. Spremno je služio i bio poslušan tajni utjelovljenja Sina Božjega“, rekao je kardinal Puljić, napominjući da Bog govori čovjekovu srcu, ali da se čovjek oglušio o Božji govor. Pozvao je sve da, poput sv. Josipa, slušaju Božji govor u srcu i budu Bogu poslušni. Kazao je da je sv. Josip odgaja Sina Božjega u radu i uči ga zarađivati kruh svagdanji dok se Blažena Djevica Marija brine za hranu i drugo što je potrebno.
„Danas se često ne vrjednuje rad nego zarada, potrošnja i uživanje. Čovjek ne shvaća da svojim radom ostvaruje sebe, svoju ulogu koju ima kao stvorenje da s Bogom Stvoriteljem surađuje. Valja vratiti dostojanstvo rada“, rekao je kardinal Puljić. Istaknuo je da će svaka država propasti koja donosi zakone protivne Božjim zakonima.
Propovijed je završio molitvom sv. Josipu: Slavni Sveti Josipe, uzore svih radnika, izmoli mi milost obavljati svoje poslove u duhu pokore, te tako zadovoljiti za svoje mnogobrojne grijehe; da ih obavljam savjesno, ne obazirući se na svoje sklonosti, već jedino na dužnost; da ih izvršim sa zahvalnošću i radošću smatrajući velikom čašću što mogu naravne darove, koje mi je Bog dao, uporabiti i usavršiti u poslu; da ih obavljam uredno i mirno, umjereno i strpljivo i nikada ne uzmaknem pred umornošću i poteškoćama; da ih obavljam osobito u čistoj nakani odričući se sama sebe; sve to u sjećanju na smrt i na račun koji ću morati polagati o svakom izgubljenom času, o neiskorištenim darovima, o propuštenim dobrim djelima i o taštoj samodopadnosti kod uspjeha, što tako nagrđuje djela učinjena Bogu za ljubav. Sve Isusu i Mariji za ljubav i po tvom uzoru sveti Josipe! To neka mi bude misao vodilja u životu i na samrti. Amen.
Na kraju slavlja riječi zahvale uputio je vlč. Fabijan Stanušić koje je zahvalio posebice pokojnom vlč. Anti Buriću i donedavnom arhivaru vlč. Anti Meštroviću što su u nadbiskupijskom arhivu pronašli i kopirali mu građu o župi Pale. Dodao je da je tu građu predao povjesničaru Toniju Šarcu da bi napisao knjigu za stotu obljetnicu osnutka župe Pale 2028. godine.
Također je iz Hrvatskog dnevnika od 9. kolovoza 1912. pročitao poziv na blagoslov nove crkve na Palama koji će obaviti arhiđakon Kaptola vrhbosanskog preč. Ivan Košćak uz asistenciju drugog svećenstva: „Milovidna crkva sv. Josipa već je kako čujemo gotova, lijep oltar, s prekrasnim kipom sv. Josipa (dar braće Slovenaca) i ostali ukusni namještaj crkveni već je u crkvi pa se sada željno iščekuje dan kad će ova crkvica biti predana javnosti, da posluži svrsi svojoj, to jest slavi Božjoj i časti sv. Josipa, svoga patrona.“
Uz kardinala Puljića misu je suslavilo 14 svećenika.
Malobrojnoj župnoj zajednici za tu svečanu prigodu pridružili su se vjernici sarajevskih župa, članovi neokatekumenske zajednice iz sarajevskog predgrađa Vogošće, zatim iz Nove Bile, Mostara i drugih župa te časne sestre služavke Malog Isusa, milosrdnice sv. Vinka Paulskog, školske sestre franjevke Provincije Svete obitelji i sestre kćeri Božje ljubavi koje ondje na osobit način mole zagovor svojih blaženih susestara Jule, Berchmane, Krizine, Antonije i Bernadete poznatih kao Drinske mučenice, odvedenih upravo iz svoga doma na Palama, 11. prosinca 1941. prema Goraždu gdje su svoj život završile mučeničkom smrću. Liturgijsko pjevanje predvodio je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.
Nakon mise nastavljeno je druženje pokraj Paljanske Miljacke, a župnik Stanušić se pobrinuo da nitko ne ode gladan.
Crkva svetog Josipa Radnika na Palama izgrađena je 1911. godine od drveta u vremenu Austro-Ugarske, u planinskom stilu za potrebe brojnih radnika u šumarstvu. Preživjela je tri rata i jedina je drvena župna crkva u Vrhbosanskoj nadbiskupiji koja je ostala u uporabi do danas.
Godine 1911. sestre Družbe kćeri Božje ljubavi, osnovane s prvotnom zadaćom da promiče odgoj i obrazovanje djece i mladeži, napose ženske, kupile su kuću i okolnu crnogoričnu šumu na Palama s namjerom da ondje urede lječilište za bolesne sestre. Kuću su nazvale Marijin dom te uz njega izgradile kapelicu Majke Divne. Već 1912. i ondje su otvorile školu koju su, uz katoličku djecu, pohađala i pravoslavna i muslimanska djeca. Bile su otvorene i za brojne potrebnike svih životnih dobi iz okolnih sela te za izletnike.
Godine 1941. u Marijinom domu na Palama živjele su s. M. Jula (Kata) Ivanišević, predstojnica samostana, s. M. Bernadeta (Terezija) Banja, s. M. Krizina (Josefa) Bojane, s. M. Antonija (Jožefa) Fabjan i s. M. Berchmana Johanna (Karoline Anna) Leidenix. Dana 11. prosinca 1941. četnici su zauzeli Pale i opljačkali samostan, a sestre odveli u Goražde. Sestre Antoniju, Bernadetu, Julu i Krizinu ubili su četiri dana kasnije u Goraždu, a njihova mrtva tijela odnijela je rijeka Drina po kojoj su dobile naziv Drinske mučenice. Sestra Berchmana koja zbog starosti nije uspjela u zimskim uvjetima izdržati put do Goražda, podnijela je mučeništvo 23. prosinca 1941. blizu jednog mosta na rijeci Prači.
