O. Antonio Spadaro zabilježio je razgovor pape Franje s isusovcima iz Južnog Sudana, na susretu održanom 4. veljače 2023. u Apostolskoj nuncijaturi u Jubi, u okviru apostolskog putovanja. Transkript razgovora, objavljen 16. veljače u isusovačkom časopisu La Civiltà Cattolica, koji je prenijela IKA, a i mi ga objavlujemo u cijelosti:
Papa se susreo s jedanaestoricom isusovaca koji djeluju u Južnom Sudanu. Među njima je bio i o. Kizito Kiyimba, poglavar provincije Istočne Afrike koja uključuje Sudan, Južni Sudan, Etiopiju, Ugandu, Keniju i Tanzaniju. Susret je održan nakon što se papa Franjo vratio iz katedrale Svete Terezije, gdje se susreo s biskupima, svećenicima, đakonima, redovnicama i redovnicima te bogoslovima. Provincijal je predstavio provinciju i djelovanje Družbe u Južnom Sudanu, a zatim se svaki od sudionika ukratko predstavio. Uslijedila su pitanja.
Sveti Oče, vjera se kreće prema jugu svijeta. Ne i novac. Imate li ikakvog straha, ikakve nade?
Ako netko nema nade, može zatvoriti vrata i otići! Međutim, bojim se vrlo generalizirane poganske kulture. Poganske vrijednosti danas su sve važnije: novac, ugled, moć. Moramo biti svjesni da se svijet kreće u poganskoj kulturi koja ima svoje idole i bogove. Novac, moć i slava stvari su koje sveti Ignacije u svojim Duhovnim vježbama označava kao temeljne grijehe. Izbor svetog Ignacija glede siromaštva, do te mjere da zavjetovanima čini poseban zavjet, izbor je protiv poganstva, protiv boga novca. Naša je kultura danas ratna poganska kultura, gdje je važno koliko oružja imaš. Sve su to oblici poganstva.
No onda, molim vas, nismo tako naivni da mislimo da je kršćanska kultura – kultura ujedinjene stranke, gdje svi okupljeni u jedno čine snagu. Ali na taj način Crkva postaje stranka. Ne! Kršćanska kultura je pak sposobnost tumačenja, razlučivanja i življenja kršćanske poruke, koju naše poganstvo ne želi razumjeti, ne želi prihvatiti. Došli smo do točke da, ako netko razmišlja o potrebama kršćanskog života u današnjoj kulturi, da drži da one trebaju biti oblik ekstremizma. Moramo naučiti ići naprijed u poganskom kontekstu, koji se ne razlikuje od onog iz prvih stoljeća.
Koji je Vaš san za Afriku?
Kada svijet razmišlja o Africi, misli da je, na ovaj ili onaj način, treba iskoristiti. To je kolektivno nesvjesni mehanizam: Afrika mora biti iskorištena. Ne, Afrika mora rasti. Da, zemlje ovog kontinenta stekle su neovisnost, ali od poda naviše, a ne i glede bogatstava ispod. U vezi s tim pitanjem u studenom sam putem videokonferencije imao sastanak s afričkim studenticama i studentima koji je trajao gotovo sat i pol. Bio sam zadivljen inteligencijom tih djevojki i mladića. Jako mi se svidio njihov način razmišljanja. Evo, Africi su potrebni političari koji su takvi ljudi: dobri, inteligentni, koji čine sve da njihove zemlje rastu. Prije svega političari koji se ne daju zavesti korupcijom. Politička korupcija ne ostavlja prostor za rast zemlje, ona je uništava. Pogađa me to u srce. Ne može se služiti dvojici gospodara, u Evanđelju je to jasno. Ili se služi Bogu ili se služi novcu. Zanimljivo da ne kaže demonu, nego novcu. Moramo odgajati poštene političare. To je i vaš posao.
U čemu je tajna Vaše jednostavnosti?
Ja? Jednostavan? Osjećam se previše komplicirano!
Kakvo nam vodstvo možete ponuditi za situacije u kojima se snažna vjera sudara sa snažnom kulturom?
No, sukob nije na istoj razini! Kultura i vjera su u dijalogu i moraju biti. Naravno, snažna kultura možda neće prihvatiti vjeru. I ta osnova poganstva nikada u povijesti nije izumrla. Ali pazite: oblik poganstva je i vanjski formalizam odlaska nedjeljom na misu isključivo zato što se mora, dakle bez duše, bez vjere. Snažna kultura je prednost ako se evangelizira, ali se ne može svesti na nemogućnost dijaloga s vjerom. U tom smislu važna je bila Generalna konferencija latinskoameričkog episkopata održana u Puebli 1979. Tamo je skovan izraz „evangelizacija kulture i inkulturacija vjere“. U susretu kulture i vjere, vjera se inkulturira. Zbog toga ovdje u Jubi ne možeš živjeti vjeru koja je u redu, na primjer, u Parizu. Potrebno je propovijedati evanđelje svakoj pojedinoj kulturi, koja ima svoje nedostatke i svoje bogatstvo.
Sveti Oče, kako Vi molite?
Jasno, kažem misu i recitiram časoslov. Dnevna liturgijska molitva ima svoju osobnu dubinu. Potom ponekad molim krunicu, ponekad uzmem Evanđelje i razmišljam o njemu. Ali, ovisi mnogo o danu. Za osobnu molitvu, ja, kao i svi, moram pronaći najbolji način da je živim iz dana u dan. U Kinshasi, kada sam susreo ljude koji su bili žrtve rata na istoku zemlje, čuo sam strašne priče o ranjenima, osakaćenima, zlostavljanima… Pričali su neopisive stvari. Naravno, poslije sigurno nisam mogao moliti uz Pjesmu nad pjesmama. Potrebno je moliti uronjen u stvarnost. Zato se bojim propovjednika molitve koji mole apstraktne, teoretske molitve, koji govore, govore, govore, ali praznim riječima. Molitva je uvijek utjelovljena.
Kada će otac Pedro Arrupe biti proglašen blaženim?
Njegova kauza ide naprijed, budući da je jedna od faza već završena. Razgovarao sam o tome s ocem generalom. Najveći problem tiče se spisa oca Arrupea. Toliko je toga napisao i mora se sve to pročitati. A to usporava proces. A vraćam se molitvi: Arrupe je bio čovjek molitve, čovjek koji se svakodnevno borio s Bogom, pa otuda njegov snažan poziv na promicanje pravde. Vidimo to u njegovom „testamentu“, govoru koji je održao na Tajlandu, prije moždanog udara, kada je ponovio važnost misije s izbjeglicama.
Kako ste se osjećali kad je bilo otkazano Vaše putovanje u Južni Sudan?
Osjećao sam se obeshrabreno. Trebao sam ići u Kanadu, ali rečeno mi je da odgodim putovanje u Afriku jer neću moći poći zbog koljena. Netko je bez razmišljanja rekao da radije idem u Kanadu da budem s bogatima, no nije tako. Bilo je to putovanje da bih susreo zlostavljane domorodce. Otišao sam ondje tješiti zlostavljane i pomiriti se s domorodačkim žrtvama školskog sustava u koji je bila uključena i Crkva. Ali čim je bilo moguće došao sam ovdje. Tako sam želio ovo putovanje! Ali u Gomu – stanicu planiranu prošle godine – nažalost nisam mogao otići zbog rata i posljedičnih rizika za ljude.
Kako je enciklika „Laudato si’“ primljena u Africi?
Dobro. Amazonija i Kongo imaju rezerve kisika za cijeli svijet. I jedno i drugo su iskorištavana područja. A Afrika još više zbog minerala kojima je bogata. Za obje zemlje važan je govor o brizi za stvoreno. Isusovci u Kinshasi su me pitali hoće li biti sinoda o Kongu, kao što je bila za Amazoniju. Odgovorio sam da u toj Sinodi te u posinodskoj pobudnici već postoje elementi i kriteriji koji su korisni i za Kongo.
Što se očekuje od isusovaca ovdje u Južnom Sudanu?
Da budu hrabri, da budu nježni. Ne zaboravite da je Ignacije bio velikan nježnosti. Htio je hrabre i nježne isusovce. A želio ih je kao ljude molitve. Isusovcu su dovoljni hrabrost, nježnost i molitva.
Imate li posebnu poruku za istočnoafričke isusovce?
Da budu blizu narodu i Gospodinu. Temeljni Gospodinovi stavovi su: blizina, milosrđe i nježnost. Blizina je jasna. Institucije bez bliskosti i bez nježnosti činit će također dobro, ali su poganske. Isusovci moraju biti drugačiji.
Razmišljate li o povlačenju (iz petrovske službe)?
Ne, nije mi to prolazilo kroz misli. Međutim, napisao sam pismo i dao ga kardinalu Bertoneu. Sadrži moje odricanje u slučaju da nisam u stanju zdravlja i svijesti da bih se mogao odreći. Pio XII. je također napisao pismo odricanja u slučaju da ga Hitler odvede u Njemačku. Pa je rekao da će tako uhititi Eugenia Pacellija, a ne Papu.
Papa zahvaljuje svima prisutnima. Provincijal kaže da nije donio dar, nego pjesmu. „Ali dar ste vi sami!“, kaže Franjo. Svi ustaju i, držeći se za ruke – uključujući i Papu – zajedno izriču molitvenu pjesmu. Potom Franjo pozdravlja skupinu laika koji rade za Isusovačku službu za izbjeglice (Jesuit Refugee Service, JRS).
Nakon što je pozdravio sve, jednog po jednog, Papa komentira:
„Lijepo. Ovdje ima života…“
