Poruku za Uskrs 2024. zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše objavljujemo u cijelosti.
Dragi vjernici i svi dobronamjerni čitatelji!
Već gotovo dvije tisuće godina u navještaju Crkve odzvanjaju riječi koje je anđeo izgovorio na uskrsno jutro: »Nije ovdje! Uskrsnu kako reče!« (Mt 28, 6). Tu novost uskrsne zore nitko od ljudi nije mogao navijestiti. Nitko od ljudi činjenicu praznoga groba nije mogao povezati s tvrdnjom o uskrsnuću.
1.Događaji prve nedjelje uskrsnuća Gospodinova. Prve nedjelje uskrsnuća Gospodinova na grob dolaze žene koje su Isusa pratile iz Galileje i svjedočile njegovoj smrti na križu. Žele pomazati tijelo za ukop. Prazan grob ih zbunjuje, kao što bi zbunio svakoga od nas. Kada su, kako nas izvještavaju evanđelja, apostolima navijestile da je onaj koji je pokopan živ, apostolima se i drugim učenicima »te riječi pričiniše kao tlapnja, te im ne vjerovahu« (Lk 24, 10).
Sveti papa Leon Veliki tu sumnju apostola drži korisnom za nas. Smatra da Duh Istine nipošto ne bi dopustio da kolebanje zbog ljudske slabosti uđe u srca njegovih apostola ako to ne bi bilo za postavljanje temelja naše vjere. »Sumnjali su tako da mi ne trebamo sumnjati.«[1]
A vjerujemo li doista? Dajemo li se poučiti sumnjama apostola?
Tražiteljima Boga već više od dvije tisuće godina pred praznim se Kristovim grobom postavlja isto pitanje: »Što tražite živoga među mrtvima?« (usp. Lk 24, 5).
Doista, središnja poruka Kristova uskrsnuća nije prazan grob, nego živi Krist koji učenike poziva dalje od groba, na mjesta prvih susreta, u Galileju.
U tu prvu nedjelju uskrsnuća Gospodinova život se promijenio samo onima koji su povjerovali da je uskrsnuće Kristovo, koje nisu vidjeli, jednako stvarno kao i prazan grob u koji su gledali. On živi! – istina je koja nam je posvjedočena i na koju se možemo pouzdano osloniti. Kristov uskrsnuli život pripada Božjemu svijetu, stvarnosti koja se otvara pred srcem koje vjeruje.
2.Prazan grob trećega tisućljeća. U zoru trećega tisućljeća po Kristovu uskrsnuću papa Ivan Pavao II., osvjedočen o teškim nesigurnostima s kojima se nekoć kršćanska Europa suočava na kulturnoj, antropološkoj, etičkoj i duhovnoj razini, piše pobudnicu Crkva u Europi, o Isusu Kristu koji živi u svojoj Crkvi – izvoru nade za Europu. Jasno opisuje duboku krizu koja je zahvatila Europu. Dezorijentiranost, nesigurnost, gubitak nade, gubitak kršćanskoga spomena i baštine, vjerska ravnodušnost, strah od budućnosti, nutarnja praznina, gubljenje smisla života, odbijanje da se donesu doživotne odluke, duboki osjećaj samoće, podjele i suprotstavljanja, slabljenje shvaćanja obitelji, etička ravnodušnost, sebičnost, ponovno rasplamsavanje etničkih sukoba, borba za osobne interese i povlastice – samo su neki od pokazatelja te krize. Njezini su krajnji uzroci prepoznati u stavljanju čovjeka u središte stvarnosti, u zaboravu da je Bog stvorio čovjeka, a ne čovjek Boga. Sinoda o Europi na pragu trećega tisućljeća utvrđuje da »europska kultura odaje sliku ‘tihe apostazije’ sitoga čovjeka koji živi kao da Bog ne postoji«.[2]
3.Beznađe našega vremena. Naše vrijeme još jače potvrđuje takvo stanje. Danas, nakon gotovo dvadeset pet godina ubrzanih promjena od početka ovoga tisućljeća, slika je i na europskoj i na svjetskoj razini progresivno lošija. Promjene su zahvatile društvo i samu Crkvu. Zajednički nazivnik tehnološkoga napretka sve opravdava i podnosi. Nekoć nepojmljive stvarnosti, poput prava na usmrćivanje nerođene djece i na eutanaziju, postaju naša realnost jer je način razmišljanja modernoga čovjeka lišen temeljnih postavaka objektivne istine, a savjesti su uspavane. Tomu je, kako se ne bez razloga opaža, pridonijelo i »teološko nijansiranje Istine u nejasne apstrakcije, koje započinju stvaranjem moralne pomutnje, a završavaju pretpostavkama mnogih kako istina nije primjenjiva na praktičnu stvarnost«.[3] Pitamo se kako je moguće da nam logika zakaže pred očitostima? Kako je moguće da je najuzvišenije od Božjih stvorenja zaboravilo svoje dostojanstvo i zadaću te se ponaša poput stroja zaražena virusom samouništenja?
Od dana uskrsnuća Gospodinova svjetska je povijest nalik praznomu grobu pred kojim su na ispitu naša vjera i naša temeljna opredjeljenja.
Stoga neumorno ponavljamo: »U vjeri u uskrsnuće radi se o ovome: o stvarnoj Božjoj moći i o dosegu ljudske odgovornosti.«[4]
4.Stvarna Božja moć naša je nada i radost. Iako su se mnogi znakovi Kristova božanstva očitovali za vrijeme njegova zemaljskoga života i djelovanja, od čega je tek mali dio zapisan (usp. Iv. 21, 25), uskrsnuće Gospodinovo očitovanje je stvarne Božje moći bez presedana. Njime nas Bog poziva u život koji nama izmiče, ali je u njemu stvaran. Sveti Petar na prve Duhove, u zoru rađanja Crkve govori: »Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima (…) Bog uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada« (Dj 2, 22. 24). U nastavku se Petar poziva na riječi proroka Davida koji unaprijed vidi i najavljuje Kristovo uskrsnuće: »Nije ostavljen u Podzemlju, niti mu tijelo truleži ugleda« (usp. Ps 16, 8-11). Tumači Biblije upravo u tom retku vide potvrdu Isusovih riječi da će uskrsnuti treći dan, kada prema židovskom tumačenju započinje prirodni proces raspadanja tijela.
»Toga Isusa uskrisi Bog!« Raspetoga Isusa Bog je učinio Gospodinom i Kristom! Stoga je »snaga velikih duša i svjetlo intenzivno vjernih duhova u tome da bez oklijevanja vjeruju u ono što se ne vidi tjelesnim opažanjem i da svoju želju usmjere tamo gdje ne doseže vid«.
»Odakle bi se ta pobožnost rodila u našim srcima ili kako bi itko bio ‘opravdan vjerom’«, pita se papa Leon Veliki, »ako bi se naše spasenje sastojalo samo od onih stvari koje leže pod našim očima?«[5] »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju« (Iv 20, 29), riječi su upućene svima nama.
5.Dosezi ljudske odgovornosti. Zašto se u vjeri u uskrsnuće radi i o dosegu ljudske odgovornosti? Odgovor nam je već davno dao sveti Pavao: »Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima« (usp. 1 Kor 15, 17). Odgovorni smo jer nas nijekanje Božje moći nad našim životima prepušta neumoljivim silnicama naše pale ljudske naravi i duha svijeta koji time postaje područje protubožjega djelovanja.
Već na razini naših ljudskih odnosa povjerenje je nešto što se visoko vrjednuje i na što se oslanjamo. Ako u nekoga imamo povjerenja, vjerujemo njegovoj riječi, umjesto da provjeravamo svaku tvrdnju. Otvaramo tajne svojega srca bez straha. Takvo povjerenje omogućuje rast osobe i izgradnju odnosa. Potreba za njim prati nas od djetinje dobi do smrti. Nepovjerenje je u svojem krajnjem obliku simptom bolesna duha. Zar je svemogući Bog koji nas želi uvesti u novost uskrsnuća manje vrijedan vjere, povjerenja u njegovu riječ? Jedino se uz pristanak vjere može rasti.
Vjera je naša karta za vječnost. Nadvladavanje granica smrti potvrđivanje je Božje moći. A mi znamo da je taj moćni Bog Ljubav i da ni svojega Sina nije štedio smrti da nam to pokaže. U što vjerujemo ako ne vjerujemo u Božju konačnu pobjedu nad grijehom i smrću? Uskrs nas upućuje na Božju moć u »slavi koja se ima očitovati u nama«, ali ne samo u nama, nego u svem stvorenom svijetu koji »sa svom žudnjom očekuje ovo objavljenje sinova Božjih« (Rim 8, 18-19). Možemo se u pitanjima o smislu i vrijednosti života zaustaviti na dokazima ljudske mudrosti i egzaktne znanosti. Dobili bismo u najboljem slučaju vjerodostojne, ali u svakom slučaju nedostatne odgovore. Možemo se koristiti i lažima Zloga te svijet i svoje osobne sudbine tumačiti u kontekstu »ljudskoga grada bez Boga ili protiv njega«,[6] koji već pokazuje svoje razorne posljedice. Dobit ćemo i nevjerodostojne i nedostatne odgovore, koji svojom nutarnjom logikom, i stoga neizbježno, vode u smrt i ništavilo.
6.Kršćanska poruka nade: živjeti u svjetlu konačne Kristove pobjede. Kako se othrvati beznađu, strahu od budućnosti i malodušju zbog toliko zla koje nas okružuje? Gdje pronaći čvrst oslonac našim najboljim željama i nastojanjima? Odgovor nam se nudi u svjetlu konačne pobjede Jaganjca žrtvovanoga i uskrsnuloga. »Iznad svih pojavnosti i premda se još uvijek ne vide učinci, Kristova se pobjeda već dogodila i ta je pobjeda konačna. Zbog toga vjernik prema ljudskim događanjima zauzima stav temeljnog pouzdanja, koje proizlazi iz vjere u Uskrsnuloga, koji je prisutan i djeluje u povijesti.«[7] Samo vjera u Božju moć nad našim životima može u nama probuditi nadu i istinsku radost. Ta je moć očitovana u Kristu uskrsnulom. On se dao u smrt kako bi u svojem tijelu pokazao razornu snagu Zla. Uskrsnuo je snagom Božje ljubavi, kako bi pokazao konačnu pobjedu Božje moći u svijetu. To nam daje nadu koja ne postiđuje.
Potrebno je da vjerom zakoračimo u logiku života, da se nanovo odlučimo o svojoj budućnosti u susretu s osobom i porukom Isusa Krista. Potrebno je da se odmaknemo od praznih grobova svojih boli, razočaranja, osamljenosti i sebičnosti. Potrebno je povjerovati svjedocima i krenuti na mjesta naših prvih susreta s Gospodinom. Ona su ondje gdje smo barem jednom u životu osjetili moć ljubavi, snagu praštanja, utjehu u tjeskobi, bezuvjetno prihvaćanje, darovano povjerenje, plodnost darivanja, smisao žrtve. Znat ćemo da smo prešli iz smrti u život ako budemo ljubili jedni druge. »Tko ne ljubi, ostaje u smrti« (1 Iv 3, 14).
Uskrs nam kaže da je snaga Božje ljubavi jača od smrti. Poručuje: »Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti i Podzemlja!« (Otk 1, 17-18). Povjerujmo toj ljubavi! Otvorimo svoja srca životu, bezuvjetnomu praštanju, miru, nesebičnosti kojoj je stalo do dobra drugoga. Novi je početak moguć po Kristu uskrsnulom! On na svojem proslavljenom tijelu nosi ožiljke okrutne smrti, kako mi nikada ne bismo posumnjali u snagu života.
Radujmo se i slavu dajmo Kristu uskrsnulomu!
S ovim mislima svima nama želim uskrsnuće nade koja će nas otvoriti novoj budućnosti.
[1] Leon Veliki, LXXIII., Propovijed, 1. lipnja 444.
[2]Ivan Pavao II., Ecclesia in Europa, 9.
[3] Michael D. O’Brien, Apokalipsa – Upozorenje, ufanje i utjeha, Verbum, 2022., str. 32.
[4]J. Ratzinger, Hod prema Uskrsu, Verbum, 2006., str. 154.
[5] Leon Veliki, LXXIV. Propovijed, 17. svibnja 445.
[6] Ivan Pavao II., Ecclesia in Europa, 5.
[7] Ivan Pavao II., Ecclesia in Europa, 5.
