Mjesec studeni je vrijeme kada se prisjećamo žrtve Vukovara, njegove žrtve i hrabrosti, ali i tuge. 18. studenoga se obilježio Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Gost u našem programu bio je Damir Plavšić hrvatski branitelj, pisac, redatelj koji je objavio više knjiga o bitci za Vukovar i o koncentracijskim logorima, umirovljeni satnik Hrvatske vojske, ratni vojni invalid, šest puta odlikovan.
“Njih trojica su nađeni baš na Ovčari preko puta Hangara gdje su zapravo i ubijeni. Mi imamo informaciju da su tamo ubijeni ispred Hangara izvučeni isto kao i Siniša Glavaševića, novinar našeg Hrvatskog radio Vukovara, a evo spletom okolnosti i moj pokojni otac Ivan Zvonimir Plavšić. Međutim, kada su vodili iz Hangara ljude na strijeljanje na onaj malo udaljeniji dio od toga Hangara, onda su se sa zadnjim kamionom vratili i pokupili su leševe Siniše Glavašević i moga oca Ivana Zvonimira Plavšića i njih su bacili na vrh tog brda tijela, kako moram reći. I kada je bila ekshumacija, prvo tijelo koje su skinuli sloj zemlje koje su pronašli, pronašli su tijelo moga oca, a drugo Siniše Glavaševića.
Međutim, ovo troje su naših mučenika uspjeli pronaći tek sad, nakon 34 godina, što je veliko zapravo olakšanje njihovim najbližima jer taj mučni proces traženja svojih najmilijih nestalih je jako težak i evo, dragi Bog, svima nama je davao snage da ustrajemo u tome dok smo tražili naše najmilije i samo da nadodam da je pronađeno i tijelo Dragutina Štica, našeg branitelja, gotovo isti dan i to na onome dijelu velikog Vukovarskog smetlišta gdje su Srbi veliki broj tijela naših ubijenih i branitelja i civila zapravo pokušali sakriti tako da su iskopali veliku rupu ispod smetlišta, gdje su bacili tijela naših ubijenih na tijela su čak bacili i leševe životinja kako bi se pomiješale kosti i kako bi se eventualno teže mogli pronaći tijela naših ubijenih i to su sve onda zatrpali još sa smećem. Hvala Bogu da smo uspjeli doći do tih informacija i da se i odatle napokon vade tijela naših poginulih i evo mi tražimo čini mi se u gradu Vukovaru ako se ne varam još oko 300 tijela”, kazao je Plavšić o pronalasku nestalih hrvatskih branitelja.
“To je jedan mladi čovjek koji je osjetio nekakav Božji poziv u svome srcu da treba doći u nekakvu Hrvatsku za koju je možda prvi put čuo i u nekakav gradić Vukovar, za kojega možda nikad nije ni čuo. To je to Božje. Bog nekoga od nas pošalje na nekakve nama nejasne i nepoznate puteve, ali na kraju tamo gdje nas je bog poslao mi trebamo odraditi tu neku svrhu zašto nas je pozvao. A Jean-Michel Nicolier mogao je izaći s francuskim novinarima i bio bi spašen, međutim to je ono što ga je dragi Bog poslao. On ga je poslao tu da ostane da dijeli i dobro i zlo sa svojim suborcima, braniteljima Vukovara i na kraju tako je završio.
Nama su često nejasni i nerazumljivi postupci dragoga Boga, ali možda kad se oni sagledaju u jednom širem kontekstu ili malo kasnije kada prođe vrijeme onda nam bude jasno zašto je dragi Bog odredio da to bude baš tako, a ne kako bismo možda mi željeli. Dakle velika uloga našeg Jean-Michel Nicoliera, veliku čast imamo prema njemu, a čujem i francuski mediji su se i raspisali o njemu i obavijestili su i na vijestima da je cijeli Vukovar i cijela Hrvatska su se molili na posljednjem ispraćaju Jean-Michela i u Vukovaru i po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i svijetu, tako da je to velika stvar da i oni u Francuskoj čuju za katoličku vjeru jednog malog hrvatskog naroda u jednoj maloj državi Hrvatskoj i Bosni, odnosno Hercegovini“, kazao je o Jean Michel Nicolieru i njegovoj žrtvi.”
O tome koliko je vukovarskim braniteljima značilo da svako jutro vide hrvatski stijeg na vodotornju Plavšić je rekao:
“To je nama puno značilo jer znači da se još uvijek držimo. Bitka za Vukovar je velika enigma i nikome nije jasno kako smo mi uopće izdržali punih 88 dana, skoro 3 mjeseca, jer mi gotovo da nismo imali oružja. Pazite, one su sa stotinama tenkova napadale naš grad, imali su zrakoplove, helikoptere, dolazili su brodovima na rijeku. A mi nismo imali gotovo ništa. Imali smo ručno pješačko naoružanje i to netko je kupio, netko je dobio, netko je iz muzeja ukrao pa preradio.
Razumijete, to je sve bila improvizacija. Zamislite da smo imali u obrani Vukovara nekoliko tenkova. Možete li samo zamisliti šta bi mi njima napravili? Naši su dečki zarobili u desetom mjesecu dva njihova tenka T-55 i samo u jednom danu, u roku od 20 minuta, uništili su im 12 oklopa ispred naselja Lužac.
Dakle, oni su bili toliko bezbrižni da su znali da mi njih nemamo s čime uništavati. I onda smo ih iznenadili s jednim tenkom 20 minuta 12 njihovih tenkova i oklopnih transportera je uništeno. Tako da zamislite šta bi bilo da smo mi 1991. godine imali dovoljno naoružanja u Vukovaru, pa to bi bila bježanija opća. Ali evo, ovako je ispalo. Pazite, naš je bilo samo oko 1800 do 2000 branitelja Vukovara. A njih je bilo, ako uzmemo širi krug oko Vukovara, znači tu je i logistika i topništvo njihovo i snage koje su u napadu, znači negdje oko 30.000 neprijateljskih vojnika na širem području oko grada Vukovara, a naš samo oko 2000. Zamislite koji je to naš razmjer. A svejedno smo im uspjeli slomiti kičmu, jer smo im uništili toliko tehnike, toliko smo njihovih vojnika onesposobili da oni više nisu imali onu vojnu udarnu moć da nastave prodor dalje preko Vinkovaca prema Zagrebu.
Opet mi smo ispunili svoju svrhu uz ogromne žrtve. Pazite, nama je u Vukovaru ubijeno tijekom bitke za Vukovar polovica branitelja Vukovara, znači od nas 1800, poginulo je 970, znači polovica je poginula. Mi ostali preživjeli i ranjeni smo jednom ili više puta, a možda je važno napomenuti da je ukupan broj ubijenih i poginulih u bitki za Vukovar 2717, što je jako veliki broj u odnosu na to da je u Vukovaru tijekom bitke za Vukovar bilo negdje do 20.000 stanovnika, što je jako veliki broj poginulih i ubijenih.”
Mijo Brkić
