Zbog Sinodalnog puta i stanja u njemačkoj Crkvi, koje među crkvenim krugovima i vjernicima izaziva zabrinutost i pitanje, je li Crkva na pragu novog raskola ili hereze, u emisiji Magistra vitae odlučili smo, kroz tri dijela, progovoriti o raskolima i herezama koje su kroz povijest pogađale Crkvu, a čije se posljedice osjećaju i danas. Naš gost bio je doc. dr. sc. fra Daniel Patafta sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je u prvom dijelu emisije govorio o razlikama između Istoka i Zapada, Focijevom raskolu, te Istočnom raskolu iz 1054. god.
Razlike između Istoka i Zapada
“Kada gledamo taj prostor, dakle Bliski istok, to je mjesto nastanka kršćanstva. Mjesto širenja i jezgra kršćanstva jest prostor nekadašnjeg Rimskoga Carstva, dakle taj mediteransko-srednjoeuropski prostor, pa eventualno tamo prema Britaniji. Razlozi za razlike su mnogostruki, dakle to je društvena stvarnost, kulturni razlozi, mentaliteti, tradicije, a onda su se s vremenom počela javljati nekakva rivalstva unutar Crkve. Moramo shvatiti da Rimsko Carstvo nije homogeno kao takvo, ono je vrlo jaka stvarnost, ono je osobito čvrsto na svom vrhuncu sa izvrsnim pravnim sustavom, sa izvrsnom infrastrukturom, i pomorskom, i cestovnom itd…, što je dapače olakšalo širenje kršćanstva. Međutim, ono ima i te mentalne razlike. Ono je jedan konglomerat naroda i mentaliteta, a osobito postoji ta razlika Istoka i Zapada koja će se kasnije jako odraziti, koliko god je taj grčki jezik, svakodnevni jezik, koji se koristio u svakodnevnoj komunikaciji na području cijeloga Carstva, neka linuga franca toga vremena, ipak imamo taj latinski mentalitet Zapada, rimski mentalitet, koji je, možemo reći, više pravni, jasniji, konkretniji i imamo taj mentalitet helenističkog svijeta Istoka, povezivanje semitskih stvarnosti sa grčko-helenističkim tradicijama, koji je malo više apstraktniji, pun simbolike i sl., što će se i te kako odraziti i u liturgijskim praksama, i u teološkom promišljanju, i u mnogim drugim stvarnostima života, osobito u kasnim razdobljima Rimskoga Carstva. Od početka Crkva prepoznaje različite obrede i oblike obreda, vidimo i na Zapadu da ona nije bila homogena, rimski obred je bio jedan od dominantnih obreda, ali je bio samo jedan u nizu. Neki su s vremenom i nestali, ali u svakom slučaju postoje te neke mentalitetne razlike, neke kulturološke razlike Istoka i Zapada, koje će se u vrijeme stagnacije, propadanja, pa onda i nestanka carstva na Zapadu, ostanka carstva na Istoku, sve više produbljivati, osobito taj društveni kontekst, koji će nastajanjem nove Europe na Zapadu, i bizantski ostaci istočnog carstva na Istoku, koji će na neki način uvjetovati i stvarati temelje za raskol koji će se dogoditi 1054. god., koji dakako moramo gledati unatrag nekoliko stoljeća.”
Focijev raskol
“Navodeći na ovo pitanje, mi vidimo da postoje velike društvene stvarnosti. Spomenuli ste Zapad. Na Zapadu carstvo i država nestaju i onaj tko je na Zapadu sada centralna ličnost, koja okuplja, koja formira kulturu Zapada, identitet Zapada, jest papinstvo s kršćanstvom i ono ima određene nacionalne, to će biti kasnije, u puno kasnijim razdobljima, ovdje je još taj nadnacionalni, naddržavni karakter kršćanstva izrazito izražen, osobito što papinstvo svojom ulogom nadilazi te plemenske ili državne podjele uvjetno rečeno. Na Istoku su Crkva i država jedno, car je kršćanin, država je kršćanska, i potreba misionarenja ne postoji nego se kršćanstvo širi osvajanjem države. No na Zapadu nemamo države nego se razvilo snažno misionarenje. Tako da već u 7. st. počinju neki problemi, a to je pitanje Filioque koje ste spomenuli i pitanje papina primata. Papa je imao primat časti, ali sve više na Zapadu on dobiva i primat vlasti. Istok gleda papinstvo po primatu časti, ali s druge strane događa se nešto što je 692. god. sinoda istočnih biskupa uvela neke disciplinske razlike između Istoka i Zapada, iako na Zapadu to još uvijek nije potpuno definirao, ali odbačen je obvezni celibat, nižem kleru je dozvoljeno da se može ženiti prije ređenja, ali je određeno da episkopati i monasi ne smiju biti oženjeni nego moraju poštovati obvezu celibata, i što je važno, određeno je da se crkvena čast određuje prema političkom značenju grada. To znači da Carigrad, koji ne spada među one stare patrijaršije Antiohija, Aleksandrija, Jeruzalem i Rim, nego on snagom carske prijestolnice dobiva na važnosti, tako da sam patrijarh Carigrada se samostalno proglašava ekumenskim patrijarhom, što je opet izazvalo jedno negodovanje Rima, jer nema nikakvoga uporišta u tradiciji. To će se jako zaoštriti u vremenu nakon ikonoklazma. Ikonoklazam je stvar istočne Crkve, na Zapadu nije imala puno odjeka, pa već vidite koliko su te veze i ti neki odnosi bili malo drugačiji, možemo reći čak i slabiji. Ikonoklazam je bila unutarnja bizantska borba protiv štovanja svetih slika, koji su započeli vladari te izaurijske dinastije, s granice gdje već postoji islam, jaka prisutnost Židova, koji znamo kakav odnos imaju općenito prema prikazivanju ljudskih likova. Tako da je ikonoklazam oslabio i raskolio Bizantsko Carstvo. Dakle imali smo snažnu stranku ikonoklasta povezanu sa izaurijskom dinastijom i imali smo snažnu stranku ikonodula koju su predvodili monasi. Naravno završilo je pobjedom ikonodula koji su bili za štovanje ikona i osobito je carica Teodora tu odigrala važnu ulogu i ponovno je uspostavljeno štovanje ikona, na jedan možemo kazati razboriti način. Čak Sveti Ivan Damašćanski u svojim teološkim spisima govori u prilog štovanja ikona, ne kao poganski pristup nego štuje se praslika onoga koga ikona predstavlja. Tako da se to još u Bizantu lomi. Carica Teodora na mjesto svoga patrijarha dovodi patrijarha Ignacija. Vidite koliki je velik utjecaj, papinstvo je autonomno, u Carigradu carevi dovode i često utječu na izbor patrijarha. Svoga sina Mihajla je jednostavno maknula s vlasti. Ignacije se pokazao vrlo nepraktičan u politici, i on je napravio jednu gestu, koja je jako razljutila Rim. Kada je postao patrijarh, on je poslao papi pali, želeći pokazati da je papa ispod njegove vlasti, pokazujući da je prava snaga Crkve, ne samo po primatu časti, nego po primatu vlasti, nikako tradicijski utemeljena u Crkvi, u Carigradu, dakle to pripada carigradskim patrijarsima. Međutim, unutarnji sukobi doveli su i do toga da je Teodora maknuta i svrgnut je Ignacije kao njen čovjek. Novi car Mihajlo III. doveo je svoga čovjeka na mjesto patrijarha, a to je bio Focije. Focije je bio laik, ali jedan od najinteligentnijih i najobrazovanijih ljudi svoga vremena, tako da je on brzo zaređen za biskupa i postavljen patrijarhom. No međutim, opet ti unutarnji sporovi, unutarnji sukobi, doveli su i do pitanja kako sada riješiti sukob između pristaša Ignacija i pristaša Focija. Sad opet vidimo kako se različito gleda na papinu ulogu u Crkvi, da i jedan i drugi šalju u Rim, da Rim pošalje delegate koji će presuditi koji od njih jest ispravni patrijarh. Papa šalje jednu delegaciju i ta delegacija na neki način potvrđuje Ignacija za patrijarha. S druge strane, naravno Focije i njegova stranka se bune i započinje jedan sukob s Rimom gdje u biti Focije ekskomunicira papu. On nema kanonski ni tradicijski snagu takvo što učiniti, ali je tako učinio i opet se te borbe nastavljaju dolaskom novoga cara. Focije je opet maknut, dolazi Ignacije, Ignacijevom smrću ponovno se vraća Focije, i nekako su se tu stvari primirile. Možemo reći Focije je uspostavio malo pomirljivi odnos prema Rimu, a i papa je povukao svoju ekskomunikaciju kojom je išao prema Fociju, pogotovo jer mu je trebala pomoć, jer su sve više područja grada Rima i Papinske Države ugrožavale saracenske snage, tako da je trebao i pomoć bizantskog cara koji je jedini u biti imao jaču mornaricu u to vrijeme, da otjera Saracene koji su u jednom trenutku čak provalili Tiberom do samog Rima. Tako da već tu imamo nekakav način, početke nekog raskola, koji je bio raskol na vrhu. To se ne odražava, kao što se ni shizma iz 1054. neće odraziti na život običnih vjernika. Većina vjernika i dalje to doživljava kao jednu Crkvu. Te razlike u obredima nisu problematične, ali to su raskoli koji se događaju u onim uvjetno rečeno elitnim krugovima. Tu su vladari, tu su pape, tu su patrijarsi carigradski i tome slično, ali pokazuju naznake raskola koji će uslijediti. I naravno onda se otvara i pitanje koje je donekle doktrinarne razine, a to je pitanje Filioque. Prema nauku sabora u Niceji, u Carigradu, definirano je nicejsko-carigradsko Vjerovanje, koje svake nedjelje molimo u crkvi, i izvorno govori da Duh Sveti izlazi iz Oca po Sinu, no međutim, na Zapadu je zbog određenih problema, ne doktrinarne naravi, nego problema s određenim krivovjernim pokretima, i danas se govori i mi to tako molimo, da izlazi od Oca i Sina. Znači nije ništa problematično, nego se želi pokazati da su Otac, Sin i Duh Sveti iz iste biti, dakle da su jedno, da su tri osobe jednoga Trojstva. Dakle želi se naglasiti to jedinstvo, samo se ide drugačijim pristupom, što su mnogi na Istoku preuzeli kao neku vrstu otpada, jer je carigradski sabor 381. god. zabranio bilo kakvu promjenu unutar Vjerovanja, zbog arijanskih problema i problema s Arijancima, jer na takav način se štitilo pravovjerje unutar tada opće kršćanske Crkve. Dakle tu je bio taj možemo reći i politički početak koji će kulminirati 1054. god.”
Istočni raskol 1054. godine
“Ideja obnove Carstva na Zapadu, nestankom Carstva na Zapadu nije nikada nestala. Ideja je uvijek bila prisutna i prva prilika koja se pokazala, uistinu se pokazala s Francima. Crkva je njegovala ideju obnove Carstva na Zapadu i s Karlom Velikim je to uistinu postignuto. Iako je bilo protesta u Bizantu, međutim, pokazalo se da je karolinška dinastija i carstvo Karla Velikog jednostavno može funkcionirati kao jedna nova zapadna stvarnost i uloga papinstva je bila uistinu jako važna u svemu tome. S druge strane ono što sam rekao na Istoku su ta uska povezanost Crkve i države na neki način stvarnost s kojom Crkva i država funkcioniraju. Problemi nakon Focijeva raskola su se odražavali i vidjelo se već u nekim gestama koje nam se čine možda bi rekli banalne, ali su vrlo značajne, tako da već nakon Focija, jedan od njegovih nasljednika, patrijarh Sergije II. počinje izostavljati u liturgiji spominjanje rimskog biskupa. U kanonima Crkve, kršćanske tada jedinstvene, primat po popisu patrijarha imao je uvijek rimski biskup. On je uvijek bio prvi. On ga prvo izbacuje iz liturgije, a s vremenom će se potpuno prestajati spominjati njegovo ime u liturgiji. Prvo se prestaje moliti, a onda ga se potpuno izbacuje iz liturgije. Raskol će uslijediti iz nekih možemo reći političkih razloga. Pokretač će biti jedna politička stvarnost. Vi ste spomenuli, Bizant je potpuno izgubio svoje posjede u Južnoj Italiji, i Siciliju i područje oko Ravene, koja je bila pod upravom carigradskog patrijarha, bez obzira što je to Italija, ali promjenom potpune političke i društvene strukture Zapada, jednostavno ta prisutnost je tamo bila nepotrebna i nestala je. Papinstvo je pod svoju ingerenciju i pod svoju upravu stavilo ta nekad bizantska područja. Novi car Konstantin IX. nalazi se u potpuno u jednoj teškoj situaciji. Vidjeli ste i sami da je Bizantsko Carstvo u kritičnoj situaciji, ono praktički više nije ono carstvo velike snage za vrijeme Justinijana i Bazilija, nego je carstvo koje je ugroženo sa mnogih strana. Ono je izgubilo Bliski istok, izgubilo je velike dijelove u Africi, ono je svedeno na Carigrad, na dijelove kopna na europskom dijelu, odnosno na ono što je danas Balkan i veći dio Male Azije. No Konstantin IX. treba jedan jaki politički savez, a jedna jedina snaga koja mu tada može pomoći, posredno ako će ići prema Zapadu, prema Francima, jest papa Lav IX. A problem je Normana. Normani oduzimaju bizantske posjede u Italiji, a s druge strane Normani kao takvi ugrožavaju i papinstvo. Dakle imamo jedan zajednički interes, da bi se sačuvali od zajedničkog neprijatelja. No na prijestolju patrijarha nalazi se Mihajlo Cerularije. Mihajlo Cerularije je snažno pod utjecajem onih antizapadnih, antilatinskih, odnosno antirimskih krugova i sam gaji jedan vrlo negativan pogled na Rim i na papinstvo, i općenito na Zapad, i on čak traži izlike za novi sukob s papom, kako bi učvrstio svoju poziciju, jer jačanjem veza između Rima, papinstva i carstva, odnosno cara, on će izgubiti na snazi i važnosti. I on javno počinje osuđivati latinske prakse, od Filioque, euharistije sa beskvasnim kruhom, dovodi u pitanje papin primat i mnoge druge stvari koje su možda od nekog manjeg značaja, ali ih je on učinio vrlo problematičnima. Čak je otišao toliko daleko da je naredio zatvaranje svih latinskih crkava i samostana u Carigradu i na neki način zaoštrio odnose s Rimom. Caru Konstantinu IX. je stalo da se te stvari izglade ali i papi Lavu IX., tako da papa Lav IX. šalje jednu delegaciju na čelu sa kardinalom Humbertom da Silva Candida u Carigrad. Nastojeći da se nadvladaju ti sukobi, car presjeda tom susretu, međutim Mihajlo je tu vrlo grub u svom nastupu, a kardinal Humbert isto ne želi popustiti, jer se na neki način osjeća obezvrijeđen. Kardinal Humbert dolazi kao jedna važna papinska delegacija, i on čini jednu gestu, a to je da kao papin poslanik 16. srpnja 1054. god. na oltar patrijarhalne crkve u Carigradu Sv. Sofije, stavlja bulu o izopćenju, a na to odgovara patrijarh koji izopćuje papine legate. U međuvremenu je papa Lav IX. umro, tako da imamo problem, tko je koga izopćio? Bule izopćenja, koje će kasnije povući papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora u onome povijesnome susretu u Jeruzalemu, su u biti bile one koje su se odnosile na pojedince, znači ne na cijele Crkve i na cijele zajednice. I taj raskol, kao i Focijev, ostaje na razini elita, tako da na neki način, tek problem masa koje će shvatiti da je Istok jedno, a Zapad drugo, počet će sa 1204. god. i križarskim razaranjem, odnosno osvajanjem Carigrada.”
Cijelu emisiju poslušajte na našem Youtube kanalu, a u drugom dijelu doc. dr. sc. fra Daniel Patafta će nam govoriti o pokušajima sjedinjenja Istočne i Zapadne Crkve u 13. i 15. st., avinjonskom sužanjstvu kada su pape u 14. st. stolovale u Avignonu, te o Velikom zapadnom raskolu, zbog kojeg smo u jednome trenutku imali trojicu papa, koji su iz svojih sjedišta istovremeno upravljali Crkvom.
Andrija Šego
