Uoči Dana sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje gost u programu Radiopostaje Mir bio je fra Marko Ćosić, gvardijan i župnik župe sv. Filipa i Jakova u Vukovaru. Grad Heroj je i danas snažno povezan sa svojim franjevcima. Crkva i samostan sv. Filipa i Jakova tijekom Domovinskoga rata teško su stradali, a franjevci su se nakon rata vratili u porušeni grad i zajedno sa svojim vjernicima krenuli putem obnove.
Govoreći o gradu koji je postao simbol stradanja, ali i otpora, nade i obnove, fra Marko ističe kako se ratna 1991. godina u Vukovaru i danas snažno osjeća, osobito u danima kada se obilježava obljetnica.
„Grad više ne odaje nekako svojim ožiljcima na građevinama ono stanje koje je bilo nakon pada 1991. godine. Sve se čini nekako ljepše, ali tamo negdje od Svih Svetih kao da se u gradu pojavi ta neka tuga, neka zatvorenost ljudi. Vrijeme se promijeni kao i svugdje, studeni je, hladnoća i magla. Kao da nekako svi pričaju o onome što se dogodilo prije 35 godina. Mislim da ljudi to pokušavaju na jedan način sakriti, možda i zaboraviti, potisnuti sa strane, ali jednostavno toliko su obilježeni tim događajima od 1991. da to izbija na sve strane i vidi se ta tuga i žalost i suze, kao da grad ponovno proživljava ono što je doživio 1991.“, kaže fra Marko pa nastavlja o tome kako Vukovarci doživljavaju obljetnicu kroz godine.

„Vjerujem da je svatko od njih osobno doživio promjenu samog sjećanja na 18. studenoga. Mnogi su se toga sjećali na početku sa jednom tugom, boli i žalosti. Ne da su sada takvi osjećaji nestali, nego da se u mnogima pojavljuje osjećaj ponosa i zahvale što je netko iz moje obitelji, iz moje okoline, netko od moje krvi, bio taj koji je stao u obranu slobode, u obranu susjeda, u obranu slabijega, ono koji je bio nekako potlačen. I vjerujem da se i taj osjećaj ponosa koji se javlja nekako i sam naše Vukovarce izvlači iz tog nekog kruga rata i mržnje u koji su bili uvučeni, ne svojom voljom nego voljom druge strane“, kazao je fra Marko pa nastavio koliko je crkva u Vukovaru tijekom i Domovinskoga rata bila mjesto na kojem su ljudi tražili snagu, utjehu i nadu.
„Znate da mi ljudi više vjerujemo djelima nego riječima. Naši fratri nisu previše možda pričali ili bili aktivni kao sudionici obrane, ali sama ta pomisao kod naših branitelja da su fratri tu u samostanu, u gradu koji se napada, svakodnevno granatira, vjerujem da je mnogim braniteljima onako ulijevala nadu. Fratri su, koliko su to dopuštala ratna djelovanja, odlazili po skloništima i slavili svetu misu s našim braniteljima, s našim civilima, s našim vjernicima. Mislim da je sama ta pomisao, fratri su tu još kod nas u gradu, nisu nas ostavili, zajedno su s nama, ulijevala i ljudima neku sigurnost da su na dobroj strani, da se bore za ono što je dobro, za ono što je pravilno, za ono što je Božje“, kazao je fra Marko.
Crkva i samostan sv. Filipa i Jakova teško su stradali, a njihova obnova nakon rata bila je dio šireg procesa obnove grada i njegove zajednice.
„Ta ljubav Vukovaraca i franjevaca traje preko 300 godina od dolaska Franjevaca ovdje u grad i mislim da je samo s tim periodom Domovinskog rata nekako još više produbila. Mogu reći da je nekako neraskidiva ljubav franjevaca prema Vukovarcima, ali i Vukovaraca prema franjevcima. Bilo je važno obnoviti crkvu i ponovno okupiti zajednicu, ali mislim da će to svaki normalni čovjek reći da je prvo bilo važno okupiti zajednicu, nekako početi liječiti neke rane našeg srca i vjere, a onda naravno sa tim je paralelno išla i obnova materijalnog i crkve koja je mnogima značila jednu sigurnost, utjehu, pa čak u tim vremenima povratka kao jedna sigurnost, na dobrom svom mjestu, izabrali smo dobro što smo se vratili”, kazao je fra Marko pa odgovorio i na pitanje kako danas treba govoriti o žrtvi Vukovara i svim žrtvama Domovinskog rata, te što bi zapravo značilo kršćanski pristupiti spomenu na poginule i nestale?
„To Pavao lijepo u svojoj poslanici Solunjanima kaže, tugujte ali ne kao oni koji nemaju nadu. Tugujmo, sjećajmo se svojih poginulih, nestalih, ali sjećajmo ih se sa nadom. Da to što su oni učinili 1991. godine nije bilo uzaludno. Da krv koja se prolila i suze mnogih ljudi koji su isplakani ovdje u Vukovaru, da nisu bile uzaludne. Da nam to bude poticaj da danas mi koji živimo tom zemljom koja je natopljena i krvlju i znojem i suzama naših branitelja i svih nevinih žrtava Domovinskog rata, da hodamo s jednim ponosom i kao s jednim kreditom, da je netko ovo što mi danas imamo krvavo stekao i da hodamo ponosno, zahvalni prvo onima koji su dali svoj život da bi mi danas živjeli, ali baš da nastavimo sa tom jednom, možemo reći, ljubavlju, da spremni budemo žrtvovat se jedni za druge, ljubeći jedni druge, da stvorimo jedno pravednije društvo koji su naši to počeli stvarati od 1991. godine, a u tom kontekstu vjera ima presudnu stvar“, kazao je fra Marko, koji je govorio i o tome što kršćanska poruka mira znači u gradu koji nosi posljedice rata.
„Uz zvonik naše crkve, jedan od najprepoznatljivijih simbola grada Vukovara je vukovarski vodotoranj, ali mislim da od tih materijalnih stvari Vukovar bi trebao biti prepoznatljiviji po poruci mira. Baš zato što imaju iskustvo 1991. godine i koliko je nekako teško i krvavo stečen taj neki, možemo i sad reći prividni mir, i u našim srcima još uvijek borba da dođe do nekog pravog mira. Prvo da se pomirim sam sa sobom, sa nekim svojim slabostima, sa svojom nekom prošlošću, onda da se pomirim sa svojim bližnjima, a onda normalno i sa neprijateljima. Tu je taj oprost koji dobivamo od Boga presudan. Mislim da bi ono što bi Vukovar mogao pokazati danas svijetu, ne samo vjernicama, ne samo Hrvatskoj, tu jednu poruku mira da je krv nešto za što se isplati, žrtvovati, umirati, jer bez tog mira nastaje ne samo nemir, nego nastaje smrt. To bi trebala biti poruka koja se šalje iz Vukovara svake godine, svakog dana u godini, a ne samo 18. studenoga.
Sam sam osoba koja nije rođena prije 1991. godine i sam nekako od starijih učim i slušam. Mislim da bi ovo stariji trebali imati strpljenja, pod navodnicima, s nama mlađima u prenošenju te poruke onoga što su oni nekako doživjeli. Možda da ohrabrimo one koji misle da mladi danas ne čuju, ne doživljavaju, da oni kao zaboravljaju. Ja mislim da mladi samo to na jedan drugačiji način shvaćaju, jer nisu to doživjeli, iskusili na svojoj koži. Mislim da pomalo upijaju i promatraju što se to događalo, da im se nekako ureže u sjećanje, neka možda osobna svjedočanstva ljudi koji su prošli te strahote razaranja 1991. godine. Čini mi se da tu i umjetnost ima važnu ulogu. To su slike na način na koji se izražavaju sudionici tih bitaka 1991. godine kroz sliku, film, pjesmu, pisanu riječ. Mladi na neki svoj način to doživljavaju, shvaćaju i pohranjuju. Iako to ne pokazuju, a vjerujem da u njima je velika zahvalnost i da shvaćaju to da život koji danas žive bio bi nemoguć, da nije bilo 1991. godine. Vukovar živi tijekom cijele godine“, rekao je pa naglasio kako grad ne smije ostati zatočenik 1991. godine.
„Ako on to postane, to će biti dokaz da je rat pobijedio, da je smrt pobijedila, da je ubojstvo pobijedilo 1991. Vukovarci žive 365 dana s tom uspomenom i oni su autentični svjedoci te svakodnevne vjernosti, da žele ostati, da žele učiniti nešto bolje, da žele stvoriti jedno pravednije društvo za svoju djecu, da bude pravednije društvo, bolje društvo. Ovi ljudi koji dolaze sa strane izražavajući svoju zahvalnost i odavajući počast žrtvama, ne trebaju Vukovarce stalno vraćati u ono što je bilo. Nego baš iz te zahvalnosti zbog toga što se dogodilo, da danas živimo drugačijim životom. Zato je važno sjećati se. Da se sjećam ne da bi mrzio, nego da se sjećam da budem zahvalan i da danas budem drugačiji i bolji čovjek radi onih koji su mi to omogućili“, kazao je fra Marko o važnosti da posjetitelji, a posebno mladi, vide mjesta stradanja, ali isto tako da upoznaju i današnji život grada Vukovara.
Na pitanje o tome može li se u Vukovaru posebno živjeti i razumjeti franjevački poziv na mir fra Marko je odgovorio:
„To je jedno od obilježja našeg franjevačkog života. Meni je čast živjeti ne u Vukovaru, nego s Vukovarcima. Biti ovdje gdje su moja braća franjevci prije mene živjela stoljećima, posebno u onim teškim vremenima, pokazivati lice mira, ostati s Vukovarcima, ohrabrivati ih i davati im nadu. A to je vjerojatno bilo najteže u onim godinama povratka. Da se ljudi vrate na ono što je porušeno, na ono što je uništeno. Sijati svakodnevno jednu poruku mira, da je moguće graditi mir, ali kažemo prvo u sebi čovjek nekako mora pomiriti neke svoje vlastite pogreške, krive izbore, da bi imao u svome srcu mira. Prvo da prihvati i da mu Bog oprašta njegove propuste.
Kad čovjek stekne taj mir sa Bogom i unutarnji mir, onda može i graditi mir u svojoj obitelji, u svome društvu u kojem živi, s prijateljima koje okružuje, radnim kolektivom, a onda još i puno šire. Kao franjevac bih rekao stvarno iznimna čast je živjeti u ovom gradu, heroju, živjeti sa Vukovarcima. I to nije ono floskula. Puno toga Vukovarci nas fratre uče i u puno stvari nas opominju i pretječu svojim primjerom vjere. I baš možda na tom polju, da se ne umorimo raditi na miru i da nam oni svjedoče mir je moguć.“
Mijo Brkić

