Fra Jerko je bio jedan kamenčić u mozaiku onih koji su se kroz stoljeća brinuli za radnike u tuđini. Jedan kamenčić sam ne znači ništa, ali u cjelini itekako pridonosi ljepoti tog duhovnog mozaika povratnika koji u tuđini nisu niti izgubili niti prokockali vjeru.
Piše: fra Antonio Petric/ Fra3.net
Sueski kanal je jedna od ključnih arterija u krvotoku svjetske trgovine. Njime svakodnevno prođe tisuće i tisuće tona raznih dobara potrebnih za razvitak, ali i opstanak velikoga svjetskog gospodarskog organizma. Kanal je u upotrebi nekih 160 godina, a želje za njegovim prokopavanjem javljale su se još u 16. stoljeću.
Sredinom 19. stoljeća Francuska je osnovala međunarodno udruženje čiji su članovi bili razni inženjeri koji su davali svoje prijedloge za izgradnju Sueskog kanala. Uvjete za ostvarenje svoga cilja udruženje je dobilo 1854. godine, kada je egipatskim potkraljem postao Said koji je bio prijatelj s tadašnjim francuskim konzulom u Egiptu Ferdinandom de Lessepesom. De Lessepes je iskoristio to poznanstvo i uspio je nagovoriti potkralja Saida da udruženje dobije odobrenje za iskopavanje kanala. Prokopavanje je počelo 1859. godine, a prvi je počeo kopati upravo de Lessepes. Na izgradnji kanala radilo je skoro 30.000 ljudi punih deset godina. Među tim brojnim radnicima bilo je i više tisuća Hrvata.
Službu apostolskog vikara u Egiptu u to su vrijeme vršili franjevci iz hrvatskoga govornog područja. Oni su se brinuli za sve katolike koji su živjeli u Egiptu, a posebnu su brigu pokazivali prema radnicima koji su radili na iskopavanju Sueskog kanala. Zbog toga su redovito odlazili u Francusku i Belgiju tražiti misionare koji bi se duhovno brinuli za radnike. Za mnogobrojne Hrvate brigu su vodili oni sami, ali su primijetili kako nije dovoljno to što čine jer im treba jedan stalni misionar. Apostolski vikar fra Lujo Ćurčija poslao je službeno pismo generalu Franjevačkog reda u kojem ga moli da on zatraži od Dubrovačke ili Zadarske provincije jednog franjevca koji bi došao u misije u Egipat. Obje su provincije odbile prijedlog jer nisu imale dovoljno članova tih godina. Nakon tih negativnih odgovora general je uputio pismo Hercegovačkoj franjevačkoj kustodiji. Tadašnji kustod fra Petar Kordić krenuo je u potragu za franjevcem koji bi bio spreman otići u Egipat. Pronašao ga je u fra Jerki Karačiću, mladom franjevcu koji se upravo vratio sa studija iz Italije.
Fra Jerko je rođen 12. studenog 1842. u Crnču iznad Širokog Brijega. Habit je obukao 1861. godine, a nakon par godina odlazi na studij u Torino u Italiju. Ondje je proslavio mladu misu 1866. godine, a u Hercegovinu se vraća sredinom 1868. godine te je postavljen za kapelana u Brotnju. Fra Petar ga je zamolio da ode u Egipat, a fra Jerko je rado pristao uz uvjet da se vrati u svoju provinciju i da tu bude pokopan. Pismo u kojem potvrđuje njegov odlazak fra Petar je napisao 28. prosinca 1868. Nakon određenih priprema i riješenih putnih isprava, fra Jerko je napustio Hercegovinu 3. srpnja 1869., a u Egipat je došao u kolovozu iste godine te se nastanio u El-Ghisaru. Fra Jerko ovim činom postaje prvi hercegovački franjevac misionar u Africi.
Odmah je započeo svoju misijsku djelatnost te je počeo pohađati radnike i voditi skrb o njima. Iste godine kanal je bio završen te je blagoslovljen 16. studenoga, a blagoslovio ga je apostolski vikar fra Lujo Ćurčija. Mnogi su se radnici vratili svojim kućama, ali je dobar dio Hrvata ostao u Egiptu te se fra Jerko nastavio skrbiti za njih. Ubrzo je naučio arapski jezik pa je proširio svoju misijsku djelatnost i na domaće stanovništvo te arapske radnike. Proveo je punih sedam godina u Egiptu, ali se morao vratiti jer je zbog napornog posla i teških klimatskih uvjeta obolio od sušice. Vratio se u jesen 1876. godine. Umro je 10. veljače 1877. u samostanu na Širokom Brijegu, u 35. godini života, 16. godini redovništva i 11. godini svećeništva. Pokopan je na groblju Mekovcu i tako su mu braća ispunila želju koji je izrekao prije svoga putovanja u Egipat.
Fra Jerko je bio jedan kamenčić u mozaiku onih koji su se kroz stoljeća brinuli za radnike u tuđini. Jedan kamenčić sam ne znači ništa, ali u cjelini itekako pridonosi ljepoti tog duhovnog mozaika povratnika koji u tuđini nisu niti izgubili niti prokockali vjeru. Dapače, neki su je čak i utvrdili. Jedan kamenčić, koji smo htjeli malo istaknuti i istrgnuti iz zaborava jer ako zaboravimo (izvadimo) samo jedan kamenčić, mozaik više nije isti i gubi na svojoj ljepoti.
Mir vam i dobro.
Literatura: Robert JOLIĆ, Leksikon hercegovačkih franjevaca, Mostar, 2011.; Bazilije PANDŽIĆ, ”Sueski kanal i Hrvati”, u: Hrvatski kalendar, god. 29 (1972.), str. 59-63.; Bazilije PANDŽIĆ, Acta franciscana Hercegovinae, sv. III, Mostar, 2003.; Andrija NIKIĆ, ”Fra Jerko Karačić – misionar u Africi”, u: Kršni zavičaj, god. 10 (1977.), str. 24-27.
