U ovotjednoj emisiji Nada koja liječi psihologinja Marijana Grgić, urednica i voditeljica emisije govorila je o uspješnim ljudima, onima koji vode kompanije, koji su svojim trudom i odricanjem došli do velikih pozicija, ali nose velike terete krivnje zbog vlastitog uspjeha. Imaju osjećaj da se drugima moraju ispričavati zato što su uspjeli; najprije svojim najbližima, a zatim gotovo svima koje susretnu. I takvi dolaze kod nje u savjetovalište.
Teret ljubomore često im je križ koji nose svakodnevno, boje se da nekoga ne povrijede svojim uspjehom, svojim mišljenjem ili onime što su izgradili.
Takvi ljudi često dolaze iz obitelji u kojima se uspjeh umanjivao, nije bilo puno prostora za pohvalu, a isticanje doživljavalo kao nešto opasno. Vrlo često misle da su ponizni, ali ta poniznost ponekad više nije poniznost, više liči na samoponižavanje i samoponištavanje. Posljedično, imaju jako malo ljudi koje mogu nazvati pravim prijateljima, jer često prijateljstvo nije prošlo test uspjeha.
PSIHOLOŠKA ISTRAŽIVANJA
Psihologija je ovaj fenomen jako dobro istražila.
Još 1978. godine psihologinje Pauline Clance i Suzanne Imes počele su proučavati jednu zanimljivu skupinu ljudi, odnosno osobe koje su objektivno bile vrlo uspješne, koje su imale dobre rezultate, velike pozicije, visoko obrazovanje i iza sebe stvarne uspjehe, ali su unatoč svemu tome živjele s osjećajem da taj uspjeh zapravo nisu zaslužile.
Primijetile su da takve osobe često ne doživljavaju svoj uspjeh kao rezultat rada, odricanja, talenta ili truda, nego ga pripisuju sreći, slučaju, okolnostima ili pomoći drugih ljudi.
Osoba izvana može djelovati vrlo sigurno, voditi tvrtku, imati odgovornu funkciju, biti stručnjak u svom području, imati obitelj i sve ono što društvo naziva uspjehom, ali iznutra živjeti s osjećajem da je nekoga prevarila i da će jednog dana ljudi shvatiti da ona zapravo nije dovoljno dobra.
Takve osobe vrlo često ne mogu prihvatiti pohvalu, umanjuju vlastiti rad i imaju potrebu objasniti uspjeh nečim izvan sebe jer duboko u sebi ne vjeruju da imaju pravo biti uspješne.
Ono što je posebno zanimljivo jest da se iza toga ne nalazi manjak sposobnosti nego ljudi koji su godinama bili odgovorni, vrijedni, savjesni i koji su mnogo ulagali u druge, ali su kroz život naučili da nije sigurno isticati se, da nije dobro biti „previše“, da uspjeh izaziva ljubomoru, udaljavanje ljudi ili čak gubitak ljubavi.
Zbog toga osoba nesvjesno počinje umanjivati samu sebe jer joj je psihološki sigurnije biti manja nego riskirati da bude odbačena.
Vrlo često u savjetovalištu kažem da ispred mene sjedi uspješna odrasla osoba, ali da iznutra još uvijek sjedi dijete koje se boji da će uspjehom izgubiti pripadanje, ljubav ili mjesto među ljudima.
Drugo istraživanje, koje su proveli Crocker i Park, pokazalo je jednu vrlo zanimljivu stvar, a to je da osobe koje svoje samopoštovanje grade kroz prihvaćenost drugih ljudi vrlo često počnu umanjivati vlastiti uspjeh kako bi sačuvale odnose.
Dakle, osoba ne pati zato što je uspješna, osoba pati zato što se boji posljedica uspjeha.
Jer ako sam cijeli život učila da će ljudi biti ljuti kada uspijem, da će se udaljiti od mene, da će me manje voljeti ili da će me smatrati umišljenom, tada uspjeh za mene više nije samo uspjeh.
Uspjeh je prijetnja i samoća. Takva osoba vrlo često dolazi iz okruženja u kojem je uspjeh izazivao ljubomoru, kritiku ili umanjivanje.
Možda je kao dijete čula rečenice: „Nemoj se uzdizati.“ „Što ti misliš tko si?“ „Spusti se malo.“ „Ima boljih od tebe.“
I tada dijete nauči da je sigurnije biti manji. Kasnije to dijete odraste. Postane liječnik, poduzetnik, voditelj, direktor, psiholog, uspješan roditelj ili netko tko je mnogo postigao, ali psihološki obrazac ostane isti; osoba počinje sama sebe smanjivati prije nego što to učini netko drugi. Počinje govoriti: „Ma nije to ništa.“ „Drugi su bolji.“ „Nisam ja toliko sposoban.“ „Dogodilo se slučajno.“
Zapravo nesvjesno pokušava ostati mala jer vjeruje da će tako ostati voljena. To je trenutak lažne poniznosti, jer je poniznost dar, a ova poniznost je strah od odbacivanja. To je trenutak u kojem uspjeh i pripadanje postanu sukob. Kao da osoba u sebi nosi dvije poruke – jedna govori: „Rasti. Iskoristi svoj talent.“ A druga govori: „Ako narasteš, ostat ćeš sam.“
Treći dio objašnjenja nalazimo u teoriji privrženosti Johna Bowlbyja, koju je razvijao od 1950-ih godina, a kasnije su je dodatno istraživali Mary Ainsworth i brojni autori nakon nje.
Bowlby je primijetio da dijete kroz odnos s roditeljem ne uči samo kako voljeti druge ljude. Dijete zapravo kroz taj odnos uči koliko ono samo vrijedi. Ako dijete odrasta uz emocionalnu toplinu, podršku i prihvaćanje, ono razvija osjećaj: „Ja vrijedim.“ „Mogu rasti.“ „Smijem postojati.“ Ako dijete odrasta uz emocionalnu hladnoću, stalnu kritiku, uspoređivanje ili umanjivanje uspjeha, tada vrlo često razvija potpuno drugačiju unutarnju poruku.
Takvo dijete ne nauči da vrijedi zato što postoji, nego nauči da vrijedi onda kada ne smeta, kada nije previše uspješno, kada ne izaziva ljubomoru, kada se ničim ne ističe, kada ne zauzima puno prostora…
Primjerice, dijete dođe kući s uspjehom, dobrom ocjenom, pohvalom ili talentom, a dobije odgovor: „Nije to ništa.“ „Nemoj se uzdizati.“ „Ima boljih od tebe.“ „Spusti se malo.“
Tada dijete nesvjesno počinje povezivati uspjeh s opasnošću. To danas potvrđuju i novija istraživanja privrženosti, primjerice Mikulincer i Shaver (2007.), koja pokazuju da rana iskustva prihvaćenosti i sigurnosti snažno utječu na kasnije samopoštovanje, odnose i način na koji osoba doživljava vlastitu vrijednost.
Zbog toga mnogi ljudi ne pate zbog manjka talenta. Pate zato što iznutra još nisu dobili dopuštenje da budu veliki.
PRIMJER IZ SAVJETOVALIŠTA
U savjetovalištu vrlo često susrećem osobe koje imaju problem naplatiti svoju uslugu ili tražiti povišicu, a problem zapravo ne nastane u trenutku kada treba poslati račun, nego puno ranije, jer osoba kroz život razvije uvjerenje da će ljubav izgubiti ako postane „previše“, pa zatim svoj rad počne umanjivati, svoje cijene spuštati i nositi na svojim leđima terete koji joj uopće ne pripadaju.
Takve osobe vrlo često godinama uče, ulažu u edukacije, završavaju fakultete, razvijaju svoje poslovanje, grade firme i ulažu ogroman trud u ono što rade, ali kada dođe trenutak da taj rad naplate, tada se javi strah da će se drugi naljutiti, da će ih smatrati preskupima, da će nastati konflikt ili da će izgubiti odnos, pa osoba radije izgubi novac nego osjećaj prihvaćenosti.
Zbog toga često dolazi do odgađanja naplate, preuzimanja tuđih dugova, nepotrebnog spuštanja cijena i davanja puno više nego što osoba realno može dati, a posljedica svega toga bude da poduzetnik polako počne gubiti ono što je godinama stvarao, a prije svega svoje zdravlje.
Vrlo često vidim i ljude koji umanjuju uspjeh svoje firme, svoj talent, svoje znanje, godine studiranja i odricanja, pa ono što je objektivno velika stvar u njihovim očima postane nešto malo, jer su kroz život naučili da je sigurnije smanjiti sebe nego riskirati da ih netko doživi kao oholu osobu.
Zato često kažem da naplatiti svoju uslugu nije pitanje novca, nego odnosa prema sebi, jer način na koji vrednujemo vlastiti rad vrlo često pokazuje koliko smo duboko povjerovali da imamo pravo zauzeti mjesto pod ovim nebom.
I upravo zato ono što ljudi često nazivaju poniznošću ponekad uopće nije poniznost, nego samoumanjivanje, jer prava poniznost nije govoriti da nisi ništa, nego priznati da si dobio talent, radio na njemu, razvijao ga i da sada imaš odgovornost taj dar poštovati, ostaviti svijetu nešto iza sebe I kada te ne bude.
Jer talent koji stalno umanjujemo najčešće ne nestane, nego čovjek polako počne nestajati uz njega i vidu neke opipljive bolesti.
KATOLIČKA PERSPEKTIVA
U Evanđelju nalazimo prispodobu o talentima. Čovjek dobiva talente. Netko više. Netko manje. I onda dolazi pitanje: Što si učinio s onim što ti je dano?
Bog ne pita: Zašto si uspio? Zašto si bio sposoban? Zašto si imao utjecaj?
On pita: Što si napravio s darom koji si dobio?
I zato želim reći jednu važnu stvar. Uspjeh nije nešto što trebamo birati ili odbacivati. Mi smo odgovorni dati najbolje od sebe. Za svoju djecu. Za obitelj. Za društvo. Za buduće generacije. Ako si dobio talent, znanje, mogućnost, utjecaj ili sposobnost – to nije nešto što treba zakopati. To je nešto što treba staviti u službu dobra.
Ponekad ljudi misle da je poniznost umanjiti sebe, ali prava poniznost nije govoriti: „Ja nisam ništa.“
Prava poniznost je reći: „Dobio sam dar i odgovoran sam za njega.“
Ako ste osoba koja se ispričava zbog svoga uspjeha… Ako se umanjujete… Ako vas je strah da ćete biti previše…
Želim vam reći nešto važno. Vaš uspjeh nije izdaja. Vaš uspjeh nije grijeh. I nije razlog za sram. Možda ste dugo učili biti mali, ali talent koji vam je dan nije dan da ga sakrijete. Dan vam je da ga živite. I možda je vrijeme da prestanete govoriti: „Nije to ništa.“
I počnete govoriti: „Dao sam sve od sebe.“ I to je dovoljno.
Marijana Grgić
