Ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: “Gospodine, pomozi mi!”
On odgovori: “Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.”
A ona će: “Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!”. Tada joj Isus reče: “O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš!”
Nekada ranije, s puno manje godina, obveza i bez vozačke, bilo mi je tako teško razumjeti zašto se tata ljuti svaki put kad ga nazovem(o) dok je na putu, i kako mi fino ne odgovori na ono zbog čega ga zovem. A često je bio na putu, i često je njegov mobitel znao zvoniti na suvozačevom sjedalu, na krovu auta, u džepu, u ruci, skoro svaki put kad bi meni/nama nešto palo na pamet, bez obzira što on radio. Sada, kad se već odavno njegov broj zna kad se zove, i kada i meni zna zvoniti, shvaćam da to nisu bili pozivi iz potrebe nego zivkanja, sve mili, uljepšani glasovi zahtjeva i prohtjeva, šapćući primaknuti slušalici telefona da netko stariji ne čuje i ne vidi. To je lako objasniti teorijom „dičinja posla :)“, ali ta slika poziva, zivkanja, javljanja, odgovora, poziva na čekanju, i prekinute slušalice danas me uči teoriji nekih mojih odnosa koji sada više ne bi smjeli biti opravdani tom dječjom.
Danas je Isus na putu. I sve mi se čini kao da je i njemu dan počeo onako da mu svi pomalo idu na živce, neki s razlog a neki bez da išta loše ili pogrešno urade. Neuobičajeno raspoloženje za Isusa, za mene i nije baš.
Prvo je sve počelo s farizejima koga su ga se dovezali pitanjima zašto učenici ne peru ruke prije jela. A onda neka žena iz naroda, zove, i doziva, i opet zove. A čini se da Isus ne uzvrati niti riječi. Možda je ovo jedini ulomak evanđelja o nekome tko je promijenio Isusovo mišljenje, zapravo, ovo je jedini kojega znam i koji mi ostaje do kraja neshvatljiv. I to o ženi. (Ne)običnoj ženi. Nevjerojatan događaj. Em žena, em Kanaanka, potpuna suprotnost “izgubljene ovce dome Izraelova” za kojom su Isus i učenici tragali da je vrate stadu i Pastiru, upravo ona, uporna i zanimljivo kreativna u svom razgovoru s Gospodinom, donosi mi premoćnu poruka dana. Zvati u pravom trenutku. Zvati s pravom potrebom. Zvati a ne zivkati. Zvati i znati razgovarati, upitati i dati odgovor. Zvati i kad je poziv na čekanju. Zvati i kad izgleda da si ignoriran. Zvati i kad ostaneš bez riječi. Zvati vjerno!
I zamišljam, pa vjerojatno nitko od prisutnih nije pomislio da je ona uopće vrijedna Isusa. A ona zove, i zove. Nije dostojna ni razgovora s njim, a tek uslišane molitve… A ona tako mudro zaiska mrvice Isusovog milosrđa. Dovoljno. Tako vrijedno, a nazvano mrvicama.
Isus odgovara. I to najljepšim mogućim odgovorom Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš!
Molim Te Isuse, i zovem Te,
oslobodi me mog običaja da u molitvi i pozivu slušam samo svoje riječi,
da mi one odzvanjaju u glavi i unutar zatvorenih usta tako glasno;
dok je moj poziv na čekanju, a Ti možda već s druge strane odgovaraš – daj mi strpljenja.
Daj da čujem Tvoj glas…
I Tvoj odgovor meni: O, ženo…
Ivana Miličević
