Ubojstvo članova obitelji Anđelić u Kostajnici kod Konjica dogodilo se 24. prosinca 2002. kada je Muamer Topalović u obiteljskoj kući Anđelića ubio troje njezinih članova. Tim povodom župnik u Obrima, vlč. Marin Marić, napisao je prigodno razmišljanje, a objavio ga je portal katoličkog tjednika Nedjelja.ba.
Prostori Bosne i Hercegovine natopljeni su krvlju mučenika. Tijekom 500 godina turske okupacije, kršćani su sustavno predstavljani kao građani nižeg reda kojima su se ograničavala sva moguća ljudska i vjerska prava, a znamo također, oduzimana i djeca. Iz naše perspektive to je zaista teško i zamisliti, ali to nije bilo tako davno. Stotinjak godina u ljudskoj povijesti je kratak, skoro neprimjetan vremenski period – ponekad prikazan i kao znanstveno odstupanje.
Božja briga prema ljudima
Tada se broj katolika postupno smanjivao, neki su prelazili na islam, neki su se uspjeli iseliti, a veliki dio, unatoč svim problemima, odlučio je ostati i čuvati svoju vjeru i običaje. Dok su brojne kuće i samostani spaljivani, a ljudi prestrašivani i izgladnjivani, katolici su vjerovali da će i to vrijeme proći te da ruka nasilnika neće imati zadnju riječ. Jaku ulogu u očuvanju vjere za vrijeme osmanskog vladanja, imali su svećenici – fratri koji su danonoćno hrabrili vjernike i stajali uz njih.
Možemo samo zamisliti kako su zvučale tada, progonjenim katolicima riječi iz Matejeva evanđelja: “A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti. Pokazat ću vam koga vam se bojati: onoga se bojte koji pošto ubije, ima moć baciti u pakao. Da, velim vam, njega se bojte! Ne prodaje li se pet vrapčića za dva novčića? Pa ipak ni jednoga od njih Bog ne zaboravlja. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se! Vredniji ste nego mnogo vrabaca!”
Ključne riječi na koje nam Isus želi skrenuti pažnju su: „Vi ste moji prijatelji! Ne bojte se! Vaša duša je Božje vlasništvo – Boga se bojte!”
Ovaj evanđeoski tekst simbolizira Božju brigu prema ljudima. Ne samo prije 2 000, 1 000 ili 500 godina, nego i danas. Mnogi bi i danas htjeli da nam mogu iščupati dušu. Smatraju nas poganima, nevrijednima, jeftinijima od običnog vrapca, a ne znaju da smo Bogu toliko važni da su nam čak i vlasi izbrojene.
Mi jesmo djeca Božja, a često imamo i takva djetinjasta pitanja prema Bogu. Kao što malo djete pita roditelje: zašto ovo, zašto ono, i mi smo skloni upitati Boga: Zašto dopuštaš zlo? Dva su odgovora: sloboda i ljubav. Sve stvoreno na zemlji je stvoreno od Boga, samo je čovjek iz Boga. Mi smo satkani od daha Božjega. Slični smo njemu po slobodi i ljubavi. Da nam nije dao slobodu – ne bi ni ljubav. Čovjek je od prvog dana slobodan učiniti što želi. Zar se ne sjećate Adama? Pao je. “Adame, gdje si!?” – upitao ga je Bog. Ne zato što nije znao gdje je nego zato što je sagriješio i bježi od Boga.
Sjećanje na pokolj
Prilikom sjećanja na ovaj tužni događaj svjedoci smo da i danas zemljom hodaju “Adami” koji su spremni učiniti zlo. Žele imati Božju moć i vlast pa upravljati svime: prognati i ubiti. “Nisu li tako progonili i proroke prije vas”, pita Isus na jednom mjestu? Pa i samog Isusa su progonili, apostole, kršćane do dan danas. Budimo stoga svjesni da kao kršćani, na ovom svijetu nikad nećemo imati mira. Nikad. Sjetite se samo što kažemo nakon čitanja evanđelja gdje Isus govori da će biti progonstva i ubijanja radi njegovog Imena. Mi odgovorimo: “Slava Tebi Kriste!” Oh, jesmo li svjesni koliku težini i odgovornost uzimamo na sebe?
Naši pokojni župljani su to osjetili u svom životu. Prolili su krv za te riječi: “Slava Tebi Kriste!” Samo zbog toga što su imenom i prezimenom, nacionalnom pripadnosti i jezikom svjedočili da su Hrvati i da iskazuju slavu Kristu.
Anđelko, Mara i Zorka žrtve su ubojstva motiviranog mržnjom. Ona izjeda, guši, uništava – ubija. Sveti Augustin kaže da je ljubav mjerilo svetosti, a mržnja dokaz udaljenosti od Boga.
Stoga, što nama preostaje? Hoćemo li mrziti one koji nas konstantno ugnjetavaju ili ćemo ih ljubiti? Stotinama godina okrivljavaju Hrvate da prave podjele, ne bitno u kojoj državi i povijesnom vremenu se nalazili. Da Hrvati dijele društvo može reći tek egoist koji želi sve samo za sebe.
Hrvati katolici, nisu i nikad se neće kriti iza štita mržnje. Jer mržnja, koja je otjerala tisuće Hrvata iz ovog kraja, nije štit nego oružje. Ni danas kad nas nazivaju lažnim žrtvama, da simuliramo ugroženost. S ponosom ćemo se pokazivati kao Kristovi vojnici, vojnici pobjedničke vojske obučeni u vojničku odoru ljubavi i praštanja, suživota i pomirenja.
