Jedan od hodočasnika 9. Marijanskog zavjeta za domovinu bio je Matko, umirovljeni branitelj iz Metkovića. U Međugorje je, u zajedništvu ostalih hodočasnika stigao 18. kolovoza, nakon 69 dana hoda i s nakanom pješačenja svih 75 dana od Osijeka do Dubrovnika. U emisiji Susret Radiopostaje Mir Međugorje kazao je kako u Međugorje iz Metkovića hodočasti najmanje jednom mjesečno sa svojim prijateljima.
„Volim hodočastiti. I ovo sada mi je došlo idealno“, rekao je Matko o dva i pol mjeseca hoda i prelaska 1700 km, naglasivši „Zahtjevno je to. Bio sam svjestan težine i nisam bio siguran mogu li izdržati. Ali imao sam volju i uz Božju pomoć uspijevam. Bilo je i kriza na putu. Ali čitavo vrijeme imam radost i mir, što je jako zanimljivo. Bilo je mijenjanja obuće, otjecanja noge, nervoze, umora, nespavanja“ priznaje radostan što je sve to prebrodio.
A za hodočašća svakoga mjeseca u Međugorje napominje kako su započeli s prvih pet subota uz naglasak „Kad jednom počnete teško je to ostaviti“.
Matko je bio mlad kada je počeo rat, tek maturirao, rođen 1973. „U siječnju 1993. išao sam služiti vojni rok. I 1994. i 1995. proveo sam kao pripadnik 116. brigade, neretvanske.
Ponosan sam na to razdoblje svoga života. Nisam morao biti sudionik, ali sam osjećao da moram i želim biti dio toga.“
Sa 20 godina Matko je prošao južno bojište bez ranjavanja i zarobljavanja „ali uz traume što se tiče straha. Par puta sam se našao u situaciji da mi je bio doslovno ugrožen život. Nisam bio spreman u tim trenucima na takve stvari. Rat je jedna užasna stvar. Možda sam tek sad svjestan što je tada bilo… Teško je opisati riječima kako je to kada se nađeš izravno izložen smrtnoj opasnosti. Sagledate život u par sekunda.“
Matko priznaje kako tada nije bio u vjeri. „Imao sam sakramente krštenja, pričesti i krizme, ali što se tiče odlazaka na svetu misu i prakticiranja vjere, daleko od toga. Uglavnom je bilo takvo okruženje ljudi s kojima sam se družio u Metkoviću.“
Dodaje kako mu je od ratnog čak teže palo poslijeratno vrijeme „ovih pet godina od 96. pa 97. do 2000. To je period koji me uništio. Nekako sam sve to drukčije zamišljao. Međutim, u ratu dolazim u kontakt s drogama, alkoholom, bez ikakve kontrole i 96., negdje u proljeće, susrećem se s heroinom. Kad sam prvi put probao heroin, rekao sam – to je to. Ovo sam tražio cijeli život i želim cijeli život uzimati ovo. Tako me to začaralo i zavelo, osvojilo me na prvu. Neka euforija i neki lažni mir. A kada u ove zadnje dvije godine analiziram kompletan svoj život znam da je to jednostavno laž, prevara je to, nevjerojatno uvjerljiva prevara.“
Droga je u to doba bila jako dostupna, a mladalačka narav željela je sve isprobati. Heroin će biti njegova temeljna droga idućih 25 godina. Bit će traženja pomoći. No 1999. se oženio i dobio sina. U to doba još povremeno konzumira heroin. „A rupe bez droge popunjavate alkoholom, marihuanom, lakšim drogama i tako. Supruga ništa nije znala. Skrivao sam to vješto kako to narkomani znaju skrivati. Obitelj sazna zadnja i onda obično bude kasno. A supruga je otkrila kad sam upao u jednu krizu. Tada sve stane, stanete vi i sve oko vas stane osim osjećaja besmisla uz fizičku bol. Užas. Bol je u svim kostima, osjećate bol šaka, koljena, zglobova, bol koju niste poznavali i nikada ranije osjetili. Raspadate se. Uz to psiha vam je toliko opterećena da je to nevjerojatno.“
Sin je imao gotovo dvije godine kada je Matko otišao u komunu prvi put, na Krk. „U svetište majke Božje Goričke otići ću u desetom mjesecu 2001. I već na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene djevice Marije na jednom seminaru susrest ću se s Duhom Svetim. I to će biti nešto novo u mojem životu da ću iduće dvije godine, koliko ću boraviti u toj zajednici, naučiti sve što više-manje i danas znam o vjeri. Upoznat ću čitav tadašnji karizmatski pokret u Hrvatskoj. Seminari su bili česti, molitvena zajednica, odlazili smo u Tabor na susrete… Ali po izlasku, vrlo brzo napravit ću recidiv. Opet pakao. Pa nove zajednice i gubitak povjerenja u njih. Javit ću se za pomoć na psihijatru u Dubrovniku 2005. godine, gdje će mi doktorica reći kao imam PTSP. Tablete i hospitalizacija… I nakon takve tri godine otići ću mirovinu 2008. Pa jedna bolnica, druga bolnica, Jankomir pa opet Dubrovnik… Nema sada heroina, ali se uništavate alkoholom, tabletama… 2007. ću se rastaviti, žena će otići i sin s njom… Ona će se kasnije udati, dobiti kćer, kao i crkveno poništenje valjanosti našeg braka.“
Slijedi razdoblje različitih tableta, upoznavanja jedne djevojke u Mostaru, te nakon prekida s njom – opet heroin. I sve te patnje ništa su u usporedbi s onim što će uslijediti u kolovozu 2020. godine. „Na jedan oglas, koji će mi izaći na mobitelu, javit ću se curi u Makarskom primorju. Naš prvi kontakt – i ja nesvjesno ulazim u svijet pornografije.“ Matko će s njom otići u London, gdje je živjela, ne znajući koliko je ona u drogi, niti što drugo o njoj. „Niti znam da taj crystal meth služi kao droga za seks, za silovanja, za puno tih stvari. Kasnije ću istraživati čime se drogiram. Jedno vrijeme sam se drogirao s tim da nisam znao, u piću, u hrani. Počeo sam se čudno osjećati i nije bilo dobro. Počet ću gledati pornografiju dok boravim u Londonu. Vrlo brzo, drugi treći dan, nalazim tu curu u pornografiji, prepoznajem je… I opet ne znajući da je moj mobitel kopiran i da netko dobro zna šta ja gledam dok boravim u kući u Londonu, budući da ne izlazimo vani zbog korone, a boravim u stanu s njezinim sinom od pet godina. Ona je sve to financirala.“
Matko je tada imao 47 godina, cijelo vrijeme opterećen ogromnim količinama droge koju unosi u sebe da bi mogao biti budan. „Napravio sam od sobe toliki kaos da je to bilo nevjerojatno. Nisam izlazio osim po nabavu droge da te stvari mogu gledat. U Londonu sam bio dva mjeseca. U početku mi je sve bilo zanimljivo, još jedno novo iskustvo. No shvatio sam vrlo brzo da ne mogu otići odatle pa ću se odlučiti na bijeg jer sam gledajući pornografiju i istražujući kamo me to vodi zaključio da mi je život u opasnosti. Pobjegao sam. I uspio doći u Hrvatsku, u Zagreb. Kasnije ću se sjetiti kako sam zavapio Isusu da me spasi, dok sam silazio niz stepenica te kuće. I spašen sam na jedan čudan način iz Londona. Zavapit ću u Londonu Isusu, ali ću vremenom ignorirati taj vapaj. Počet ću istraživati što mi se dogodilo. Provest ću 40 dana u istraživanju jedne pornografske stranice, 40 dana i 40 noći, bez spavanja. Pogledat ću stotine tisuća filmova za to vrijeme. Doći ću do zastrašujućih saznanja. Doći ću do Metkovića, do šire obitelji, do uže obitelji… Počet će mi se rušit svijet kakvog sam poznavao. London vam je tu – i u Hrvatskoj. London vam je i u Hercegovini, u Čitluku, nažalost i u Međugorju i u jednom malom Metkoviću… I gdje god se okrenete, ta je pošast prisutna. Prisutne su cure iz Hercegovine koje sam poznavao, iz mog Metkovića. Nije bilo lako doći do svoje obitelji. To me dovelo do pokušaja samoubojstva. Pokušat ću se ubiti kad sam uvidio tko je sve u tom svijetu pornografije. Tko je sve u tom svijetu i da ja iz toga ne mogu izaći, da jednostavno znam. I da netko zna da ja znam. I da ja znam da neko zna da ja znam. Nekako mi se učinio najlakšim izlaz iz toga da se ubijem. Znao sam i koliko ubacujem heroina u sebe i kristal meta. Za taj kristal met kruži priča da se uzima samo jednom i da se iz toga više ne izlazi.“
Na pitanje – jesu li možda to bile nekakve halucinacije, priviđenja, da je vidio neke poznate osobe u tim pornografskim filmovima, Matko odgovara: „Nisu na žalost. Meni se otkrio i način kako sve to funkcionira. I koliko se to plaća i doslovno se nudi. Na toj se stranici na dnevnoj bazi snimi 1250 filmova. Što je gledanost veća to veće novce zaradi amaterska glumica. „Glumica“ koja normalno hoda po gradu, koja radi svoj posao i povremeno snimi filmić.“
U proljeće 2021. Matko će opet zavapiti Gospodinu. „Ali ovaj put to će biti u punini, kada će mi Gospodin progovoriti, kad ću ga čuti. U tom trenutku osjetit ću nešto neobično u svom tijelu, kako mi nešto izlazi na tjeme. Znao sam da sam oslobođen. Ja sam sada plod tog trenutka iz petog mjeseca 2021. Skačem s kreveta i sve kupim. Imao sam novaca, droge za još barem tri mjeseca. Dajem majci da sve baci sve smeće. Roditelji su bili iznenađeni. Bacam četiri mobitela koje sam koristio za te stvari. Jedan pravi krug, jedan se puni, drugoga prazniš. Gasim se kompletno s interneta, sve bacam – i drogu, i mobitele, i sve veze prekidam. I odlazim očistiti se fizički. Imao sam dovoljno iskustva da sam znao da ne mogu sam proći tu krizu. Odlazim u Vrapče. Ondje ću se fizički očistiti od heroina, opet na morfiju 40 dana. Pa opet 40 dana neću spavati po povratku iz Vrapča doma. To mi je iskustvo najbolje, koje ću provesti u samoći. U samoći, sam s Gospodinom. Tu mi se Gospodin otkrio, njegov potpis u tome svemu, jer su počele sumnje što je ovo, je li ovo moguće.“
Praktična vjera počinje s ispovijedi u Međugorju. „U takvom sam stanju na Veliku Gospu krenuo sam pješice u Međugorje. A toliko sam bio slab da sam zavapio da dođem u Međugorje. Nakon dva kilometra mislio sam se vratiti, ali nemam mobitela, bez snage, stvarna tjelesna slabost. I susrećem ekipu koja također hodočasti u Međugorje. Poći ću s njima. Nas petero doći će tada u Međugorje. Uletit ću u ispovjedaonicu i tu ću doživjeti istinsko oslobođenje, nešto novo. Tu je sve otišlo.“
Sada, dvije godine kasnije Matko je zahvalan. „ Ovo moje hodočašće je zahvala. A na njemu se događaju stvari za koje ću opet zahvaljivati. Čuda se događaju u životu, čuda koja nisam birao – biti oslobođen u trenutku! Kad van Bog progovori! Nakon 25 godina iščupano je zlo iz mene. Jednostavno svi okovi padaju. Bježi zlo od vas.“
Danas bez tableta i bezalkoholna, u znak zahvale Matko pije samo vodu. „To je jedna žrtvica. Ne pijem ni sok, ni alkohol.“ Mobitel ipak ima. Fotografira, oduševljen pravi video prezentacije s hodočašća i šalje prijateljima. Želi se u budućnosti boriti protiv droge, pornografije, zlostavljana djece i drugih pošasti.
Matku je posebno drago što je njegov otac doživio sinovu promjenu i obraćanje. Majka je živa, vidjet će je 70. dana hodočašća Marijanskog zavjeta za domovinu, kada naiđu kroz Metković. Sa sada 24-godišnjim sinom, koji je pri kraju studija ima dobar odnos. „Uživam s njim razgovarati. I uživam u životu. Obrađujem zemlju, zaradim još po koju dnevnicu. Živim slobodu, koju ne bi mijenjao ni za što. Upoznao sam toliko novih, dobrih ljudi. Postoji lijep i dobar svijet. Dobio sam novo srce i novi pogled, novo razmišljanje, sve novo. Međugorje me je vratilo u život, taj odlazak na hodočašće… I prije rata sam kao srednjoškolac, dolazio u Međugorje, na Podbrdo i na Križevac, ali je sada to nešto posebno.“
Matko je siguran da se više neće vratiti drogi. „Ne želim sada o tome govoriti, ali imam želju boriti se protiv toga. To mi je u srcu. Lako se upada u te nove droge. I u tom svijetu uništi se mladi život. Droga, pornografija i prostitucija idu zajedno.“
S tim spoznajama radostan je što je hodočašće iskustvo svakodnevne mise 75 dana zaredom, iako je i prije hodočašća prakticirao svakodnevnu misu i molitvu. „Krunica je obvezna. Krunica milosrđa, krunica pobjede. Zanimljivo je da smo u zadnje vrijeme u 15 sati krunicu milosrđa zajedno molili roditelji i ja. Kad se dogodi jedno čudo, onda ga prate druga mala čuda. Volim slušati svjedočanstva drugih jer su svjedočanstva važna. Svako je različito, ali je svima zajednički vidljiv Božji potpis. Prepoznao sam Boga u svjedočanstvima drugih. Mene je Gospa dovela do ovoga svega. Kristu se najbrže dolazi po Gospi. Preko Marije do Isusa“ zaključio je Matko, umirovljeni branitelj iz Metkovića svoju životnu priču, koja se sada nastavlja u radosti života s Gospodinom i pomaganja onima kojima je pomoć potrebna, a da toga nisu svjesni.
Višnja Spajić
