Danas ću vam ispričati jednu priču. Ona ne dolazi iz Evanđelja, ali snažno govori o čovjeku. Pričat ću vam priču iz znanosti koja ozbiljno upozorava današnje čovječanstvo. Riječ je o eksperimentu koji se zove Univerzum 25.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća američki znanstvenik John B. Calhoun, etolog i bihevioralni znanstvenik, odlučio je provesti dugoročni eksperiment nad populacijom miševa kako bi proučio što se događa s jedinkama kada imaju apsolutno sve materijalne uvjete za život, ali nemaju potrebu za borbom, odgovornošću i trudom.
Uzeo je malu skupinu miševa i smjestio ih u posebno dizajniran prostor. Taj prostor imao je sve što bi, ljudskim rječnikom, nazvali savršenim životom:
- neograničenu količinu hrane
- neograničenu količinu vode
- idealnu temperaturu
- sigurnost
- nema bolesti
- nema predatora
- nema gladi
- nema prijetnje izvana
Drugim riječima, miševima nije nedostajalo apsolutno ništa.
Eksperiment je imao jasno definirane faze.
U prvoj fazi, koju je Calhoun nazvao fazom prilagodbe, miševi su se ponašali potpuno normalno. Upoznavali su prostor, uspostavljali osnovne društvene odnose i počeli se razmnožavati.
U drugoj fazi, populacija je počela naglo rasti. Sve je izgledalo idealno. Hrane je bilo u izobilju, nije bilo borbe, nije bilo potrebe za trudom. Zajednica se širila i činilo se da eksperiment potvrđuje ideju da će savršeni uvjeti dovesti do savršenog društva.
Ali tada je započela treća faza, koju je Calhoun nazvao fazom društvenog sloma. Kako je populacija rasla, iako prostora tehnički još uvijek nije nedostajalo, počeli su se raspadati društveni odnosi. Miševi su gubili svoje uloge. Pojavila se agresija bez povoda. Neki su miševi postajali ekstremno nasilni. Drugi su se potpuno povlačili. Majke su počele zanemarivati mlade. Neke su ih prestale dojiti. Neke su ih napuštale. Zabilježeni su slučajevi ubijanja vlastitih mladunaca. Neki su mladunci bili ostavljeni agresivnim miševima koji bi ih ubijali. Pojavilo se i ono što je Calhoun nazvao „behavioral sink“ – ponašajni kolaps. Muški miševi gubili su interes za parenje. Ženke su gubile interes za majčinstvo. Razvijala su se abnormalna seksualna ponašanja, uključujući nasilne i dezorijentirane oblike ponašanja. Neki su miševi postajali potpuno pasivni – jeli su, pili, spavali i nisu pokazivali nikakav interes za okolinu.
Calhoun je posebno opisao skupinu koju je nazvao „lijepi miševi“ – miševi koji su se povukli iz svih društvenih odnosa, brinuli isključivo o svom izgledu, krznu, jelu i spavanju. Nisu se tukli, ali nisu ni živjeli u punom smislu riječi. Bili su savršeno čisti – i potpuno prazni.
U četvrtoj fazi, populacija je ušla u potpuni kolaps. Rađanje je gotovo u potpunosti prestalo. Nije bilo interesa za potomstvo. Iako su svi materijalni uvjeti ostali savršeni – zajednica je izumrla.
Važno je reći: Calhoun je ponovio ovaj eksperiment više od 25 puta (otuda naziv Univerzum 25). Ishod je bio uvijek isti. Bez obzira na početne uvjete, bez obzira na veličinu prostora, bez obzira na količinu hrane – kada bi nestali smisao, uloge, odgovornost i potreba za trudom, život se gasio iznutra.
Važna napomena
Psihološki eksperimenti na životinjama, naravno, ne služe da bismo ih izravno preslikavali na ljude. Čovjek ima ono što životinja nema: slobodnu volju, savjest i duhovnu dimenziju. Ali znanost nam ovdje daje simboličku sliku onoga što se događa u društvima u kojima nestaju smisao, odgovornost i odnos. Društvima u kojima je sve servirano, a ništa se ne traži zauzvrat.
Paralela s današnjim svijetom
Psihološki eksperimenti koji su rađeni na životinjama ne mogu se doslovno preslikati na čovjeka. Ipak, ono što znanost ovdje pokazuje jest obrazac ponašanja koji se pojavljuje kada se dugotrajno živi bez napora, bez odgovornosti i bez smisla.
U eksperimentu Univerzum 25 miševi su imali sve: hranu, vodu, sigurnost, toplinu. Nije bilo gladi, nije bilo prijetnje, nije bilo borbe za opstanak. Kako je vrijeme prolazilo, odnosi su se počeli raspadati. Na kraju, cijela zajednica je izumrla, iako su svi materijalni uvjeti ostali savršeni. Kada danas pogledamo velike gradove, teško je ne primijetiti slične obrasce. Gradove u kojima je sve dostupno, a čovjek je duboko usamljen. Gradove prepune ljudi, ali bez odnosa. Uzmimo Los Angeles, jedan od najbogatijih gradova na svijetu, grad filma, zabave, novca i moći. Istovremeno, grad s desecima tisuća beskućnika. Ljudi koji žive na ulici, okruženi luksuzom koji im je na dohvat ruke, ali izvan svakog osjećaja pripadnosti i smisla. Tijela su prisutna. Život je stao. Droga u takvim sredinama često postaje način da se osjeti bilo kakav impuls. Prostitucija prestaje biti samo pitanje siromaštva i postaje pitanje izgubljenog dostojanstva. Čovjek koji više ne zna tko je, pristaje biti bilo što. I ovdje dolazimo do apatije.
Apatija se često ne vidi na prvi pogled. To nije nužno plač. Nije ni jasna tuga. To je stanje u kojem čovjek prestaje očekivati. U kojem ga ništa posebno ne boli, ali ga ništa ni ne raduje. U kojem prestane pitati kuda ide i zašto uopće ide. Čovjek u apatiji ne kaže da mu je teško. On kaže da mu je svejedno. Svejedno mu je hoće li ustati. Svejedno mu je hoće li raditi. Svejedno mu je hoće li graditi odnose, obitelj, budućnost. U takvom stanju nema pobune, nema otpora, nema borbe. Postoji samo tiho povlačenje iz vlastitog života. U eksperimentu Univerzum 25 to je bila završna faza. Miševi više nisu pokazivali interes ni za odnose ni za potomstvo. Samo su postojali – dok nisu nestali. Danas slično vidimo kod dijela ljudi, osobito mladih. Imaju krov nad glavom, hranu, tehnologiju, zabavu. Ali nemaju unutarnju strukturu dana. Rad im ne znači ništa. Odgovornost doživljavaju kao teret. Obitelj se odgađa. Djeca se doživljavaju kao ograničenje. U takvom društvu dijete se počinje gledati kao smetnja komforu. A budućnost se polako briše.
Na to su upozoravali i sveci. Sveta Majka Terezija govorila je da je najveće siromaštvo Zapada duhovna praznina. Padre Pio je upozoravao da pobačaj ne ranjava samo dijete, nego i majku, obitelj i cijelo društvo. Kada nestane poštovanje prema najmanjemu, nestaje i čovječnost. Eksperiment Univerzum 25 nas uči jednoj teškoj, ali važnoj istini: život bez odnosa, bez odgovornosti i bez smisla ne može dugo opstati. Ni kod miševa. Ni kod ljudi.
Iskustvo iz zajednice Cenacolo
Ovdje ne govorim samo iz teorije. Godinama sam bila u zajednici Cenacolo. Tamo sam susrela ljude s gotovo svim oblicima ovisnosti: o drogi, alkoholu, hrani, bulimiji, anoreksiji, seksu, prostituciji, kupovanju, izgledu.
Zajedničko im nije bilo ponašanje, nego duboko zanemarivanje koje je započelo još u djetinjstvu. Psihološko i duhovno. Od njih se tražilo nemoguće, nisu smjeli biti slabi, nisu smjeli pokazivati emocije, a istovremeno su imali izobilje – ali bez smisla, bez granica i bez odgovornosti.
Poruka roditeljima
Kada djetetu kupujete tenisice koje su pola kućnog budžeta, kada mu omogućujete luksuz koji si ni sami ne možete priuštiti, kada majka nosi iznošenu odjeću, a djetetu kupuje najskuplju šminku – zastanite. Zapitajte se: Što ovo uči moje dijete? Uči li ga zahvalnosti ili očekivanju? Radu ili dosadi? Odgovornosti ili praznini? Život bez borbe je prazan. Djecu treba učiti radu, trudu i odgovornosti. Što manje imaju, to često postanu snažniji ljudi.
Danas imamo ljude u četrdesetima koji žive kod roditelja, nemaju potrebu za obitelji, ne bune se – njima je dobro. To je polagani suicid. Imaju sve uvjete, ali su izgubili smisao.
Univerzum 25 nas uči da problem nije u tome što imamo premalo, nego što zaboravljamo zašto živimo.
Završna poruka nade
Dragi roditelji, učite djecu da rade od malih nogu. Učite ih da se trud isplati. Ne servirajte im sve – osim svoje ljubavi. Ljubav dolazi bez uvjeta. Sve ostalo neka se zasluži.
Isus kaže: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni.“
Ako ste danas umorni, ako osjećate prazninu, ako se pitate kamo ide ovaj svijet – znajte da niste sami. Poziva nas da stvaramo, jer po uzoru na Stvoritelja – mi smo pozvani stvarati.
Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu.
Marijana Grgić
