Homiliju vrhbosanskog nadbiskupa Tome Vukšića, izrečenu tijekom mise u Bazilici svetoga Pavla izvan zidina u Rimu u četvrtak, 9. listopada, za vrijeme Hrvatskog nacionalnog Jubilejskog hodočašća u Rim, prenosimo u cijelosti.
MOLITVA POBOŽNOGA HRVATSKOG HODOČASNIKA:
GOSPODINE MOJ, ISUKRSTE BOŽE, TAKVO JE DAKLE BILO LICE TVOJE
Bazilika svetoga Pavla; Rim, 9. listopada 2025.
Nalazimo se na završetku svoga hrvatskog nacionalnog hodočašća u Rim u jubilarnoj 2025. godini od rođenja Isusa Krista, Spasitelja svijeta. Okupljeni smo na Euharistijsko slavlje u Bazilici svetoga Pavla apostola, Isusova svjedoka, najpoznatijega kršćanskog misionara i neumornoga hodočasnika. On je od svog obraćenja pa do kraja života sve svoje dane posvetio osobnom nasljedovanju Isusova primjera i nauka i širenju imena Božjega među narodima te je u službi toga svog poslanja prošao skoro cijeli ondašnji poznati svijet. Jasna je to i snažna poruka svima koji, ponoseći se Isusovim imenom, hodočaste u nadi da će vidjeti lice Božje te, dok hode u toj nadi, svjedoče i propovijedaju Evanđelje Kristovo i pri tomu mole zagovor apostola Pavla.
I.
Činjenicu da smo na završetku svoga hodočašća upravo u Bazilici apostola Pavla na poseban način tumači dio Evanđelja, koji nam je naviješten za vrijeme ovog Euharistijskog slavlja,. Naime, izabran je upravo odlomak koji se inače čita za vrijeme Euharistijskih slavlja na blagdan Obraćenja svetoga Pavla, 25. siječnja svake godine.
U naviještenom odlomku dominiraju Isusove poznate riječi: „Pođite po svemu svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16,15). Njih je Isus izgovorio Jedanaestorici svojih učenika nakon što im se ukazao dok su bili za stolom te nakon što je prekorio njihovu nevjeru i okorjelost srca zato što nisu povjerovali drugim ljudima koji su ga, prije ovog ukazanja, vidjeli uskrsla od mrtvih (usp. Mk 16,14). Iste riječi večeras odjekuju ovom svetom dvoranom kao poziv nama, Isusovim učenicima iz hrvatskoga naroda. One su poziv da, po primjeru i zagovoru svete Jedanaestorice, i mi, nakon što su se našim očima za vrijeme ovoga hodočašća ukazale brojne svetinje i nakon što su naše uši kroz to vrijeme čule brojne pouke a naša srca osjetila veliku radost, ojačamo svoju vjeru i napustimo okorjelost srca, kako bismo, sami obraćeni i na putu svoga posvećenja, mogli biti autentični Kristovi svjedoci i navjestitelji njegova nauka.
Odlomak iz Markova evanđelja, o kojemu je govor, osim što opisuje Isusovo ukazanje maloj grupi učenika neposredno prije nego je On uzašao na nebo i sjeo s desne Boga Oca (usp. Mk 16,19), poznat je kao sveopće poslanje kršćana u svijetu, odnosno kao veliko poslanje, kako to neki imaju običaj kazati.
Temeljno je Isusovo načelo i nalog da se Evanđelje treba propovijedati po svemu svijetu i svakom stvorenju, svakom narodu i svakom čovjeku. Radi se, ustvari, o posljednjem govoru koji je Isus nakon uskrsnuća uputio svojim učenicima. Stoga se te riječi s pravom može smatrati Isusovom oporukom, kojom On zapovijeda da njegova ostavština treba biti dostupna svakom stvorenju te se mora dijeliti sa svim ljudima. To je njegova zapovijed a naše poslanje. Ovim riječima povjerio je Isus svim svojim učenicima trajnu misiju naviještanja Radosne vijesti da je Božja ljubav, po Isusovu svjedočenju na križu, nadvladala svaku zloću i, po njegovu uskrsnuću, pobijedila čak i samu smrt.
Isus svojim učenicima nije govorio o potrebi stjecanja nego o darivanju. Svojim duhovnim sinovima i kćerima nije ostavio nikakvo bogatstvo ovoga svijeta. Nije im obećavao ni društveni prestiž ni ugled na način kako je to uobičajeno među ljudima. Naspram tomu, Isusova je logika bila posvema drukčija jer je pozivao svoje učenike da ne misle prvenstveno na sebe nego da budu hrabri zaboraviti sebe radi drugih. Naime, upravo u tom uzajamnom i radosnom davanju sebe drugima, što je na neki način uvijek određeni zaborav sebe, nalazi se tajna prave sreće, koju Isus nudi. I od takvoga darivanja nije izuzet ni onaj tko živi u materijalnoj oskudici, jer nitko nije toliko siromašan da ne bi mogao drugima darovati samoga sebe.
II.
Isus svoje djelo i cijelu budućnost svoga božanskoga poslanja povjerava Jedanaestorici. Oni simbolično naznačuju sve buduće ljude, koji će upravo Njega izabrati za svog Učitelja i time se staviti u službu širenja Radosne vijesti. Pri tomu, zaista je začuđujuće koliko Isus ima povjerenja u ljude samo zato što su povjerovali i napustili okorjelost vlastitoga srca i tako izašli u stanje slobode.
Pristajanje učenika uz Isusa i njihovo poslanje, koje iz toga proizlazi, uvijek pretpostavlja potrebu da se iziđe iz sebe radi toga da učenik osobno uđe u novi svijet, da dođe u svoje novo stanje, te da po njemu novom Evanđelje dopre do novih naroda i kultura. I kao što se Isus poslužio apostolom Pavlom, koji je sam sebe nazvao čak nedonoščetom među Isusovim učenicima (usp. 1 Kor 15,8), tako su i svi ostali kršćani pozvani pristati uz Isusa i biti njegovo djelo i njegov glas među ljudima.
Dok razmišljamo o Isusovim riječima: „Pođite po svemu svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju“, obično mislimo na onu braću i sestre koji, po primjeru svetoga Pavla, odlaze u daleke zemlje i narode te neumorno i hrabro putuju, evangeliziraju, propovijedaju i utemeljuju nove crkvene zajednice. Neke od njih i osobno poznajemo a možda i danas među nama na ovom Euharistijskom slavlju ima takvih. No nije ta milost dana svima. Stoga s pravom treba postaviti pitanje: Što za mene, koji nisam radi Isusa otišao u daleki svijet, znače Njegove riječi da trebam propovijedati i svjedočiti Evanđelje svemu stvorenju. Kome i gdje?
Ako me ne zovu daleki krajevi i narodi koji još ne poznaju Isusa, i u tom slučaju ostaje obveza naviještanja svim stvorenjima. Potrebno je u tom smislu povezati se s onim dijelom svijeta u kojemu živimo i s Božjim stvorenjima koja su u njemu. Možda je, naime, najzahtjevnije svakodnevno biti svjedok Evanđelja i propovijedati ga u vlastitom domu, u svojoj obitelji, prema svom mužu i svojoj supruzi, prema vlastitoj djeci, u svojoj župi, u svom gradu ili selu, prema kolegama na radnom mjestu, prema vlastitim zaposlenicima, prema svojim župljanima, svojim poznanicima i prijateljima, prema svojim pacijentima koji trebaju liječenje i njegu, prema svojim studentima ili učenicima, prema svojim roditeljima, nastavnicima i profesorima, u školi i na sveučilištu.
Načini i mjesta propovijedanja Evanđelja zaista su vrlo su različiti. No svaki od tih načina donosi pravi plod jedino ako ga prati autentično svjedočenje u životu propovjednika. Naime, kršćanstvo nije kao znanost, koja svoju sigurnost temelji na dokazima, niti je propovijedanje prvenstveno širenje i stjecanje informacija o Isusu. Kršćanstvo je vjera kojom se životom pristaje uz Isusa. Ona je temeljno opredjeljenje kojim se voli Isusa i vrši Njegov nauk. Takvi autentični svjedoci su pravi Isusovi učenici i najbolji njegovi misionari. A voljeti Isusa jednako mogu učeni i neuki. Naime, kriterij po kojemu se prepoznaje pravog Isusova učenika je samo djelatna ljubav prema svim stvorenjima, koja je i način rasta u svetosti.
III.
Hodočašćenje je od najstarijih vremena jedan od čestih oblika, kojim kršćanski vjernici svjedoče svoje pristajanje uz Isusa. Ono je također izraz osobne vjere i želje da se bude još bolji. Ono je i svjedočenje pred ljudima koje hodočasnik susreće i koji hodočasnike promatraju. Tako je hodočašće istovremeno prigoda za vlastitu duhovnu obnovu i za propovijedanje drugima. To su činili i naši preci, čija su hodočašća u sveta mjesta zabilježena vrlo brzo nakon krštenja Hrvata prije skoro četrnaest stoljeća. Njihovu pobožnost zapažali su brojni. Bilježile su to čak i neke vrlo poznate osobe, jer je ponašanje hrvatskih hodočasnika i njima bilo na izgradnju.
Hodočastili su od davnina naši preci i do Rima. Pohađali su sveta mjesta, častili svece i njihove relikvije. Među njima i onu poznatu kao Veronikin rubac, koja je čuvana u Bazilici svetoga Petra. Bili su na dobru glasu i poticaj drugima. To je, na primjer, još početkom četrnaestoga stoljeća uočio i famozni Pjesnik, koji o pobožnom hrvatskom hodočasniku u Rimu toga vremena kao njegov suvremenik piše: „Ko’ čovjek možda iz Hrvatske, koji / Veroniku nam vidjet’ došao je / da pred tom slavom starodavnom stoji / zabezeknut, a misli mu se roje: / Gospodine moj, Isukrste Bože, / takvo je dakle bilo lice tvoje?“ (Dante Alighieri, Divina Comedia, XXXI: „Qual è colui che forse di Croazia / viene a veder la Veronica nostra, / che per l’antica fame non sen sazia, / ma dice nel pensier, fin che si mostra: / ‘Segnor mio Iesù Cristo, Dio verace, / or fu sì fatta la sembianza vostra?’)
U dugom nizu hodočasnika iz hrvatskoga naroda koji se, u potrazi za Božjim licem, proteže kroz mnoga stoljeća, naše jubilarno hodočašće je još jedan blagoslov. Pokazatelj je kontinuiteta pobožnosti Hrvata. Izraz je crkvenoga zajedništva i vjernosti Petrovu nasljedniku u Katoličkoj Crkvi i očitovanje želje za osobnim rastom u dobroti i svetosti.
U nadi da će ovo hodočašće svima nama biti na duhovnu korist te da će pozorno oko promatrača također svakoga od nas prepoznati a genij nekog umjetnika opisati kao dosljednoga potomka pobožnih hodočasnika, po zagovoru apostola Pavla i svih hrvatskih svetaca i mučenika, molimo Božji blagoslov da tako bude.
